Laži o Herceg-Bosni

Iako sam davno odlučio kako nema pretjeranog smisla stalno se vraćati ratnim temama i pisati o nečemu što se promijeniti svakako ne može te da su mirnodopske teme i pitanje kamo dalje puno bitniji za društvo i ljude, nekad čovjeka događaji naprosto natjeraju da se njima pozabavi. U istom tjednu u kojem smo dobili vijesti o napadu iz mržnje na rijetke preostale Srbe u okolici Knina, o stupidnom tenku na Marakani i jednako amoralnom traktoru na Maksimiru, ali i neposredno nakon što je Mostar predao odlično osmišljenu, sjajno dizajniranu i općenito optimističnu kandidaturu koja gleda u budućnost i već se i kroz slogan trudi premostiti sve traume, u Mostaru je svečano obilježena godišnjica utemeljenja Herceg-Bosne. Zatvoreni u vlastitoj vremenskoj kapsuli, uvjereni u apsolutnu nedodirljivost i s vizijom o vlastitom mjestu u nacionalnoj povijesnoj mitologiji u budućnosti, Dragan Čović i Božo Ljubić na svečanoj akademiji su odaslali nevjerovatne poruke. S tim da se Čović zadržao na općim floskulama, a Ljubić je otišao korak dalje pa zaključio kako je osnivanje HRHB za hrvatski narod u BiH zalog, temelj i simbol hrvatske konstitutivnosti i kako danas ona znači putokaz u kojem smjeru bismo trebali tražiti rješenje za bh. ustavnu i institucionalnu krizu. Teško se odlučiti trebali li ove teze više čitati kao apsolutne laži ili kao moralno relativizirajući cinizam najvišeg reda, ali je svakako jasno da se radi o obje navedene stvari.

Ponajprije, apsolutna je laž da je Herceg-Bosna predstavljala ili predstavlja ikakav temelj i simbol hrvatske konstitutivnosti. Hrvati su bili konstitutivan narod u BiH još od ZAVNOBiH-a i to im nikad nitko nije osporio. Ono čega je pak Herceg-Bosna istinski simbol i po čemu je sav civiliziran svijet prepoznaje su teški zločini, za koje su njezini čelnici osuđeni na Međunarodnom sudu u Haagu. Mogu se i Ljubić i Čović i svi slični njima praviti da to nije tako, ignorirati sud, spavati mirno u istom gradu kraj ljudi koji su u punom smislu riječi osjetili svu simboliku Herceg-Bosne i praviti se da su uglađeni europski političari, ali to što se u ime te tvorevine napravilo neće moći izbrisati. Ono što bi mogli, kad bi naravno htjeli, a očito je da ne žele, jest izgradnja novog povjerenja, kako u Mostaru, tako i u Bosni i Hercegovini, i prevazilaženje ratnih trauma.

Nisu oni jedini u Bosni i Hercegovini koji na održavanju nacionalističke ratne retorike i simbolike politički egzistiraju, ali to ih ničim ne opravdava. Evo, uzmimo, npr. ovaj drugi dio Ljubićeve izjave da bi Herceg-Bosna trebala biti putokaz za rješavanje ustavne i institucionalne krize. Kako, za Boga miloga, nešto što je osuđeno kao zločinački poduhvat i što čitav jedan narod doživljava kao takvo što i mnogima proizvodi traume, može biti putokaz za rješavanje krize? Ljubić zna da je to nemoguće, ali ipak inzistira. Ne treba biti previše pronicljiv da bi se shvatila frustracija hrvatskog nacionalizma koji nije ostvario politiku zaokruživanja teritorija i zavist s kojom gledaju na Republiku Srpsku koja je u tome uspjela, ali ako bilo tko gleda RS kao ideal rješavanja nacionalnog pitanja i konstitutivne krize, onda smo u ozbiljnom problemu.

Imajući to u vidu, dajem vlastiti, jednako uzaludan kao i Ljubićev, prijedlog za rješavanje ustavne i institucionalne krize, a to je povratak na ZAVNOBiH i nacionalnu ravnopravnost koja je tamo zacrtana. Stvarno je nejasno zbog čega netko misli da bi ideal koji bi trebao služiti kao putokaz trebalo tražiti u destruktivnim, tužnim i iracionalnim ratnim devedesetim godinama, a ne u prosperitetnim, modernim i mirnodopskim sedamdesetim? Svaki papagajski odgovor koji bi počeo trubiti o nekakvoj nacionalnoj ugroženosti u tom dobu bi u sudaru s činjenicama o demografskoj, socijalnoj, obrazovnoj i stambenoj situiranosti vlastitog naroda, pa i u sudaru s popisom predsjednika vlade Bosne i Hercegovine i ostalih dužnosti bio efikasno demantiran. To što je nekima svijet nastao 1992. godine, ne znači da on nije postojao i prije toga.