Piše: Jusuf Trbić
Sjećam se kao da je juče bilo. Danima su mediji najavljivali moguće poplave, kiša nije prestajala da pada, oblaci se naslonili na zemlju, narod se uzbunio, ali niko nije vjerovao da će biti baš tako. Drina je izlila, Sava samo što nije, čujem da je voda potopila benzinsku pumpu na ulazu u grad, iz pravca Tuzle, i da voda nadire ka gradu. Je li to moguće? Spremim se i brzo odem do mog kafića u blizini Zelene pijace. Ljudi trče lijevo-desno, konobar mi kaže da mora zatvoriti i brzo otići kući, majka mu je sama, ko zna šta će biti. Pomislim da je to malo pretjerano, ne može voda stići do nas, ali dobro. I taman je on nestao iza ugla, a na raskršću moje, Nušićeve ulice i Ulice 27. marta pojavi se nešto kao vlaga, pa počinje da raste, i odjednom – rijeka počinje da teče ulicama, prvo sporije, pa zatim sve brže. I dok dlanom o dlan, voda mi već teče ispod nogu. Tek tad se osvijestim. Ipak se to dešava.
Tako je za mene počela velika poplava u maju 2014. godine, najveća u posljednjih 120 godina, kako su rekli. Bujica je tekla kroz centar grada, cijeli glavni trg je bio jezero, u Gradskom parku voda do grla, a Tombak mahala i neki drugi dijelovi grada evakuisani čamcima. Nema struje, ne znamo šta se dešava, samo se strah polako uvlači u duše : hoće li voda stati? Izađem uveče do Bolnice, dotle sam mogao doći, voda teče u bolnički krug, a mi gledamo hoće li dalje prema Gvozdevićima. A voda kao da se kolebala, hoće li još ići, ili neće. Najzad je stala. Bijeljina se nalazila usred velikog jezera, do mnogih kuća su samo spasioci mogli doći. Čuli smo da je Sava probila nasip kod Crnjelova, sad i ona može doći u susret vodama iz Drine i Janje. Službe Civilne zaštite nemoćne, a predsjednica Vlade RS-a, u bijelim čizmicama, dolazi helikiopetom i odmah se vraća u Banju Luku. Gledam je na televiziji i mislim : treba predložiti da se predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku kupi jahta, da može na miru obilaziti poplavljene krajeve. Svi su prikovani uz male ekrane. U Doboju voda visoka šest metara, u drugim dijelovima Bosne klizišta odnose sve, opšti haos.
Kad se voda konačno povukala, bilans je bio tragičan. Javljaju da je više od 20 ljudi poginulo, a šteta na kućama ne može se ni izračunati. Samo u Semberiji potopljeno je više od 30 hiljada hektara plodne zemlje, voda je ušla u preko 6 hiljada kuća i potopila 7 hiljada, od ukupno registrovanih 8.400 poljoprivrednih gazdinstava. Poplave su donijele i obnovljenu solidarnost među ljudima, pa pomažu jedni drugima, bez obzira na etničke ili druge razlike, što se političarima ne dopada. Sve je bilo mnogo gore nego što je bilo u decembru 2010. godine, kad je Semberiju takođe pogodila velika poplava, koja je potopila 8.800 hektara poljoprivrednog zemljišta. Mislili smo da ne može više nikad biti gore. Ali, bilo je.
I taman se stanje nekako počelo sređivati, u avgustu ponovo izlile i Drina i rječica Janja. U Janji opet potopljene one iste kuće koje su pod vodom bile i u maju. Tuga. Srećom, ovoga puta voda nije išla dalje.
Poplava kao sudbina
Vijekovima je poplava bila sudbina sjeveroistočnog dijela Bosne. Zarobljena u zagrljaju dvije velike rijeke, Semberija je bila prepuštena na milost i nemilost ćudljive prirode, i tek je s dolaskom Austro-Ugarske počela borba da se vode ukrote i smire. Prokopan je kanal Dašnica kroz grad, kao i više manjih kanala, a počela su i precizna i stalna mjerenja vodostaja. Zahvaljujući tome ostala je za istoriju zabilježana poplava iz novembra 1896. godine, najveća za koju se zna. Nju je u romanu “Na Drini ćuprija” opisao i nobelovac Ivo Andrić. Drina je toliko nadošla, da se čuveni most Mehmed-paše Sokolovića nije vidio, a cijeli Višegrad je bio pod vodom. Vodostaj u Višegradu je bio nevjerovatnih 17 metara, a protok vode je bio 9.540 kubnih metara u sekundi, što više nikad nije zabilježeno.
U Semberiji je za tri dana poplave voda došla do obronaka Majevice. Sve je bilo potopljeno, svaka stopa zemlje. U Janji je voda bila do krovova, a u centru Bijeljine, na Zelenoj pijaci, nivo vode je bio 80 centimetara. U gradu je porušeno šezdeset kuća, sve ostale su teško oštećene, a računa se da je uništeno više od polovine svih kuća u selima, jer su bile uglavnom od ćerpiča. Stradalo je i kompletno Novo Selo, 120 tek izgrađenih kuća. Nestao je kompletan stočni fond, svi usjevi, sve zalihe. Kako su se ljudi oporavili u ta oskudna vremena, možemo samo pretpostaviti.
Zna se da su dijelovi Semberije svake godine poplavljeni, pa se manje poplave i ne računaju. Ali, 20. aprila 1907. godine, nakon naglog topljenja snijega, rječice Dašnica i Modran poplavile su Bijeljinu, pa je nivo vode u centru grada opet dostigao visinu od 60-70 centimetara. U Spomenici Komunalne osnovne škole upravitelj Nikola Mešterović je zabilježio : “Zima se protegla do prvih dana mjeseca aprila. Bile su niske temperature, i do minus 30 Celzijusovih. Priroda je spavala sve do 20. aprila. A 20. aprila poplavila je Dašnica i Modran Bijeljinu, tako da je rijeka tekla Vilminom ulicom od škole prema Katoličkoj crkvi u dubini od 60-70 centimetara, što se u Bijeljini ne pamti.”
Naredna slična velika poplava zadesila je Semberiju 21. novembra 1925. godine, kada su se izlile sve rijeke. U Spomenici iste škole zapisao je upravitelj Nikola. St. Jovanović : “ Dana 21. novembra 1925. godine bila je velika Drina, Janja i Sava, te je Bijeljina bila potopljena. U školsku zgradu su bili smješteni Cigani i ostale nacije i bili do 4. decembra 1925. godine. To je bila druga velika poplava Bijeljine u novijoj istoriji.” Bijeljina i Janja su bile pod vodom, a sačuvane su fotografije na kojima se vidi da je voda u Gradskom parku dosezala do polovine stabala.
Velike poplave Save zabilježe su 1932, 1940. i 1944. godine, a one su postale rjeđe nakon gradnje savskog nasipa. Ipak, Sava se izlila 1968. godine, a voda je došla do centra Broca. Drina je često plavila Janju i Amajlije, i takva jedna poplava zabilježena je 6. jula 1975. godine, a zatim i 7. i 8. maja 1987. godine, kad je poplavljeno više od 5.500 hektara poljoprivrednog zemljišta.
Nakon velike poplave 2014. godine najavljeni su veliki radovi na jačanju savskog nasipa i gradnji nasipa na Janji i Drini. Do jeseni 2015. godine na Savi je nešto urađeno, na Drini i Janji nije. Hoće li rijeke i dalje u Semberiji uzimati danak – ostaje da se vidi.