Noć veća od svijeta s naših se ramena diže
Na njenim uglovima viče užasnuta paprat
Bježeći strmim stepenicama snova
Razbijeni krčag mjeseca ne stiže na te strane
I njegov se žuti glas prosipa za tragom
Sluzavih zvijezda koje pod naše očne kapke cure
U slici koja nas goni dolazi raskošno more
Na konju gizdavom u grad svečano ulazi
Mornari njegovi spavaju sretni u sjenci kuća
Koje sasvim na njihovo djetinjstvo liče
Na godine velike i tvrde pune vazduha i svjetla
Zelena praznina osipa se sitnim glasovima ruža
Odapete strijele klicanja s otvorenih prozora
Lete u slavu pobjede u slavu smrti
Rastu stubovi neba slaveći novi sklad vasione
Visoki grade grade koji se u nama umnožavaš
Blijede su tvoje ruke zagrljaj njihov popušta
Grade nedokučivi ti divna bolesti naše krvi
Grade koji ploviš kroz zvijezde i kroz snove
Ti si pepeo naše duše ti si putokaz na nebeskoj stazi
Ti more pobjedničko lukavo primaš
A u potaji duboke podrume otvaraš
Ko gladna usta koja gutaju vodu obale i luke
Mornare vesla i lađe i školjke u kojima zrije vrijeme
Dok noć se u svoju sjenku sunovraćuje
Ti ostaješ sam na svijetu ko suha stijena iznad svih života
Čekajući uzaludno nas umorne ratnike daljina
Tvoju djecu zalutalu putnike bez cilja
Koji ti žudnju svoju šalju al ti se ne vraćaju
Jusuf Trbić