Hoće li Plenković udariti na Bosnu?

Piše: Ivo Komšić

Premijer Hrvatske, Andrej Plenković, predsjedanje RH Vijećem Evrope prikazuje u domaćoj javnosti kao veliki, do sada najveći evropski uspjeh njegove vlade i njega osobno. Čin predsjedanja nastoji nametnuti kao iznimnu i teško osvojivu poziciju u EU koja se treba zahvaliti njegovom osobnom zalaganju, njegovoj poziciji i poziciji zastupnika iz Hrvatske u Evropskom parlamentu. Sve se želi prikazati kao kruna hrvatskog (HDZ-ovog) utjecaja u EU, kao nova pozicija koja će donijeti neki značajan preokret u EU, za Hrvatsku i za cijelu regiju zapadnog Balkana.

Radi se zapravo o tome da u drugi plan skloni neefikasnost njegove vlade, stanje u gospodarstvu u svim granama, odlazak mladih ljudi iz Hrvatske, njegovu poziciju unutar vlastite stranke, štrajkove, političke sukobe i nepodnošljive podjele u društvu. Zna se da se do predsjedanja ne dolazi nikakvim zaslugama, nego po proceduri i unaprijed utvrđenom redu koji čeka sve članice EU. Zasluge su postignute onoga trenutka kada neka zemlja postane članica EU. Hrvatskoj se posrećilo da joj je redoslijed pomaknut naprijed nakon britanskog referenduma o Brexitu. To je rotirajuća funkcija koja traje šest mjeseci i za to vrijeme zadaća je zemlje koja predsjedava usaglašavanje zakonodavnih prijedloga i odluka koje donosi Vijeće, te organiziranje niza sastanaka radnih tijela i institucija EU u svojoj zemlji. To je više izazov državi da pokaže sposobnost svoje javne uprave nego privilegija. To je pozicija koja ne može bitno utjecati na politiku EU, unutarnje stanje i odnose među državama EU, na unutarnje stanje države predsjedateljice. To je obaveza. Međutim, Andrej Plenković je tu obavezu najavio kao iznimnu mogućnost za EU i Hrvatsku i kao neko posebno pravo koje će iskoristiti za unapređenje EU. U toj najavi posebno mjesto zauzimaju briga i angažman zemlje predsjedateljice za zapadni Balkan. Nije teško zaključiti da će to biti glavna preokupacija Plenkovićeve vlade, jer sve drugo što je najavio redovne su djelatnosti administracije EU. Treba, dakle, očekivati da će Vlada RH ići sa snažnim pritiskom prema regiji koju oni drže kao jedan dio Balkana koji se nije uspio evropeizirati. Plenković će predsjedanje iskoristiti kao posebno pravo, legitimirano od EU, da se kroz inicijative prema zapadnom Balkanu miješa u unutarnje stvari zemalja regije.

Andrejeva vrata

Što se tiče Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Albanije, tu i nije ostao neki prostor za inicijative. Te se države već nalaze u poodmaklom procesu pridruživanja  Evropskoj uniji, i ako im se otvore vrata, to neće biti zasluga Plenkovića i Hrvatske. Ostaju Srbija, koja je usporena zbog Kosova, i Bosna i Hercegovina, koja još nije dobila ni pregovarački status. Kada su ove dvije države u pitanju, on je već našao kopču na koju će se zakačiti – položaj Hrvata u te dvije zemlje. To su vrata na koja on misli ući u unutarnje stvari ovih država, ali ovaj put s evropskom legitimacijom. Kako će proći u Srbiji, nije teško predvidjeti, jer mu je odlučna srbijanska vlada i do sada zatvarala vrata pred nosom. Jedino što se može desiti je manipulacija i radikalizacija ono malo Hrvata što je ostalo u Srbiji, koje Tuđman po dogovoru s Miloševićem nije uspio iseliti. Po dosadašnjim scenarijima koje je Hrvatska prakticirala prema Hrvatima u susjedstvu, i po rezultatima koje je postizala, bolje je da se ne miješa u to.

Što se tiče BiH, a to je, izgleda, glavna meta u koju će gađati Plenković s pozicije predsjedavajuće države Evropskom unijom, pritisci će se samo pojačati, politička žarišta u BiH raspuhati. To neće biti nikakva nova politika Hrvatske, već ona koja je i do sada vođena, samo pojačana novom Plenkovićevom pozicijom u EU. Za dobrobit BiH i do sada se moglo mnogo uraditi iz Unije. Plenković, njegova vlada i zastupnici u Evropskom parlamentu već su potrošili jedan mandat u EU. Što je učinak kada je BiH u pitanju i njihovo „zalaganje“ za pomoć BiH na evropskom putu? To je bilo samo podjarivanje Dragana Čovića i njegovog HDZ-a na destabilizaciji BiH.

