Piše: Saud Grabčanović
Završetak okupacije Bosne i Hercegovine, uspostava nove vlasti
Nakon tromjesečnih žestokih borbi Austro-Ugarska je uspjela (krajem oktobra 1878. godine) okupirati cijelu Bosnu. Iako je austrougarska vojska naišla u BiH na žestok otpor Bošnjaka, uz pomoć svojih oko 300.000 vojnika uspjela je kroz 76 bitaka osvojiti cijelu Bosnu i Hercegovinu. Procjenjuje se da je u borbama sa ustanicima u BiH Austro-Ugarska izgubila oko 6.000 vojnika (946 poginulih, 3.980 ranjenih i 272 nestalih). Prema austrijskim procjenama bošnjačka ustanička vojska je imala oko 93.000 boraca, a u borbama je imale gubitke od oko 15.000 boraca (poginulih, ranjenih i nestalih). Nakon tri mjeseca borbi sa ustanicima, Austro-Ugarska je uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru nekadašnjeg Bosanskog pašaluka-vilajeta, uključujući i Novopazarski sandžak. Područje sjeveroistočne Bosne je u austrougarskoj državi organizirano kao okrug. U njegov sastav su ulazili gradovi: Tuzla, Bijeljina, Brčko, Gračanica, Gradačac, Modriča, Bosanski Šamac, Kladanj, Maglaj, Orašje, Srebrenica, Vlasenica i Zvornik. U prvo vrijeme okupacije i Gornja Tuzla je imala status grada, ali je (1885) izgubila taj status. Središte okruga bila je Tuzla, po kojoj je ova oblast i nazvana. Ubrzo nakon okupacije BiH krenuo je val iseljavanja muslimanskog stanovništva, koje nije željelo živjeti pod tuđom vlašću. To je iseljavanje poprimilo dramatične razmjere, pa su se austrougarske vlasti zabrinule za sudbinu svoje nove kolonije. Ubrzo su donijele dekret kojim se direktno iseljavanje zabranilo i za iseljavanje u Tursku se moralo tražiti odobrenje od vlasti. Na ovaj se način iseljavanje smanjilo, ali do tada se iz BiH već bilo iselilo najmanje 100.000 Bošnjaka. Postoje tvrdnje da je taj broj bio i daleko veći i da je iznosio blizu 300.000 Bošnjaka. Ovaj je egzodus jako podsjeća na kasniji egzodus Bošnjaka u ratu i agresiji od 1992. godine do 1995. godine. Nakon učvršćenja svoje vlasti Austro-Ugarska, koja je tada bila napredna i moćna kapitalistička država, počinje sa modernizacijom, obnovom i izgradnjom gradova, puteva i mostova. Austro-Ugarska počinje crpiti ogromne i netaknute prirodne resurse kojima BiH raspolaže i kojih ima u izobilju.Otvaraju se rudnici uglja, željezne rude, olova, cinka, boksita, počinje masovna eksploatacija najvećeg bosanskog bogatstva, ogromnih, do tada netaknutih šumskih kompleksa. Grade se nove željezničke pruge koje povezuju BiH gradove sa monarhijom, otvaraju se rudnici, grade se moderne fabrike i ostali privredni objekti. Na ovaj način Bosna i Hercegovina za kratko vrijeme, od uboge, primitivne, bijedne i zaostale agrarne feudalne zemljice postaje moderna evropska kapitalistička zemlja, sa svojom industrijom i radničkom klasom. Narod se masovno zapošljava u novim fabrikama i rudnicima, životni standard stanovništva, koje je u Osmanskom carstvu živjelo u bijedi, naglo se povećava. Stanovništvo BiH, posebno muslimani, mire se sa novom vlašću, koju prihvataju kao svoju. Bošnjačkom zadovoljstvu novom vlašću je posebno doprinjela dobra politika bečkog dvora, koja je Bošnjacima dala sva prava, kako vjerska, tako i ljudska. Austrijski je kajzer bosanskom feudalnom plemstvu ostavio i priznao sva ranija prava i privilegije, a državi Bosni i Hercegovini je dao poseban status u okviru svoje monarhije, ravan autonomiji za koju su se Bošnjaci ranije dugo borili u okvirima Osmanskog carstva. Austrougarska okupacija trajala je četrdeset godina, tri mjeseca i sedam dana.
