Piše: Saud Grabčanović

j.) Ekonomska snaga bijeljinskih begova krajem 19. vijeka i početkom   20 vijeka

Osmanski defteri s kraja osmanske vlasti, kao i kasniji austrougarski popisi jasno govore da su bijeljinske begovske porodice, s obzirom na veličinu begluka i broj kmetovskih selišta kojima su raspolagale, bile među najbogatijima na teritoriji Bosne i Hercegovine u ta vremena. Među njima se posebno po bogatstvu može izdvojiti porodica Pašić (Fidahić) koja je po strukturi i broju kmetskih selišta pripadala samom vrhu bosanske begovske zemljoposjedničke elite. Glavni kriteriji za određivanje ekonomske snage bosanskohercegovačkih begovskih porodica su bili veličina begluka i brojnost kmetskih selišta. Na osnovu ova dva kriterija može se zaključiti da je na prostoru Semberije početkom 20. vijeka postojalo samo nekoliko krupnih begovskih porodica iz Bijeljine, koje svoje korijene vuku na ovim prostorima tek od sredine 18. vijeka, to su : Pašići (Fidahići), Salihbegovići ( Begzadići) i Muradbegovići (Osmanbegovići). Begovi Preljubovići su došli na ove prostore nešto kasnije, krajem 18.vijeka, dok su Rifatbegovići ( Gradaščevići) stigli u Semberiju iz Gradačca tek početkom 19. vijeka. Ostale poznate semberske begovske porodice su došle kasnije iz drugih krajeva Bosne i to tako što su ženidbenim veza dobile begovske posjede na ovom prostoru. Tuzlanski Zaimovići, koji su dobili u miraz posjede Pašića u Vršanima, te Isabegovići iz Rajinaca kod Tuzle, koji su dobili u miraz kmetska selišta od Salihbegovića u Velikoj Obarskoj. Poseban je primjer porodica Džinić iz Banje Luke, koja je ženidbenim vezama sa dvije velike begovske porodice iz sjeveroistočne Bosne Rifatebegovićima-Gradaščevićima i Salihbegovićima, došla u posjed znatnog broja kmetskih selišta: ženidbom Ahmed-bega Džinića sa Ifeta-hanumom, kćerkom Hasan-bega i unukom Osman-paše Gradaščevića, Džinići su u posjed dobili brojna selišta u Koprivni i Vranjaku kod Modriče, kotar Gradačac (godine 1918. tu je bilo ukupno 213 kmetskih selišta u vlasništvu Ifeta-hanume Gradaščević,udate Džinić). Brojna selišta u kotaru Brčko i Bijeljina su bila 1918. godine u vlasništvu hadži Selim-bega Džinića, sina Ibrahim-begovog iz Banje Luke. Ukupno 101 kmetsko selište u katastarskim općinama Sandići, Slijepčevići i Trnjaci. Hadži Selim-begov sin Fadil-beg Džinić bio je oženjen Zekijom Salihbegović i na taj način je došao u posjed selišta u Semberiji. Tako su i fočanski Čengići, zvani Zulfikarpašići, bili u porodičnim vezama sa bijeljinskim Pašićima, te su ženidbama sa Pašićkama postali vlasnici begluka i kmetovskih selišta u Semberiji. U Bijeljinu su se doselili krajem 19. vijeka i begovi Ljubovići iz Nevesinja. Ruvejda Salihbegović donijela je u miraz Atif-begu Ljuboviću devet selišta u mjestima Puhare- Pučile, šest u Ugljeviku,  45 u Zagonima i 28 selišta u Velikoj Obarskoj. Zemljišne  posjede u Semberiji su imali i hercegovački begovi Sijerčići i Čengići. Najvećim dijelom ove posjede oni su stekli ženidbeno-udajnim vezama sa poznatim bijeljinskim begovskim porodicama. Tako je čitavo selo Čađavica pripadalo begovima Sijerčićima, a oni su ga dobili u miraz od begova Preljubovića. Bijeljinski begovi, koji su se doselili iz Hercegovine,  na prostore Semberije sa sobom su dovodili i svoje čifčije iz istočne Hercegovine i dijelova Crne Gore koji su pripadali Bosanskom ejaletu. Naseljavanje u ratovima opustjele Semberije pravoslavnim stanovništvom iz tih krajeva započelo je sa Beogradskim mirom 1739. godine. Po meni je ovo glavni razlog što je današnje srpsko stanovništvo Semberije najvećim dijelom porijeklom iz istočne Hercegovine i dijelova Crne Gore, kako su to u svojim etnološkim istraživanjima utvrdili dr. Radmila Kajmaković i Milenko S. Filipović. Tačnost njihovih istraživanja nam danas jasno potvrđuju nazivi mnogih toponima, te sela i zaselaka u Semberiji u koje se  doselilo ovo stanovništvo i dalo im  imena prema svom starom zavičaju, svom izvornom plemenu  ili begovima koji su ih doveli. Navešću samo nekoliko primjera koji to dokazuju: selo Čengići (dali mu ime doseljenici  čifćije  begova Čengića), selo Korenita  (dali mu ime doseljenici sa Korita na Durmitoru),z aselak Popova–Kučišta (dali mu ime doseljenici porijeklom iz plemena Kuča iz Crne Gore), selo Piperci (dali mu ime doseljenici porijeklom iz plemena Pipera iz Crne Gore), Crnjelovo (dali mu ime doseljenici iz istoimenog sela u Crnoj Gori ), Suho Polje (ima istoimeno selo u Crnoj Gori kod Šavnika)….Na prostoru Semberije posjede su imale i neke vrlo poznate srednjobosanske begovske porodice koje nikada nisu živjele u našem gradu: Hasanpašić, Ibrahimpašić, Sulejmanpašić, Uzeirbegović.. Da napomenem, po popisu iz 1918. godine na prostoru sjeveroistočne Bosne zemljišne posjede iznad 100 kmetskih selišta posjedovala je samo 21 begovska porodica. Najgušća koncentracija selišta bila je u kotaru Bijeljina u Semberiji, gdje je i povezanost posjeda pojedinih porodica bila jako izrazita. U kotaru Zvornik su zemljišne posjede, osim ogranaka porodice Begzadić – Hadžinurbegović, imale i begovske porodice iz Bijeljine i Semberije : Salihbegovići i Zaimovići.

                                                                                  (Nastaviće se)