Nevjerodostojni i licemjerni

Najavljujući novu dužnost Hrvatske u EU, hrvatski premijer je istakao da će se na zapadnom Balkanu posebno založiti za vladavinu prava, borbu protiv korupcije, slobodu medija, manjinska prava i evropske vrijednosti. Ovo su zaista ključni problemi svake države, i ugled, ozbiljnost i kvalitet vlasti ovisi o tome kako se država nosi s njima. Da bi se Hrvatska kao članica i predsjedavajuća EU zalagala za ove vrijednosti, treba ih prvo primijeniti kod sebe, inače je nevjerodostojna i licemjerna.

Zna se, to već i ptice cvrkuću u Hrvatskoj, da je vladavina prava najlošija karika hrvatske vlasti. Pravosuđe je potpuno nemoćno suprotstaviti se kriminalcima i raznim drugim kršiteljima zakona jer je pod kontrolom vladajuće stranke HDZ-a. Procesi koji se pokreću, ako se pokreću, postali su trakavice za zabavu, kao filmske sapunice. Borba protiv korupcije i kriminala je suspendirana jer su kriminal i korupcija u vrhu vlasti. Izmjene u Plenkovićevoj vladi nisu izvršene radi koncepcijskih promjena upravljanja pojedinim resorima, nego zbog evidentnog kriminala u njima. Kako će se Hrvatska zalagati za zaustavljanje kriminala u susjednim državama kada ga ne može zaustaviti u svojoj? Niti ga je u stanju procesuirati.

Zalaganje za slobodu medija u regiji trebala bi pratiti sloboda medija u svojoj državi. Javni mediji, bilo elektronski, bilo pisani, potpuno su pod kontrolom vladajuće stranke u Hrvatskoj. To je evidentno od jutarnjeg TV kalendara HRT-a, koji ispisuje neku novu povijest Hrvatske, preko svih informativnih i političkih emisija. Radi se o bezočnoj propagandi i, što je najgore, o političkoj strategiji friziranja povijesti. Antifašisti su odavno izjednačeni s fašistima, ustaštvo se reafirmira perfidno, što direktno što indirektno, u političke emisije uporno se dovode osvjedočeni neofašisti, svaka inicijativa opozicije se omalovažava i prekriva vijestima ili nekim isforsiranim izjavama vladajućih. Urednici „izvrsno“ obavljaju svoj posao. Ako se analiziraju izvještaji Evropske federacije novinara, Reportera bez granica i Hrvatskog novinarskog društva od kada je HDZ na vlasti, na ljestvicama slobode medija Hrvatska je veoma nisko, niže od BiH, a u rangu sa Srbijom. Po tim izvještajima, radi se o direktnom vladinom miješanju u javnu televiziju, na kojoj je izvršena bezočna i gruba čistka nepodobnih urednika i novinara, o fizičkim napadima i nasilju nad novinarima preko interneta, o pritisku na neovisne i nekomercijalne medije obustavljanjem financiranja. Nasilje i pritisci su uglavnom na novinare i medije koji istražuju organizirani kriminal, korupciju i ratne zločine. Također, po tim izvještajima, vlast podržava širenje mržnje i ksenofobiju, antisemitizam, agresivni nacionalizam, diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama i migrantima.

Sestrinski medijski prostor

Ako Hrvatska kao predsjedateljica EU ima namjeru donijeti susjednim zemljama zapadnog Balkana takvu slobodu medija, onda je bolje da to ne radi. Prvo, sudarit će se s vladajućim politikama koje svoju dominaciju medijima neće prepustiti nikome. To će samo pogoršati političke odnose u tim državama, a Hrvatska se može samo kompromitirati. Doduše, ima jedno otvoreno polje, to je medijski prostor pod kontrolom HDZ-a BiH. Teško je reći što se tu još može uraditi, jer je taj prostor toliko zatrovan mržnjom, neprijateljstvom prema vlastitoj državi i susjedima s kojima se živi da se gotovo nema što učiniti. Moguće je samo pogoršati stanje dodatnim ulaganjima iz Hrvatske u medijsku infrastrukturu i jačanjem HDZ-ovih lokalnih medija. Možda Plenković iskoristi predsjedanje svoje zemlje pa otvori neke fondove u EU za te ciljeve.

