Piše: Saud Grabčanović
Već nekoliko godina Tuzlom kruži jedan vic koji se u našoj prijestolnici i „čistim“ muslimanskim sredinama tumači kao podla komunistička ujdurma „crvendaća“ iz Tuzle, koji nikako da siđu sa vlasti i da fotelje prepuste pravovjernima. Tema tog vica je kobajagi otvaranje „Halal pivare“ u Sarajevu . Vic izvorno glasi ovako :
„U Sarajevu se uz pomoć Irana izgradila nova „halal“ pivara koja će proizvoditi samo pivo sa 0 procenata alkohola namijenjeno Bošnjacima muslimanima u BiH, u cilju da prestanu piti alkoholna pića i tako dođu „tobe“. Svečanom otvaranju nove pivare prisustvovali su mnogi strani zvaničnici iz arapskih zemalja i Irana, a sa naše strane čelnici stranke SDA i Rijaseta IVZ-a BiH na čelu sa reisom Cerićem.Čast da pivaru puste u pogon dodijeljena je reisu Ceriću i iranskom ambasadoru. Na ulazu u pivaru postavljena je zelena traka koju njih dvojica treba da presijeku. Djevojka u bosanskoj muslimanskoj nošnji donijela im je na zelenom jastučiću dvoje zelene makazice, kojima su oni, uz učenje tekbira, presjekli zelenu traku i tako svečano pustili u pogon „halal“ pivaru. Odmah su proradile mašine i počelo je da teče pivo kroz pipe pred zvaničnicima da bi ga probali. Prvi je reis Cerić uzeo kriglu 0.5 l i natočio pive za sebe. Nageo je kriglu i iskapio je do kraja. Zadovoljan, obrisao je bijelu bradu od pive koja ga je malo zalila i oduševljen prozborio: „Ih mašala kako je, isto Nikšičko!“
Ovaj vic je, naravno, čista izmišljotina „zlih“ jezika a cilj mu je stvaranje sprdnje sa političkom zabranom prodaje alkoholnih pića koja se već duže vrijeme provodi u Sarajevu. Kada sam čuo za tu zabranu, ja sam smatrao da je posrijedi nekakva politička propaganda, kakve u ova vremena ne nedostaje na našim prostorima. Ali, nedavno sam se uvjerio da je ova priča o zabrani pive i uopšte akohola u Sarajevu istina! Naime, imam prijatelja u Sarajevu kod kojeg sam prije dva mjeseca bio u posjeti. Prijatelj, oduševljen mojim dolaskom, pozvao me je da malo izađemo u grad, tačnije da odemo na Baščaršiju, da me počasti. Dođemo mi na Baščaršiju, a ono upekla zvjezda, ja kažem priki : „ Prika ba, ja bih najradije mazno jedno hladno „Sarajevsko“ i to ako ima točeno u krigli, ko kod nas što ima ono „Tuzlansko“. Prika mi snuždeno odgovori : „ I ja bih rado, al izgleda da toga ovdje nećemo naći. Al hajd, pitaćemo, more bit da neđe bude“. Krenusmo pitati po čevabđinicama, buregdžinicama, aščinicama, kahvanama, kafićima, restoranima… Svu Baščaršiju obiđosmo, gdje god upitasmo, dobismo isti odgovor od začuđenih konobara: „Mi to ne držimo“ . Kaže mi prika: „Jebo Baščaršiju, hajmo u tržni centar BBI, da vidiš tamo kaki su kafići i restorani, tu mora da ima pive.“ Odemo mi i u BBI, ali ni tamo pive nema ni za lijeka! Kad upitaš konobara imal pive, ko da mu šamar opališ. Kažem ja priki u mene : „ Jebo ti svoje Sarajvo, nemate ni pive đe popit!“, a prika u mene postiđeno obori glavu ko da je on za to kriv.
