Piše: Saud Grabčanović
Kada se u Hasan-pašinom štabu saznalo za približavanje velike neprijateljske vojske, njegovi su mu oficiri predlagali da se osmanska vojska odmah povuče. Međutim , Hasan-pašin ponos i tvrdoglavost su prevladali, te se on nije želio povuči sa bojnog polja pred nadmoćnijim protivnikom. Ne prihvatajući savjete svojih posilnih, Hasan-paša je naredio svojoj vojsci da krene na neprijatelja. S njim su u tom boju učestvovali sandžak-begovi Hercegovačkog, Zvorničkog, Kliškog i Ličkog sandžaka. Turci su svoje snage počeli pokretati već početkom juna. Dana 14. juna osvojili su Drenčinu, a dan kasnije stigli su pred sam Sisak sa otprilike 12.000 ratnika. Posadu sisačke tvđave je činilo oko 800 branitelja, koje su predvodili katolički popovi -kanonici Blaž Đurak i Matija Fintić. Hasan-paša je noću 19. juna sa ličkim sandžak-begom, starim Gazi Memi-begom, koji je predvodio pješadiju, prešao na lijevu obalu Kupe i opkolio Sisak. U naredna dva dana pridružio im se i ostatak vojske. Hasan-paša je krenuo u opšti napad 22. juna 1593. godine.Tog dana, 22. juna je do Siska stigla udružena hrvatsko-njemačko-slovenačka vojska koju je predvodio hrvatski ban Tomo Bakač Erdedi (Erdödy), te se je između Kupe i Save sukobila sa osmanskim trupama koje su se prethodno bile prebacile s desne na lijevu obalu Kupe i napadale na sisačku tvrđavu. Bitka je vođena u uglu koji čini rijeka Odra na ušću u rijeku Kupu. Prvi napad su izvele hrvatske snage. Nakon što su ih Turci djelomično odbili, slovenski i njemački strijelci su odbili turski protunapad, te su tako uspjeli potisnuti bošnjačko-osmanske trupe. Nakon pet sati krvave bitke bosansko-osmanska vojska je uz velike gubitke potisnuta ka rijekama Odri i Kupi. U međuvremenu je sisačka posada izašla iz utvrde i zatvorila odstupnicu osmansko –bošnjačkoj vojsci ka rijeci Odri i mostu na njoj, što je izazvalo veliku paniku kod Bošnjaka, pa se osmanska vojska dala u bijeg ka improvizovanim mostovima koje je ranije podigla na Kupi. Prilikom neorganizovanog i paničnog povlačenja osmanskih trupa preko uskih i slabih mostova, mostovi su pod teretom vojnika i opreme popustili,pa su se brojni pješaci i konjanici utopili, među njima i sam Hasan-paša Predojević. Mnogi bošnjačko-osmanski vojnici pokušavali su i plivajući da pređu rijeku Kupu i tako da se spasu. Ostatak preživjele osmanske vojske se jednostavno razbježao. Tako je udružena kršćanska vojska, pod vođstvom hrvatskog bana Tome Bakača Erdedija, odnijela veliku pobjedu nad bošnjačko-osmanskom vojskom Hasan-paše Predojevića. Pored bosanskog namjesnika Hasan-paše, u ovom su boju smrtno stradali mnogi ugledni bošnjački feudalci tog vremena : stari Gazi Memi-beg, zvornički sandžak-beg Sinan-beg , dva unuka sultanije Mihrimah i Rustem-paše Opukovića, hercegovački sandžak-beg Mehmed-beg, kliški sandžak-beg Mustafa-paša Sultanzade i preko 7.000 vojnika. Bitkom kod Siska je započeo novi osmansko-austrijski rat zvani Trinaestogodišnji, koji je trajao od 1593. do 1606.godine.Tako se neslavno u baruštini okončao život našeg gazije Hasan-paše Predojevića. Ovom pobjedom kršćanske vojske pod Siskom za dugo vremena je bio zaustavljen daljnji turski prodor i osvajanja u pravcu Zagreba i dalje prema zapadnoj Evropi.
