Zločini se ne zaboravljaju

Može li uopšte biti napisan ovaj naslov, a da nema negativnih, provokatorskih ili ratnohuškačkih konotacija?

Može li uopšte biti napisan ovaj naslov, a da nema negativnih, provokatorskih ili ratnohuškačkih konotacija? Teško u zemlji u kojoj je istina fluidan i rastezljiv pojam, u zemlji i na pondeneblju na kojem su ratni zločini heroji, a žrtve puke cifre, nijemi brojevi idealni za potkusurivajnje.

No, krenimo redom.

Najvažniji govor Angele Merkel

Svi svjetski mediji su javili da je Angela Merkel, njamačka kancelarka, posjetila Aušvic. Bila je to prva posjeta nakon 1995. godine jednog njemačkog šefa vlade. Takođe, svi svjetski mediji stavili su u naslov teskta – Merkel: Sjećanje na nacističke zločine neodvojivo od njemačkog identiteta. I ne, nije to pitanje senzacionalizma, provokacije ili žutila. Vidite, mediji su samo prenijeli riječi najmoćnije političarke svijeta, koja je između ostalog rekla:

“Važno je da se zločinci nazivaju pravim imenom, a to smo mi Nijemci. Podsjećanje na zločince je u našoj odgovornosti, koja nikada ne prestaje. Zločini u Aušvicu su čvrsti dio našeg nacionalnog identiteta. Moramo da se suprostavimo svima koji šire predrasude prema ljudima druge vjere ili porijekla”.

Prije nego što se dublje pozabavimo govorom Angle Merkel, jednim od najbitnijih govora u evropskoj povijesti, hajde da zastanemo na trenutak. Jer, ovdje treba stati. Komparacija je nužna i neizbježna, pogotovo iz rakursa Bosne i Hercegvone, zemlje na čijoj teritoriji i još bitnije, nad čijim stanovništvom je počinjen genocid. Merkelova bez trunke zadrške kaže da se zločinci u Aušvicu trebaju nazvati pravim imenom, a to su Nijemci.

Ko je i kada od srpskih političara, široka vam paleta – od građanski nastojenih, do onih nacionalista, rekao da su zločinci koji su logistički i izvršno organizovali i počinili Srebrernički genocid trebaju nazvati pravim imenom, a to su Srbi? Niko nikada!

Mala srebrenička neugodnost bez velikog žaljenja

Zapravo i najdemokratskije srpske vođe u zadnja dva desetljeća, na zločine u Bosni, a posebice na Srebrenički genocid, gledale su kao na izvijesnu neugodnost (u najboljem slučaju), koje se trebaju ovako ili onako riješiti.

Tako će u junu 2015. tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić dati izjavu u kojoj je izbjegao genocid nazvati pravim imenom. U toj istoj izjavi, Tadić iznosi da nakon njegovog odlaska u Potočare, nije potrebno da svaki naredni predsjednik izrazi žaljenje zbog onoga što se desilo jer je to „država Srbija već uradila“. Pazite, ako najliberalniji predsjednik u istoriji Srbije smatra da se ne treba evocirati sjećanje na genocid (čak ga tako niti ne zove), šta očekivati od prijašnjih i potonjih vladara srpskih istočno i zpadno od Drine?

Pa, bilo je za očekivati da politički predstavnici srpskog naroda zločince nazivaju herojima, a za Srebrenički genocid kažu da se ili nije desio ili da je asanacija terena. I onda se pitamo zašto u narednih vijek ili dva kao država BiH i Srbija neće pripadati civilizovanom dijelu čovječanstva?

Znate vrlo dobro da ima poodosta opština u istočnom dijelu entiteta Republika Srpska u kojima sa bilborda svevidećim fotošopiranim okom ljude pozdravlja zločinac Ratko Mladić. Znate i da je njegovo lice zapravo talon i cekin zlatni kojim se dobijaju izbori u ovim razorenim jednonacionalnim zajednicama. Znate da se studentski dom na Palama, to je sad opšte mjesto zove po zločincu i arhitekti genocida „Radovanu Karadžiću“. Znate da se u Banjaluci štampaju kojekave opskurne knjige i zbornici u kojima fakultetski predavači (sic!), masovne grobnice nazivaju asanacionim radovima (sic!). Tako autori opskurnog „naučnog rada“ Miroslav Baljak i Dragan Đokić genocid pravdaju, objašnjavaju, negiraju i potpuno neutrališu pustom tlapnjom po kojoj je sve ovo „humanitarna i higijensko-sanitarna obaveza vojske RS“, a ne genocid i skrivanje masovnih grobnica nakon genocida.

A zašto je sve ovo važno? Pa zato što se i 75 godina nakon Aušvica, nakon holokausta jedna osoba, koja je prvak politički najmoćnije evropske države iznova i iznova u ime te države vraćana na komemoriranje žrtava holokausta, jer isti kao i genocid ZABORAVA NEMA. Nema roka trajanja, a pogotovo nema vrijeme poluraspada i zaborava.

Autošovinistica Angela Merkel

A po logici stvari, srpska vrhuška – bez razlike, Mereklovu bi nazvala autošovinistom, stranim plaćenikom i domaćim izdajnikom. Samo što Anglea Merkel nije ništa od toga, zapravo je čisto ljudsko, pa tek onda političko biće sa punom sviješću o svojim postupcima.

