Piše: Saud Grabčanović
Krivični zakoni u Osmanskom carstvu
Krivični zakon se primjenjivao širom Osmanskog carstva. Bio je to zbornik kanuna kojima se dopunjavao Šerijat i prema kojem su kadije, kao šerijatske sudije, djelile pravdu. Za teške zločine, kao što su ubistvo,otmica, pljačka s nasiljem ili drumsko razbojništvo, ovaj zakon je predviđao pogubljenje ili tjelesno sakaćenje, a zabranjivao je predstavnicima vlasti da, umjesto ovih kazni, primaju otkup u novcu. Posebna poglavlja ovoga zakona su bila posvećena preljubi, fizičkom napadu, pijančenju i raznim vrstama krađa, za šta su kao kazne propisivane globe ili batinanje po tabanima. Krivični zakonik je bio sastavljen u duhu principa“lex talionis“( zakon odmazde), koji je činio osnovu i šerijatskog zakona. Ovaj zakonik je obuhvatao globe i kazne koje šerijat nije jasno propisivao. Na primjer,konjokradici je odsjecana šaka ili je morao da plati odgovarajuću globu, koja je iznosila dvije stotine akči ili oko pet zlatnih dukata. Za uhvaćenog uživaoca alkohola kadija je određivao određen broj udaraca štapom po tabanima, dok je sultanski zakon propisivao globu. Preljubnici su kažnjavani zavisno od svoga imovinskog stanja. Kaznu za preljub u iznosu od tri stotine akči plaćali su bogati, dvije stotine akči plaćao je sloj sa srednjim primanjima, a sto akči sirotinja. Zbog vanbračnih veza, neudata i neoženjena lica kažnjavana su sa sto, pedeset, četrdeset odnosno trideset akči, zavisno od imovinskog stanja.Uobičajeni oblici tjelesnih kazni bili su odsijecanje šake ili noge, osuda na robijanje na galiji ili batinanje po tabanima. Batinanja, ili novčane globe umjesto njih, bile su kazne za manje prestupe. Osmanske vlasti su se služile i spravama za mučenje da bi od optuženog iznudile priznanje.U slučaju ako bi optuženik u toku mučenja podlegao, njegova smrt nije podlijegala istrazi. Ukoliko počinitelj nedjela ne bi bio pronađen, mogla se kazniti cijela zajednica kojoj je pripadao. Ponekad je bilo kažnjeno cijelo njegovo selo. Strogost kazne je zavisila i od toga da li je krivac bio muškog ili ženskog pola, slobodnjak ili rob, da li je u braku, je li muslimanske ili neke druge vjeroispovesti. U slučaju da je krivično dijelo počinio par, drugi je član svakog od ovih parova plaćao polovinu propisane globe. Za vojna lica je važio poseban zakon. Vojnim prestupnicima, članovima vojničke klase, sudilo je carsko vijeće u prijestolnici, odnosno vijeća pod predsjedavanjem starješine one vojne organizacije kojoj je optuženi pripadao. U sporovima koji su bili povezani sa javnim radom, sultan, njegovi veziri i ostali predstavnici vlasti mogli su izricati presude ili davati amnestiju a da ih u tome nije ograničavala kanun-nama. Smrtna kazna bez prolivanja krvi, koja se izvršavala davljenjem gajtanom, bila je privilegija i bila je predviđena samo za članove dinastije i državne velikodostojnike ( „katil ferman“). Osmanski zakon pridavao je veliki značaj presedanu i ostavljao je široke diskrecione mogućnosti sudijama, koje su fermani često upućivali da jednostavno postupaju uskladu sa „zakonom koji se prema običajima primjenjuje”. U kanun-nami Silistre, koja potiče iz doba Sulejmana I, piše : „U slučaju da se u kanun-nami ne nalazi jasno pisana odredba, sporno pitanje kadija valja da zvanično uputi u prijestolnicu. Postupajući u skladu sa prispjelim naređenjem, on treba da donese odluku kojom će razriješiti spor. Tu odluku dužan je da unese u svoj registar (sidžil) i da je potom primenjuje u sličnim prilikama“. Sultan je zvaničnom poveljom imenovao kadije, nalažući im da tumače i primenjuju podjednako Šerijat i kanune. Kadije su na raspolaganju imale zbirke sultanskih kanuna, čije kopije nisu morale biti zvanično potvrđene. U svoje zvanične registre oni su jednostavno upisivali zakonodavna naređenja koja bi primili i bili su dužni da na osnovu njih dijele pravdu. Ostavljano im je bilo na volju da, ukoliko žele, naznače modifikacije u kopijama kanun-nama kojima su raspolagali. Prema tome, osmanski zakon se nalazio u stanju neprestanog razvoja, i stotine kanun-nama, sa bilješkama koje su doprle do nas dragocijen su izvor za njihovu istoriju. Nijedno optuženo lice nije se moglo kazniti bez pismene kadijine presude. Isključivo pravo sprovođenja sudske odluke imao je beg, ali bez kadijine osude on nije mogao naplatiti čak ni najmanju novčanu kaznu. Štaviše, zakon je zahtijevao od predstavnika Porte, koji je po sultanovom naređenju imao da izvrši kaznu, da dovede optuženog pred kadiju i da kadija u njegovom prisustvu izrekne presudu.U slučajevima obuhvaćenim građanskim zakonom, koji se nalazio u sklopu Šerijata, i sam sultan je morao poštovati kadijine odluke. Na primjer, u slučaju nasljednih parnica, kada nije bilo direktnih nasljednika, sporno imanje je ostajalo u rukama izvršioca u trajanju od jedne godine i tek poslije tog perioda, ako se ne bi pojavili pravni naslijednici, državna blagajna je mogla polagati pravo na imanje. Kadija je unosio u registar podatke o imovini svakog preminulog stranca koji nije bio musliman i odgovorno se starao o njoj, sve dok se nasljednik ne bi pojavio. Zakon je uskraćivao mogućnost državnoj blagajni da konfiskuje takvu imovinu. Ovdje su prikazani idealni oblici osmanskog zakonodavstva. Sultani su, u praksi, ponekad morali da izdaju adalet-name, raspise kojima su ispravljali učinjene pravne greške provincijskih vlasti. Oni su se najčešće odnosili na slučajeve kada su kadije i ostali zvaničnici nametali raji kuluk ili nezakonito rekvirirali namirnice, odnosno kada su mimo zakona povećavali globe i propisane dažbine, a oštećeni se na to žalili Porti.
(Nastaviće se)