E, sad bih se nadovezao na ovu prethodnu moju priču i onaj vic. U doba kada je Bosna i Hercegovina bila ejalet Osmanskog carstva, to je carstvo po uređenju bilo čista islamska država. U Osmanskom carstvu su vladali šerijatski zakoni sve do odlaska Turaka sa ovih prostora – do 1878. godine. U vrijeme kad sam bio dijete, veliki su vjernici znali govoriti: „ U turskom vaktu muslimanima je alkohol strogo bio zabranjen i tada je važio zakon da đe kane kap alkohola, to se mjesto iskruživalo nožem (kobajagi) “. U stvari, prava istina je bila sasma drugačija!
Sada ću Vam ispričati nešto zanimljivo na tu temu, a dogodilo se u Bosanskom ejaletu, u njegovoj tadašnjoj prijestolnici Sarajevu 1864. godine u tom „turskom vaktu“ kojeg sa nostalgijom spominju pravovjerni. Kad ovo pročitate, nekom će ova priča izgledati slična onom prethodnom vicu, a u stvari je to stopostotna argumentovana istina u kojoj nema ni trunke izmišljotine niti laži.
Prva pivara u Bosanskom Ejaletu :
Sarajevska pivara otvorena je 1864. godine i smatra se prvom industrijskom proizvodnjom u Bosni i Hercegovini. Pivara je podignuta u samom istorijskom središtu grada, samo korak od Baščaršije preko rijeke Miljacke (u Franjevačkoj ulici). Otvorena je u vrijeme Osmanskog carstva 24. maja 1864. godine pod nazivom Dionička pivara Sarajevo. Osnivač pivare, koja je ujedno bila prva fabrika na prostoru Bosne i Hercegovine, bioje industrijalac i preduzetnik čeških korijena Josef Feldbauer, koji je bio Jevrej. Kako je izgledalo otvaranje ove pivare i prvo točenje piva u Sarajevu, najbolje je opisano, prema kazivanju svjedoka i to nekoliko godina kasnije, u članku u listu „Sarajevski cvjetnik“ :
“…. Na svečano otvaranje Sarajevske pivare u dugom nizu kočija pristizali su gosti: valija Topal Šerif Osman-paša s vojničkom i civilnom svitom, strani konzuli sa sekretarima i najodličniji građani svih vjera. Čast da otvori pivaru je imao bosanski vezir-valija Topal Šerif Osman-paša. Kada je pivara proradila, prvo točenje piva je bilo svečano i pivo je prvo ponuđeno visokim zvanicama. Prva krigla piva je natočena valiji Topal Šerif Osman-paši, a on ju je platio zlatnikom i uslast iskapio. Nakon toga je bilo veliko veselje. U hladovitom šljiviku, u udolini više Pivare, po prostrtim ćilimima poredani su bili oko okrugle sofre, pokrivene svakim mezetlucima, jastuci i dušeci za odlične goste, a kraj potočića u dnu šljivika okretali su se na ražnju pretili janjci. Visoki zvaničnici su zajedno sa valijom Topal Šerif-Osman-pašom zasjeli za sofru, jeli, pili, veselili se i držali zdravice, a svirkom ih je zabavljala muzika kombinovana iz vojnih krnetaša i borozana i probranih goričkih Cigana. (…) Ostali narod se veselio i pio pivo na livadi ispod pivare i mnogo docnije se razišao kućama uz cio niz incidenata. Najprije jednu veselu grupu teferičlija zaustaviše maltari na mostu koji je spajao Kovačiće sa desnom obalom Miljacke. Trebalo je platiti maltarinu za pivo koje su Sarajlije ponijele kući u ibricima i bardacima. Ali se Sarajlije ne dadoše ni opepeliti, nego riješiše to pitanje opštinskih finansija odmah na licu mjesta tako što pivo sručiše u grla na brzu ruku i ‘s nogu’, pa na svoje zavičajno tlo, uz proteste maltara zakupnika, stupiše s praznim bardacima i ibricima.”
Kad čovjek ovo pročita i kad vidi kako se piva lokala i u islamskoj državi, a kako se danas u Sarajevu gleda na nju, i to 155 godina nakon ovog događaja, ne ostaje mu ništa drugo nego da se zapita: „ Matere ti, šta ovi čistunci danas glume? „