I dok se na jugoistoku Evrope srpski glavaši utrkuju da genocid prikažu kao nekakav rezulat „fer bitke“ i Potočare predstave kao vojno groblje (sic!) kako Dodik naziva Komemorijalni centar, dotle Merkelova sa punom sviješću odlazi na teritorij Poljske na kojem je Aušvic pa kaže, da, Mi smo to uradili!

Preciznije kaže da je važno i da uvijek bude jasno kako je Aušvic, koji se nalazi na teritoriji današnje Poljske, bio logor na području koje je “1939. anektirano Rajh” i njime su upravljali Nijemci: “Važno je jasno imenovati zločince. Mi, Nijemci, to dugujemo žrtvama i sebi samima”, poentira Merkelova.

Situacija je banalno istovjetna-teritoriju bosanskog grada Srebrenica u julu okupira vojska Republike Srpske, potpomognuta plaćenicima iz Srbije i to jeste agresija koju su uradili Srbi, a koja je dovela do genocida. Da, čitav svijet je imenovao i Krstića i Karadžića i Mladića i resto nižerangirane menažerije kao zločince – od Međunarodnog do povijesnih knjiga, ali ti se monstrumi i dalje „teftere“ kao heroji u srpskoj mitomaniji.

Pa je onda posve logično da će u nomenklaturi vlasti, onoj u Srbiji nakon Borisa Tadića, doći oni koji su granatirali Sarajevo i nosili malo pivske gajbe Šešelju, a malo natipise sa imenom bulevara Ratka Mladića – pogađate, to su Vučićevi radikali preimenovani u Srpsku Naprednu Stranku.

Ne, ne mislim…

A baš najodaniji Vučićev vojnik, premijerka Ana Brnabić, reći će za Srbernički genocid; „Ne, ne mislim da je strašni masakr u Srebrenici bio genocid!“

Jasno vam je da je zato Njemačka država kulturno i civilizacijski eonima daleko od srpske države i jednog entiteta, koji sam sebe paradržavuje. Jasno vam je da Angela Merkel, NE MOŽE DA SE DESI među sadašnjim srpskim rukovodstvom, jer bi to bilo političko, a bogme i društveno samoubistvo u kojem bi osoba, koja bi stajala iza riječi kakve je izgovorila Mekelova, bila trajno sklonjena iz svijeta politke. I ne samo politke.

Ali.

Ali za sve postoji kraj, pa tako i za politku negiranja, politku prekrajanja i fabrikovanja povijesti i za politku koja neminovno vodi u (samo)izolaciju. Entitet Republika Srpska, danas je uz neke teritorije koje je okupirala Rusija, najsiromašniji i najizolovaniji dio Evrope. To je entitet u kome djeca uče nešto što se niti ne smije podvesti pod povijest, u kojem jedan autor pravi sprdnju sa ubijenim Bošnjacima, ali i sa živim i osiromašenim Srbima, koji sami sebe u pustoj neimaštini protjeruju iz tog entiteta.

Tako, da Angla Merkel postulira govor riječima: “Vrlo sam sretna što smo se mogli dogovoriti da Memorijal Aušvic-Birkenau dobije dodatni novac”, a onda vlasima u Poljskoj predaje 60 milona eura. To dovoljno govri i o etičnosti, ali bogme i o civilizacijskoj i što ne reći ekonomskoj snazi jedne nacije koja se uspjela suočiti sa svojim demonima prošlosti i pobijediti u procesu denacifikacije.

Na drugoj strani, ne treba poseban vid, jesno je da negatori zločina i genocida, zadrigli u svom neuspjehu-ljudskom, civilizacijskom, etičkom, pa i ekonomskom počinju uništavati sopstveni narod.

A do kada će to trajati? Pa i na ovo pitanje Angela Merkel je dala indirektan odgovor u svom obraćanju. Ona kaže: „Sjećanje na zločine, identificiranje počinitelja i davanje žrtvama dostojne počasti, to je odgovornost koja nikada ne prestaje. O tome se ne pregovara!“

O tome se ne pregovara, odjekuje iz Poljske i zvuk dolijeće u Bosnu i Hercegovinu, zemlju na čijoj teritoriji je počinjen genocid i najstrašniji masovni zločini nakon Drugog svjetskog rata, od paljenja i ubijanja žive djece, do planskih silovanja. Dolijeće zvuk do zemlje Bosne i Hercegovine koja NEMA Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida, a to izgleda treba ponavljati na minutnoj bazi.

A bez tog Zakona, čini se da će Karadžić i Mladić u dobrom dijelu zemlje biti heroji, žrtve brojevi, a govor Angele Merkel, umjesto ljudskog divljenja može dobiti epitet izmišljenog autošovinizma.

Dok se ne izgovori rečenica iz naslova, javno iz usta srpskog poltičara koji je na vlasti i dok ta rečenica ne bude potpomognuta zakonski u Bosni i Hercegovini, prije svega, ali i u regionu, iluzorno je očekivato bilo kakav napredak.

* Tekst posvećen Nini Ćatiću, srebreničkom novinaru, kojem se gubi svaki trag nakon pada Srebrenice i genocida i čije tijelo do dan danas nije pronađeno.

Al Jazeera