Važan hrvatski cilj koji je Plenković podcrtao jeste borba za manjinska prava u susjednim državama. Tu bi još i mogao postići nešto ako bi otkrio kako uspijeva u svojoj zemlji osigurati podršku manjina za formiranje svoje parlamentarne većine. Može se svijet srušiti, sve poravnati sa zemljom, samo se ne može desiti da manjine izađu iz vlasti, bez obzira na sve dokaze o njenoj nedosljednosti, korumpiranosti, nacionalističkom ekstremizmu. Ako bi itko u Hrvatskoj trebao biti protiv rastućeg i agresivnog neofašizma, trebale bi biti manjine, jer on se sručuje baš na njih. Njima zabranjuju jezik, slobodno ispoljavanje pripadnosti, navijanje na utakmicama, slobodan rad itd. To je neka neobjašnjiva i iracionalna ljubav. Bilo bi važno kada bi Plenković otkrio na čemu ona počiva. Možda bi to relaksiralo ne samo odnos prema manjinama u susjedstvu nego i odnose među narodima.

Evropske vrijednosti, misli se na one društvene, povijesne, kulturne, političke, najvažnija su karika u Plenkovićevim prioritetima. On je u tome bio eksplicitan i upozorio susjedne balkanske zemlje da je Hrvatska kršćanska zemlja, da je temeljem kršćanske tradicije ušla u evropsku zajednicu država i da je to najveći doprinos njegove zemlje Evropi. Činilo bi se sve kao neko dodvoravanje kršćanskim institucijama, domaćim i stranim, da sličnu izjavu nije dao još prošle godine predsjedavajući Evropskom pučkom strankom u Evropskom parlamentu Manfred Weber, kojoj Plenkovićev HDZ pripada. On je tražio zaštitu evropskog načina života na kršćanskim vrijednostima. Po njegovim riječima, ili će Evropa održati svoje kršćansko naslijeđe ili je neće biti. Weber nije morao dodati od koga štiti svoj evropski način života. To je izrekla nekoliko puta predsjednica Hrvatske tvrdeći kako je BiH žarište islamskog terorizma i najveća opasnost za sigurnost Evrope. To je jučer ponovio francuski predsjednik Emmanuel Macron proglašavajući BiH „tempiranom bombom koja kuca tik uz Hrvatsku“, na granici EU.

Ne radi se, dakle, o lapsusima, nego o strategiji EU, jer su pučani još najjača politička grupacija u EU. Mora se otvoreno pitati: priprema li se ulazak u EU samo kršćanskog dijela BiH, bez muslimana? Da li EU migrantskom krizom iscrtava unutarnje granice podjela u BiH? Hrvatska je potpuno zatvorila svoje granice, čak migrante koji ih prođu vraća u BiH, sistematski i uporno; vlasti u Republici Srpskoj i u područjima pod HDZ-ovom kontrolom ne dozvoljavaju nikakav smještaj migranata na njihovoj teritoriji. Hoće li EU preko Hrvatske, kao njene krajnje brane prema zapadnom Balkanu, kao „predziđa kršćanstva“, iscrtati one granice koje ni vojske nisu uspjele u nedavnom ratu?

Kada se ovim izjavama doda i Deklaracija koja je izglasana u Evropskom parlamentu u devetom mjesecu ove godine, kojom su izjednačeni antifašizam i fašizam, komunizam i nacizam, postaje jasno o kojim to vrijednostima govori Plenković. Sve što je izvan kršćanstva, sve što nosi tragove komunizma i socijalizma, ne može biti dio Evrope, „inače je neće biti“. Kako to misli Plenković nametnuti „evropske vrijednosti“ BiH, Albaniji ili Sjevernoj Makedoniji, u kojima su muslimani ili većinski stanovnici ili veoma značajni u strukturi stanovništva? Kako on misli založiti se za proširenje EU na zapadni Balkan i istovremeno biti za „kršćansku Evropu“? Kako to Plenković misli nametnuti friziranu evropsku povijest susjednim zemljama gdje još postoje svjedoci te povijesti koji znaju što je istina. Je li i to dio projekta o „slobodi medija“ kojim bi se revizija povijesti učinila normalnom. Na toj liniji obrane trebalo bi zaustaviti ne samo Plenkovića nego i Evropu, jer te njene „vrijednosti“ nisu samo stvar historijske nauke, one su na zapadnom Balkanu dio života. Evropa, izgleda, ne može da se sjeti ni onih ratova koje je ovdje započela i vodila, a kamoli našeg nedavnog rata u kome je također imala značajnu ulogu.

Hrvatska treba prvo sebe preurediti da bi preuređivala druge. Takva Hrvatska bi bila poželjna svojim susjedima.