Artefakti, spomenici i sjećanja na bitku kod Donje Tuzle
Na teritoriji grada Tuzle danas skoro da uopšte nema tragova ove velike i slavne bitke, koja predstavlja jedan od najsvjetlijih trenutaka naše istorije. U gradu i okolini nema ni jednog jedinog spomenika niti ploče koja bi nas podsjetila na ovu veliku pobjedu tuzlanskog naroda, koja se može mjeriti sa pobjedom u ratu protiv agresora na BiH 1992-1995. godine. Prosječan današnji građanin ovoga grada nema pojma o ovoj bitci, a o ovom se slavnom događaju iz istorije našega grada danas veoma malo uči, piše i govori. Kao sjećanje na ovu pobjedu danas u Tuzli postoje samo tri spomenika. Prvi je mezar nesretnog sahačije Salih-age Tučića, kojeg je grof Capari dao streljati nakon zauzeća grada. Sva njegova krivica se svodila na činjenicu da je on doveo taslidžanskog muftiju u Tuzlu, a niko se iz prijekog suda nije upitao tom prilikom po čijem naređenju je to uradio. Nesretni mali zanatlija Salih-aga ispade nejvećim krivcem i na njemu se kola slomiše! Pored tolikih begova i aga, puno odgovornijih za događaje oko borbi i okupacije grada, austrougarska vlast lišila je života malog zanatliju i kurira, a ostali pravi krivci su bili pošteđeni carskim ukazom. Mezar ovog šehida se nalazi na Bukovčiću, na mjestu gdje je Salih-aga i streljan.
Drugi spomenik koji nas danas podsjeća na ovu slavnu bitku je mezar zvani Džaferovo turbe uz Vilu Pašić u Džafer mahali. Tu je pokopan šehid iz Moluške bitke, Molušanin Džafer Altumbabić, koji je na tom mjestu umro. Na putu od svojih Moluha do grada Tuzle Džafer je jahao pored Tušnja, gdje se još uvijek vodila borba između Bošnjaka Tuzle i austrugarske vojske pod vođstvom pukovnika Morokutija, koja je manevrom zaobišla grad i preko Rasovca izašla na Tušanjski potok. Prolazeći kraj ovog mjesta gdje se pucalo, Džafer je bio teško ranjen od zalutalog metka. Iako teško ranjen, uspio je dojahati do Skvera, do tadašnje „Stare“ ulazne kapije u zidinama grada Tuzle. Tuzlacima je donio vijest da su Bošnjaci odnijeli pobjedu nad carskom austrougarskom vojskom kod Moluha i da mrski neprijatelj bezglavo bježi prema Doboju. Nakon što je rekao svoju poruku, Džafer je pao mrtav. Sahranjen je tu na licu mjesta kao šehid. U to vrijeme na tom mjestu se nalazila poznata livada izvan gradskih zidina zvana „Tuzlanska meraja“, poznata iz narodnih pjesama. Nikakvih stambenih objekata tada tu nije bilo. Kasnije je na toj meraji počela gradnja i tu je nastala Džafer mahala, koja je dobila ime po Džaferu Altumbabiću iz Moluha. Prošle su godine, Džafer je bio potpuno zaboravljen, a grob zarastao u korov i više se nije ni nazirao. O tome kako je ponovo pronađen Džaferov grob i kako je ograđen, u gradu postoji legenda koja se prenosila sa koljena na koljeno. Jedan Švabo, bogati trgovac ogrevnim i građevinskim drvetom, uzeo je taj plac sa namjerom da izgradi porodičnu kuću. Gradnja je započeta, ali sve što po danu urade, noću bude srušeno. To se ponavljalo iz dana u dan i cijela čaršija se tome ibretila. Uskoro na lice mjesta dođe jedan starac i kaže graditeljima: „ Evo ovdje je mezar jednog šehida, a vi temelje pomaknite malo dalje i biće sve u redu“. Graditelji ograde mjesto koje im je starac pokazao da je mezar i prihvate se gradnje kuće i završe je bez problema. Poslije je porodica Pašić kupila tu vilu i nastavila održavati grobno mjesto. Godinama su tu Tuzlaci prolazili i zastajali, neki da nešto prouče, neki bace neki novčić ili cvijetak, a mnogi se pitaju čiji li je ovo grob, ko pali svijeće i polaže cvijeće? Ovaj grob je izazivao strahopoštovanje kod mnogih. Iako je prošlo samo oko 150 godina od bitke kod Tuzle, prava je istina o ovom mezaru bila skoro potpuno zaboravljena, pa su se u međuvremenu ispredale neutemeljene legende o ovom mezaru. Često se može čuti sasma drukčija legenda povezana sa nekavim evlijom, tj sa „dobrim“.
Treći i najznačajniji spomenik iz bitke za odbranu grada Tuzle 1878. godine je šehidsko mezarje koje se nalazi u mahali Suljetovići, koja se graniči sa novim Moluhama i nalazi se pod Drežnikom. Na tom mjestu nalazi se kosa sa koje je bilo moguće kontrolisati prolazak glavnom džadom koja je sa zapada vodila ka Donjoj Tuzli. Upravo tu se odigrala ključna i završna bitka, nakon koje je poraženi neprijatelj odustao od napada na grad i pobjegao glavom bez obzira! Svi Bošnjaci pali u ovoj bitci su kao šehidi, tu gdje su pali, bili i sahranjeni. Ovo mezarje ima veliki značaj za našu istoriju i trebalo bi ga istražiti i temeljito rekonstruisati i dostojno obilježiti prikladnim spomenikom.
(Nastaviće se)