Piše: Saud Grabčanović
Novi front na Majevici
Nakon povlačenja bošnjačke vojske iz okoline Doboja, Šemsekadić je novu obrambenu liniju napravio na planini Majevici. Prema carskim snagama Taslidžak je poslao postrojbe Hadži Hašimage Mutevelića s naoružanim narodom, koji su neko vrijeme zadržali austrougarske snage. Muftija Taslidžak držao je obrambeni položaj na zapadnoj strani Tuzle. Žestoki boj sa neprijateljem se odvijao na planini Majevici i njenim obroncima.
Pregrupisanje carskih trupa i okruženje Donje Tuzle
Ne mogavši probiti odbrambene položaje fanatičnog i žilavog protivnika, feldmaršal Capari je zatražio pojačanje od glavne komande. Caparijevim snagama na Majevici su stigle u pomoć III i IV K&K divizija. Austrougarske snage su se sada mogle pregrupisati i preći u napad. Kombinovane austrougarske trupe su zauzele Gračanicu 16. septembra, a 19. septembra i Lukavac. Prijetila je opasnost opkoljavanja, budući da su u međuvremenu carske snage zauzele i Bijeljinu i Brčko i ostao je još samo Zvornik. Muslimanima se primicao i kraj ramazana. Radi toga je 23. septembra muftija Šemsekadić bio prisiljen povući se sa svojim trupama iz Tuzle u pravcu Zvornika. Kretao se duž Drine sa svojim Taslidžacima i nekim bosanskim vođama, među kojima su bili: Selim-beg Šahinpašić iz Šapke, Alijaga Tahirević, Esad ef. Alikadić iz Zenice i drugi. Muftija i društvo su bijeg nastavili dalje ka Osmanskom carstvu, gdje su i ostali. Sa pregrupisanim austrougarskim snagama, sa čak dva korpusa, Capari je ponovo krenuo u ofanzivu. Austrougarske trupe su 16. septembra osvojile Gračanicu, 19. septembra Lukavac, a 21. septembra opkolile buntovnu Donju Tuzlu. Grad Donja Tuzla je praktično bio bez odbrane, jer su se sve bošnjačke odbrambene snage već bile potpuno povukle iz grada i njegove okoline.
Ulazak austrougarske vojske u grad Donju Tuzlu
Austrougarske snage su sa svih strana opkolile grad Tuzlu, ali ga nisu napadale, nego su se ulogorile pred gradom i tu noćile.Vođstvu grada je poslan ultimatum da se bezuslovno predaju i da se time spriječi razaranje grada i stradanje civilnog stanovništva. Pošto je Tuzla bila potpuno okružena moćnim neprijateljem, Narodno vijeće je odlučilo prihvatiti Caparijev ultimatum i predati grad bez borbe. Sljedećeg jutra iz grada su izašli mirovni izaslanici da pregovaraju sa Austrougarima. Pred generala Caparija na zapadnoj strani grada kroz „Staru kapiju“ ( nalazila se na današnjem Skveru) izašli su : Živko Crnogorčević-Srbin, Hadži Ibriš-Bošnjak i Boško Štitić-Hrvat. Na istočnoj strani kroz „Poljsku kapiju“ ( nalazila se blizu današnjih „Cipelića“) pred generala Bienarta su izašli Mustajbeg Azabagić, jedan Židov zvani Toska i “Gjorgjo kalajđija”, i Niko Petrić. Feldmaršal Capari je naredio da se pregovarči odmah zarobe i da se kao taoci kreću ispred trupa koje će ući u grad. Veliki K&K maršal, koji je ranije bio teško poražen i ponižen od tuzlanske fukare, nije vjerovao njihovim dobrim namjerama. Austrugarske trupe su u Tuzlu triumfalno ušle 22. septembra i na tuzlanskoj tvrđavi, koja je bila na današnjem Trgu slobode, zavijorila se habsburška crno-žuta zastava, a vojna muzika je odsvirala carsku himnu. Malo kasnije je odjeknuo plotun od 101 hitca , ispaljen iz carskih topova. Pet dana poslije Tuzle predao se Zvornik, bez oružanog otpora. Nakon Tuzle palo je Livno 28. septembra, a posljednja Velika Kladuša 20. oktobra.
Obračun Austrijanaca s organizatorima otpora
Samo nekoliko dana nakon zaposjedanja Tuzle uslijedila je austrougarska istraga u gradu. Bila je usmjerena protiv naoružanog naroda (“ehalije”) i njihovih prvaka koji su se borili. Sahačija Salih Tučić, najbliži suradnik pljevaljskog muftije Šemsekadića, strijeljan je pod Bukovčićima, zbog toga što je išao zvati u pomoć muftiju Taslidžaka radi otpora Austro-Ugarskoj. Presuda mu je izrečena u kući Jove Jovanovića, a odatle je i odveden na strijeljanje. Pomilovanje iz Beča za njega je stiglo prekasno. Pored Tučića odmah su zatvoreni: hadžije-Hašim-aga Mutevelić i njegov brat hadži-Alijaga, zatim hadži-Mujaga Ćilimković i Hašim-aga Hadžiefendić. Kasnije su svi navedeni oslobođeni, neki su platili svoje iskupljenje dukatima, a neki su dobili carsko pomilovanje. Nekih većih hapšenja, internacija i odmazde prema Tuzlacima nije bilo, iako se to moglo očekivati nakon velikih žrtava i još većeg poniženja koje je Caparijeva vojska doživjela u okolini Tuzle. Austrougarske okupacione vlasti su u Bosni i Hercegovini morale postupati prema pobunjenicima i bošnjačkom narodu po strogim naređenjima koja im je izdavao lično njihov car- kajzer Franjo Josip. Prema bošnjačkom narodu, a posebno prema njegovoj feudalnoj eliti, moralo se postupati sa respektom, bez odmazde i osvetničkih akcija, te milosrdno i humano, uz poštivanje svih njihovih ranijih prava koja se tiču privatne imovine, kao prava na slobodno ispovjedanje muslimanske vjere uz potpunu zaštitu svih vjerskih objekata i vjerskih službenika. Zbog ovakvog načina pristupa nova je vlast ubrzo pridobila na svoju stranu simpatije većinskog dijela muslimanskog stanovništva, koje joj je postalo odano u mjeri kako je to ranije bilo prema Osmanskom carstvu i osmanskim sultanima. Austrijski se kajzer poslužio istom lukavom politikom sa kojom su turski sultani vijekovima vladali Bošnjacima i imali ih na svojoj strani u ratovima za svoje ciljeve! Iz najveće mržnje rodila se kod Bošnjaka još veća ljubav prema Austriji, Austrijancima i njihovom kajzeru. Odanost Bošnjaka Habzburškoj monarhiji će se posebno dokazati u Prvom svjetskom ratu, kada su Bošnjaci kao soldati K&K monarhije odnijeli niz pobjeda u bitkama u tom ratu, posebno nad Italijanima na frontu na rijeci Pijavi.
(Nastaviće se)