Piše: Jusuf Trbić
Zagađenost sredine dostigla je nesagledive razmjere. Ne mislim na zagađenost zraka, vode ili hrane, što je svjetski, a ne samo naš problem. Mislim na zagađenost našeg javnog prostora, u kojem bukte riječi koje zagađuju duh, riječi teške, ubistvene, pogane, riječi koje ubijaju brže od metka, gluhe i tamne riječi koje guše, dave, kolju, lažu, vrijeđaju, sude i presuđuju. Čujemo ih svakodnevno iz usta onih koji bi, po prirodi svog posla, morali biti moralni uzori drugima – političara, novinara, uvaženih profesora, cijenjenih intelektualaca, sveštenika svih vrsta, pisaca, samozvanih legalista. O smeću na društvenim mrežama da i ne govorim.
Nekad su se pristojnost i etika u javnom ponašanju podrazumijevali, danas političari opsuju na kočijaški način, izvale neku gadost ili slažu, a da ne trepnu. I nikom ništa. Nestala je odgovornost za javno izgovorenu riječ, svako je danas slobodan da izvrće istinu i da joj se ruga kako mu je drago, dok razdragane mase samo trepću očima i aplaudiraju. I ne samo to: danas je svako slobodan da ocrni i popljuje one koji mu se ne sviđaju, da ih uvrijedi do krajnjih granica, da ih proglasi neprijateljima naroda, da traži zabranu riječi, knjiga i ljudi i da mu se udovolji, jer kod nas niko ni za šta ne odgovara. U mrskom socijalizmu, optuženom za ukidanje slobode, za totalitarizam, jednoumlje i sva druga zla koja postoje na svijetu, najmlađi đaci su polagali pionirsku zakletvu, zaklinjući se da će marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije, da će biti vjerni i iskreni drugovi koji drži datu riječ. U šta bi se danas zaklinjali? Danas škole djecu prepariraju lažima, površnom religijskom dogmom, nacionalizmom najgore vrste, uče ih da poštuju lopove, lažove i ubice, da obožavaju falsifikovanu prošlost i prevarante na vlasti, pa kad odrastu, da budu pogonsko gorivo mržnje, straha i haosa koji naša politika neumorno produkuje.
Politika je kod nas neiscrpno vrelo gluposti, laži, podmetanja, uvreda i prostakluka, a kolovođe su najvažniji među njima. U posljednje vrijeme su učestale uvrede na račin Bošnjaka, koje Dodik i drugi zovu muslimanima, smatrajući, valjda, da ih time vrijeđaju. Milanović je otišao korak dalje, pa izjavio kako oni smrde (jer je Bosna big shit), pa im treba prvo sapun, pa onda parfem, a njegove prostačke izjave prestižu jedna drugu. Na nedavnoj sjednici Skupštine RS-a (na kojoj je gostovao i Dragan Čović), jedan od lidera opozicije, Nenad Nešić, izjavio je i ovo: “Ovdje puno prije ezana s minareta čula su se hrišćanska zvona. Nećemo da budemo nikakvi Bosanci, mi smo pravoslavni hrišćanski Srbi i ovo je samo još jedna od država koju smo stvorili, a RS je način da je sačuvamo… bošnjački narod jeste najbrojniji u BiH, ali nije najstariji i nema historijsku tapiju na ovu zemlju.” Ovakvi primjeri primitivne, šovinističke svijesti, kombinovani s bezočnim laganjem i prepravljanjem istorije, nisu rijetki, ali ono što zabrinjava jeste otvoreni izliv mržnje koja je u nedavnom ratu prouzrokovala, pored svega ostalog, rušenje više od hiljadu džamija i ostalih muslimanskih vjerskih objekata. Neshvatljiva je ovakva retrogradna retorika, izgubljena u davnom Srednjem vijeku, retorika koja je proizvod rigidnog nacionalizma. Ili fašizma, kako vam drago. Time se, eto, bave naši političari, umjesto da se bave pitanjima od kojih svima nama zavise životi i zbog kojih hiljade mladih, školovanih ljudi napušta danas ovaj prostor. Takve riječi samo pojačavaju mržnju, strah, nacionalističku isključivost i gaženje zakonskih i etičkih normi, čemu danas nema premca u Evropi. Primjer je i nedavna zabrana promocije moje knjige eseja “Razaranje Bosne” u Bijeljini, o čemu su izvijestili mnogi mediji. Čuveni kolumnista i pisac, dobitnik najveće evropske nagrade za slobodno novinarstvo Dragan Bursać napisao je o tome: “Nego, nešto mi drugo pade na pamet – dok Nešić vergla svoju fašističku mantru u drugom po broju stanovnika gradu u RS-u, u Bijeljini, juče je zabranjena promocija knjige velikog BiH publiciste, novinara i predratnog direktora Radio Bijeljine Jusufa Trbića, Razaranje Bosne. Zabraniše promociju lokalni moćnici zajedno sa paravojnom formacijom zloglasnih “Pantera“.
