Piše: Saud Grabčanović
Stradanja naselja i sela Semberije u ratovima u 17. i 18. vijeku
U nizu mojih ranijih radova pisao sam o velikim ratovima koji su se odigravali u prošlosti na ovim našim nesretnim prostorima, krajem 17. i početkom 18.vijeka. Ti su ratovi bili praćeni velikim stradanjima našega kraja, pogibeljima, epidemijama kuge te velikim migracijama stanovništva Semberije, grada Bijeljine i varošice Janje, kako gradskog, tako i seoskog, koje se za kratko vrijeme nekoliko puta kompletno promijenilo! Epilog tih velikih ratova su bile stalne seobe i raseljavanja domicilnog stanovništva, te ponovna naseljavanja novog stanovništva. Osim perioda osmanskih osvajanja početkom 16. Vijeka, posebno težak period u istoriji Semberije je bio period vezan za Veliki Bečki rat koji je trajao u kontinuitetu od 1683. godine pa sve do 1699. godine, punih 16. godina! U toku ovoga rata, stalnih austijskih napada i osmanskih kontranapada, došlo je do velikih stradanja i raseljavanja stanovništva u ratom pogođenim područjima. Uslijedile su velike migracije stanovništva svih vjera i to u oba smjera! Početkom 1686. godine, kada je pao Budim, i posebno nakon nove bitke na Mohačkom polju, najveći dio Ugarske osvajaju Austrijanci. Te godine muslimani bježe iz Budima, Sekešfehervara, Egera, Šikloša, Kalače, Pečuha… Krajem te 1686. godine koalicione trupe napadaju na Slavoniju, Srem, Banat, Bačku i Erdelj. Muslimani koji su živjeli u tim krajevima napuštaju svoja imanja i kuće i bježe iz Osijeka, Našica, Bjelovara, Čazme, Đakova, Slavonske Požege… Izbjegli muslimani se najviše naseljavaju u Bosanski pašaluk kojem je pripadala i naša Bijeljina. Na drugoj strani, pod pritiskom i u strahu od turske osvete, bježe kršćani iz Bosne preko Save na novoosvojene habzburške posjede u Srem i Slavoniju, koje je muslimansko stanovništvo ranije napustilo. U toku 1698. i 1699. godine došlo je do masovnog iseljavanja stanovništva iz Semberije, najviše semberskog vlaškog stanovništva iz Orlovog polja, kao i domicilnog katoličkog stanovništva iz župe „Ballatino“, kako se tada zvao sjeverni dio današnje Semberije. O tom iseljavanju iz Semberije govori u svojim radovima Pavičić koji kaže da su iseljenici iz Semberije u Sremu tada osnovali selo Bosut, te naselili napušteni grad Raču i selo Jamenu, a u Slavoniji selo Račinovce.( Pavičić,nav.delo 75) U jednom dokumentu se pominje da su se u selo Marinovac na Dravi 1697. godine naselili katolici iz Semberije: Đuka Milešac, Gavrilo Živković i Jeremija Beljinac (F.Jekić, Naseljavanje 175) U svom radu „Razvitak Vinkovaca i hrvatskog ratarskog stanovništva“ iz 1969. godine hrvatski istoričar Stjepan Pavičić spominje familiju Petrović koja je ima nadimak Semberčevići. On spominje i Hrvate naseljenike iz Bosne u selima Golincu i Radikovici koji se prezivaju Balatinac, što govori da su porijeklom iz nekadašnje franjevačke župe „Ballatino“ koja se nalazila sjeverno od grada Bijeljine.
Nakon Velikog Bečkog rata koji je završen totalnim porazom Osmanskog carstva, uslijedio je tzv.“Karlovački mir“ koji je bio potpisan u Sremskim Karlovcima 1699. Godine. Tim mirovnim sporazumom je Osmansko carstvo, kao poražena strana, izgubilo sve svoje posjede u centralnoj Evropi i na Balkanu sjeverno od rijeke Save i zapadno od Dunava, i u Dalmaciji, Liki i Kordunu, a izgubilo je i dijelove Moreje i Peloponeza. Nakon ovog rata Semberija se našla na samoj granici između dva carstava, dva ljuta protivnika i u zoni neposredne ratne opasnosti! Nakon ovog rata ubrzo su uslijedila još dva rata između Osmanskog carstva i Habzburške monarhije. Prvi rat između dva carstva je vođen od 1716. do 1718. godine i završen je novim, velikim porazom Osmanskog carstva i dodatnim gubitkom teritorija u Bosni, uz rijeku Savu kao i Erdelja, Srema i skoro kompletne Srbije. Naš je kraj u tom ratu bio poprište velikih borbi, kako sam grad Bijeljina, tako i kompletna Semberija. Taj je rat bio obilježen posebno velikim stradanjima grada Bijeljine, kao i cijele Semberije, pogibeljima, epidemijama kuge, te na kraju velikim migracijama- iseljavanjem stanovništva iz grada Bijeljine kao i migracijama seoskog stanovništva Semberije koje se skoro kompletno promijenilo! U ovom ratu su posebno teško stradali Bošnjaci Bijeljine i Janje. Po odredbama „Požarevačkog mira“ Bijeljina i Semberija su 1718. godine promijenile svog gospodara, pa će sve do 1739. godine ostati pod vlašću-okupacijom Habzburške monarhije. Epilog ovog rata je bilo iseljavanje skoro kompletnog preživjelog stanovništva iz Semberije, a iseljavanje muslimanskog iz grada Bijeljine je bilo stoprocentno! Nakon pobjede u ratu i zaposjedanja Bijeljine habzburške vlasti su opustjela sela Semberije i grad Bijeljinu naselili potpuno novim stanovništvom, srpskim uskocima, graničarima i šajkašima, ali kako se kasnije pokazalo, to naseljavanje je bilo privremeno, trajalo je samo oko dvadesetak godina!
(Nastaviće se)