Piše: Saud Grabčanović
Početak velikog bosanskog ustanka
Slanjem ovih zahtjeva bošnjačkih prvaka sultanu u Istanbul započeo je Pokret za potpunu autonomiju Bosne. Sultan Mahmud II nije prihvatao zahtjeve ajana niti priznavao legitimnost Husein-kapetana kao bosanskog vezira. Nakon što je sultan odbio sve zahtjeve bosanskih ajana, došlo je do ustanaka bosanskih feudalaca (kapetana, ajana, aga i begova) na čelu sa Huseinom-kapetanom Gradaščevićem (zvanim Zmaj od Bosne) protiv reformi u Osmanskom carstvu, koje je provodio sultan Mahmud II. Istovremeno, bune sličnog karaktera digli su i Mahmud Alija u Egiptu i Mustafa-paša u Skadru. Bošnjaci-pobunjenici su s tog skupa poslali i poziv veziru Namik-paši da im se pridruži, što je on odbio i pobjegao u Travnik. Nakon ovoga su zavjerenici organizirali kaznenu ekspediciju čiji je krajnji cilj bio zauzimanje Travnika, te hapšenje i smjena neposlušnog vezira. Stigavši u okolinu Travnika vojska Husein-kapetana, na čijem čelu je bio zvornički kapetan Ali-paša Fidahić, porazila je vezirove snage pod vođstvom braće Sulejmanpašića, koje su ih pokušale zaustaviti na prilazima gradu. Jedan odred zavjerenika je prodro do Odžaka u okolini Bugojna i zapalio je kulu braće Sulejmanpašića.Vezir je pobjegao u Dubrovnik a odatle brodom u Istanbul .
Prodor bosanske vojske pod komandom Ali-paše i pobjeda u bitci na Kosovu
Husein-kapetan je nakon bjekstva vezira iz Travnika poslao zahtjeve sa Bošnjačke skupštine sultanu, ali sultan ih je odbio. Sultan Mahmud II. je Bošnjacima tada zaprijetio krvavom intervencijom protiv Bosne i odmah naredio novoj osmanskoj vojsci da krene na Bosnu i da napravi red u toj pokrajini. Suočivši se sa ratnom prijetnjom, vijeće bošnjačkih prvaka je odlučilo da Bošnjaci sa svim raspoloživim snagama krenu u susret toj armiji i da je poraze prije nego stigne u Bosnu. Takođe je bio plan da, kad poraze sultanovu armiju, krenu ka Istanbulu, gdje će, uz pomoć zavjerenika iz samog grada i ostalih dijelova carstva, „skinuti“ „nevjerničkog sultana“. Bosanska vojska, koja je bila sastavljena od oko 25 hiljada Bošnjaka-muslimana, ali i sa nešto hrišćana, krenula je na Kosovo, da tamo dočeka novoformiranu tursku vojsku „nizam“ koju je sultan poslao da interveniše u Bosni. Gradaščeviću je izvjesnu vojnu pomoć uputio ustanički vođa iz Bugarske Kara-Fejzo, koji je 28. aprila 1831. godine čak osvojio Sofiju. Uputivši glavninu vojske ka Prištini, Gradaščević je poslao pomoćne snage, ojačane Peštercima i Bihorcima, ka Peći sa zadatkom da po svaku cijenu slome tamošnje osmanske i njima lojalne albanske trupe, kako ove ne bi udarile u bok njegove vojske i učestvovale u sudaru sa vojskom Velikog vezira. Nakon trodnevne opsade i žestokog boja u kojem se izuzetnom hrabrošću i ratnom vještinom istakao mladi Ali-paša Fidahić, tvrđava Peć je najzad pala. Nakon ovoga je na Kosovo stigla glavna osmanska vojska. Boj između Bošnjaka, koje je vodio Ali-paša Fidahić i osmanske vojske, koju je vodio Veliki vezir Mehmed Rešid paša, zametnuo se blizu mjesta Kačanika na Kosovu dana 18. jula 1831. godine.Turska je vojska brojala 21.000 boraca, Bošnjaka je bilo približno isto toliko. U dosta kratkoj ali krvavoj bitci, sultanu odana vojska bila je poražena do nogu! Veliki vezir Rešid-paša je pobjegao put Skoplja, a za njim ostatak njegove razbijene vojske, ostavivši topove i razni drugi ratni pribor. Zarobljen je veliki broj osmanskih vojnika, a među njima i ćehaja solunskog muteselima Ahmed paše. U kakvoj je brzini Veliki vezir napustio bojište, najbolje se vidi po tome što je ostavio svu svoju prtljagu i arhivu! Njegova je vojska prije