A znate li zašto je zabranjena? Zato što navodno “uznemirava” građane Bijeljine.
Jusuf Trbić u svojoj reakciji na ovo naci-ludilo reče za portal Radiosarajevo.ba:
“Zabraniti knjigu koju niko od inicijatora nije ni vidio, ni pročitao, jer, navodno, uznemirava građane, to je poruka svima koji nisu Srbi, a žive u manjem entitetu – da za njih tu nema mjesta.”
I sad ćete kazati, kakve veze ima Nešićevo ksenofobno skupštinsko obraćanje sa zabranom jedne sjajne knjige časnog čovjeka? Razmislite još jednom.
Slični skupštinski govori Karadžića i njegovih pulena za skupštinskom govornicom, doveli su do čega su doveli. Nakon ovakvih poruka prije tri decenije u toj istoj Bijeljini u kojoj je danas zabranjena knjiga Razaranje Bosne, devetogodišnja Alma i njen šestogodišnji brat Amir Sarajlić zajedno s roditeljima i komšijama odvedeni su u septembarskoj noći 1992. godine iz naselja Bukreš kod Bijeljine, ubijeni i bačeni u Drinu.
I nemojte misliti da sve ovo nije povezano. Skupštinska govornica je trenutno benzinska pumpa zla, koje se toči narodu među oči, a nesrećni Nešić je danas imao ulogu pumpadžije”, napisao je Bursać.
Na toj istoj sjednici zapažen istup je imao SNSD-ov poslanik Srđan Mazalica. Njegovu izjavu ovako je prokomentarisao prof. Dino Abazović: “Izvjesni S. M.: “Nijedna od kriza u BiH nije generisana iz Republike Srpske.” Abraham Lincoln: “Bolje je šutjeti i pustiti da te smatraju budalom, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju.”
I dok zaglušujuće tutnje topovi mržnje i prostakluka naših političara i njihovog pomoćnog osoblja, iz ove zemlje bježi ko god stigne, pare za liječenje brojnih bolesnika prikupljaju se dobrotvornim akcijama, penzioneri prekopavaju po kontejnerima, narodne kuhinje za sirotinju rade punom parom, pa je otvorena takva kuhinja čak i za bebe, narod steže kaiš bojeći se onoga što dolazi sutra, a statistika kaže da je za potrošačku korpu svake porodice neophodno izdvojiti 2.300 maraka mjesečno. Koliko porodica u BiH može sebi priuštiti taj osnovni trošak da bi mogli živjeti? Istraživanja kažu da u našoj državi 800 hiljada ljudi živi na ivici siromaštva i, ako ručaju, ne znaju da li će imati šta da večeraju. Za to vrijeme naši izabrani predstavnici vozikaju se službenim automobilima (kojih u BiH ima više nego u cijeloj Zapadnoj Evropi), a oni koji bojkotuju rad parlamenata i vlada i ne dolaze na posao, stavljaju u džep astronomske plate za nerad. Pa im i to malo. Nedavno je naša ministrica inostranih poslova Bisera Turković izjavila da naši građani sasvim lijepo žive, imaju svega, ali su razmaženi, pa se stalno nešto žale. Nešto slično je izjavio i Dodik o borcima koji su, dok je on govorio u Skupštini RS-a, protestovali ispred te zgrade jer nemaju od čega da žive.
Mogli bismo slične primjere nabrajati unedogled. Ako tome dodamo sve otvoreniju pljačku, korupciju, produkovanje duhovne i materijalne bijede i nemoral svake vrste, ostaje pitanje za sve nas: dokle ćemo mi sve njih da trpimo?