Uzroci bošnjačkog poraza pod Siskom
Prema istorijskim analizama, uzroci katastrofalnog poraza bošnjačko-osmanske vojske pod Siskom su dvojaki. Prvi i vrlo važan razlog ovog poraza jeste izdaja koju je prema Hasan-paši i bošnjačkoj vojsci iz ličnih razloga počinio tadašnji Veliki vezir Osmanskog carstva Kodža Sinan-paša. On je zaustavio vojsku koja je krenula iz Istanbula u pomoć Bošnjacima i koju je tamo poslao njegov prethodnik Sijavuš-paša. Kao drugi i možda najvažniji uzrok ovog poraza analitičari navode samog Hasan-pašu, koji izgleda nije bio dorastao za tako veliki poduhvat i tvrde da je ustvari on bio glavni krivac za taj poraz. Oni ove svoje tvrdnje potkrepljuju zapisima osmanskih hroničara koji su živjeli u to vrijeme. Naime, Hasan-pašini savremenici, koji su živjeli u vrijeme Sisačkog boja i lično ga poznavali, imali su jako loše mišljenje o njemu. Ocjene Hasan-pašinog karaktera i osobina i kod osmanskih istoričara i pisaca su bile jako nepovoljne. U svojim zapisima oni nam govore da je Hasan-paša, na jednoj strani, bio veliki i hrabar ratnik, ali je na drugoj strani bio veoma zao, opak ,ohol i krvoličan čovjek, a usto još jako svojeglav, tvrdoglav, brzoplet u odlukama, nepromišljen i da nikom „nije dao preda se“ i zato je lahko dolazio u sukob sa okolinom. Prema zarobljenim kršćanskim vojnicima je bio krajnje okrutan i nije znao za milost. Derati kožu sa živih dušmana njemu nije bila neobična stvar.Tako je u poruci braniteljima Siska i njihovom komandantu Mikcu prijetio da će ih „žive oderati“ kad ih uhvati. Ove su prijetnje imale sasvim kontraproduktivan efekat, te su se branioci Siska još odlučnije i beskompromisno oduprli napadu njegove vojske na grad. Svi osmanski istoričari i pisci iz tog vremena smatrali su da su te njegove negativne osobine, posebno brzopletost i nepromišljenost, bile glavnim uzrocima katastrofalnog poraza pod Siskom. Tako neimenovani derviš u svojoj pjesmi daje Hasan-paši pridjev da je „sebukser“ (ili sebuksar)= “lakouman“. No, više od lakoumnosti on Hasan-paši prigovara njegovu oholost i taštinu. Naime, u pjesmi on daje Hasan-paši dva negativna pridjeva koji sadržavaju ukor za neozbiljnost i lakoumnost: „behadvr-i bl-iikr“ =„junak bez razmišljanja“,to jest nepromišljeni delija, koji ne vaga svoje odluke i „telli“=zvrkast- luckast, (turski sinonimi:“delišmen“i“hoppä“). Ovi pridjevi nisu možda ništa drugo nego pokušaj autora da objasni zagonetku, kako je Sisački boj bio izgubljen. Pečevija u svojoj „Istoriji“ Hasan-paši daje pridjev „dfišen“, koji je u drugom izdanju knjige zamijenjen pridjevom „derviš“, što je pogrešno prevedeno. (Bibliotheque Nat. Paris. Suppl. ture No f 177 b). Istim pridjevom „dušen“ označava Hasan-pašu i Evlija Čelebija kad u svojoj „Sejahatnami“ govori о Sisačkom boju. (Bašagić, „Znameniti Hrvati“, on greškom kaže da Evlija Hasan-paši daje prezime Došen). „Dušen“ na turskom jeziku je za prezent i prošlost glagola „dfišmek“, što znači: pasti, propasti, ne uspjeti, dakle onaj koji gubi ili je izgubio, koji je propao, nije uspio. Za Hasan-pašu su mnogi osmanski istoričari vezali i jednu staru tursku poslovicu: „kendi dfišen äghlämaz“ = „Ko je propao svojom krivicom, neka ne plače“ !
Zadužbine Hasan-paše Predojevića
Koliko nam je poznato, iza Hasan-paše je ostala samo džamija u Polju kod Bileće, koju je on sagradio još 1572. godine u vrijeme kada je bio segedinski sandžak-beg. Podignuta je na lokalitetu Plitine, kod sela Grabovice. Kvadratnog je tlocrta sa dograđenim sofama, koje od sjeverne strane zatvara zid. Bila je pokrivena krovom na četiri vode sa kamenim pločama . Džamija je bila srušena u toku Drugog svjetskog rata, ali su joj se dijelovi zidova i četvrtasta kamena munara kvadratnog tlocrta održali sve do rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine kada je i to uništeno.