toga potukla do nogu 40 hiljada boraca Mustafe-paše Skadarskog. Moćna, dobro naoružana turska armija ništa nije mogla učiniti protiv bosanskih gazija, svjesnih da brane sebe, svoju slobodu, svoju Bosnu, svoja prava i dostojanstvo. Tako 18. juli 1831. godine predstavlja jedan od najvažnijih datuma u cjelokupnoj istoriji BiH. Sjajna pobjeda ponijela je, kao na krilima, ideju bosanske autonomije. Pošto su žrtve na bošnjačkoj strani bile prilično velike, a spremala se i zima, vođstvo Bošnjaka je odlučilo da ne krene na Istanbul nego da se vojska vrati u Bosnu, a taj plan za ekspediciju na Istanbul da ostavi za proljeće. Ispostaviće se da je ova Husein-kapetanova odluka bila fatalna i pogrešna i da je time samo dato potrebno vrijeme sultanu da reorganizira i pripremi svoje trupe za novi pohod i novu kaznenu ekspediciju za „smirivanje“ Bosne. Takođe je sultan dobio dovoljno vremena da kupovinama, obećanjima i poklonima potraži nove saveznike među lakovjernim Bošnjacima i tako posije dodatno sjeme razdora među njihovim prvacima. Znajući za ovu osmansku prepredenu politiku Husein-kapetan je kazao ovo : “ Lahko ćemo sa Turcima, ali kako ćemo sa svojima?”
Nakon što je u sukobu sa vojskom Velikog vezira kod Kačanika na Kosovu Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali su ga bosanski ajani na skupu održanom u kuli Hadži Mujage Zlatara (Zlatarevića) u selu Zabilju kod Viteza proglasili za bosanskog vezira. Oni su to učinili pošto su uvidjeli da je vlast inkriminisanog sultana, koga je zastupao u Bosni carski vezir Namik-paša Moralija, prestala postojati. Carski je vezir već odavno bio pobjegao iz Travnika u Hercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Istanbul. Nakon postavljanja Husein kapetana za vezira Bosanskog ejaleta, prema A.S.Aličiću, u Sarajevu je 12. 09. 1831. godine zvanično proglašena i javno objavljena autonomija Bosne. To znači da je autonomija proglašena samo desetak dana nakon što je skoro sva sarajevska čaršija stradala u katastrofalnom požaru 31. augusta 1831. godine. Tadašnji politički program bosanskih ajana nije bio jasan i do kraja formulisan, ali se može reći da su, uz već spomenuto odbijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjednička prava, te da se ubuduće na položaj bosanskog vezira postavljaju isključivo domaći ljudi. To bi faktički značilo da bi Bosna, pod političkim vođstvom ajana, dobila potpuni autonoman položaj u Osmanskom carstvu, sličan onom kakav je Srbija dobila Hatišerifom iz 1830. godine. Općenito se tražila naknada za sve gubitke pretrpljene od ukidanja starih institucija i nadoknada za sve ratne troškove koje su Bošnjaci imali u sukobu sa vojskom Velikog vezira. Veliki vezir je kupujući vrijeme tobože prihvatio ove zahtjeve a u stvarnosti sultan Mahmud II nije prihvatao zahtjeve ajana niti priznavao legitimnost Husein-kapetana kao bosanskog vezira. Ovaj taktički potez Velikog vezira je predstavljao lukavu obmanu sa ciljem kupovine vremena. U konačnom obračunu između sultana i Husein-kapetana, u odlučujućem momentu prešli su na stranu sultana neki hercegovački ajani, sa Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Čengićem na čelu. Odbranu Hercegovine je od pristalica i ustanika Husein-kapetana Ali-aga Rizvanbegović organizovao zajedno sa Smail-agom Čengićem. Ali-aga je radi vlastitih planova primio izbjeglog vezira Namik-pašu pod svoju zaštitu. Od hercegovačkih ajana niko nije priznao Huseina za vezira, osim brata Ali-aginog Hadžuna, koji je poginuo kad je Husein-kapetanova vojska opsjedala Stolac i fejz Alajbega Čengića, koga je rođak Smail-aga dao ubiti.
(Nastaviće se)