Piše: Jusuf Trbić
U jednom intervjuu novinar pominje spomenike Draži Mihajloviću i pita Bogića Bogičevića je li nam fašizam blizu. Upitani kaže : „Fašizam nije blizu, fašizam je tu. U temelju svakog fašizma je nacionalizam, a on je krenuo osamdesetih godina prošlog vijeka. Fašizam je i izjednačavanje fašista i antifašista, fašizam je i dvije škole pod jednim krovom, fašizam je i jedan narod, jedna partija, jedan vođa…Fašizam je i diskriminacija ljudi zato što imaju drugačije ime i prezime…Mi, zapravo, živimo fašizam. Nije problem u fašistima, oni su u manjini i agresivni su, već je problem u šutljivoj većini koja ne reaguje. Jer, ne bojte se onih koji čine zlo, bojte se onih koji to zlo dopuštaju, a mi smo to zlo dopustili.“ (Avaz 3.10.2019)
Zbilja, ima li danas fašizma u našoj avliji i kako ćemo ga prepoznati?
Prvo obilježje ove totalitarne ideologije koja je mrakom i krvlju obilježila dvadeseti vijek nesumnjivo je radikalni nacionalizam. „Totalitarna teorija pokazuje da ultranacionalizam zauzima središnju poziciju u fašističkom pogledu na svijet, i onom za šta fašisti vjeruju da je važno…Fašizam ima dosta zajedničkog sa religijskim fundamentalizmom i pokušava ostvariti svoje ciljeve pomoću nasilja pravdanom uvjerenjem da su protivnici dio neke demonske urote.“(Passmore 21) Zajedničko za fašiste svih boja jeste shvatanje nacije kao biološkog organizma, kulturne ili istorijske cjeline koja je vrijednost po sebi, pri čemu je pojedinac samo bezlični djelić tog božanskog organizma, te vječito nadmoćne zajednice čiji su ciljevi iznad svih principa i pravila. Fašizam je, po pravilu, rasistička ideologija, jer dijeli ljude na „svoje“ i „njihove“, na osnovu biologističkih, kulturnih, religijskih ili političkih karakteristika, pri čemu ovi drugi ne mogu biti smatrani ravnopravnim ljudima i građanima. Oni se često smatraju neprirodnim dijelovima cjeline i treba ih „odsjeći“, na ovaj ili onaj način. Fašizam nema ustaljen „kalup“, on se lako prilagođava okolnostima, jer je to populistička, eklektična ideologija koja se ne drži nikakvih pravila, već, kao i svaki ultranacionalizam, poprima boje i mirise epohe i sredine u kojoj se razvija. U njemu prepoznajemo siromaštvo duha, ksenofobiju, banalnost zla, iracionalizam, insistiranje na hijerarhiji, uniformnost mišljenja, homogenizaciju i sveobuhvatnu kontrolu ponašanja podanika i svih oblasti života, mržnju prema drugačijima, ali i „svojima“ koji se ne uklapaju u zacrtane forme, prostačku, jednosmjernu mržnju koja ne priznaje nikakvu sopstvenu krivicu ili slabost. „Fašizam nisu samo nacisti koji marširaju i salutiraju po Nirnbergu u filmovima Leni Riefenstahl. Nisu to samo neonaci-skinhedi koji na koncertima salutiraju „ Sieg hajl“ kada ne maltretiraju Rome nakon jednog piva previše. Velika država i moćna nacija, sa više ili manje religije u tom bućkurišu, a sve nasuprot drugim i drugačijim, bila je i ostala glavna strukturna i organizacina odlika fašizma“, napisao je Aleksej Kišjuhas.
Fašizam prepoznajemo po netoleranciji prema onima koji slobodno misle ili su, jednostavno, drugačiji, po imenu, porijeklu, vjerovanju ili nevjerovanju, znanju, pameti ili jeziku, prepoznajemo ga po demagogiji i populizmu koji zamjenjuju svaki smisleni govor o konkretnim pitanjima, po ekstremizmu i bezočnom plasiranju laži, po sveobuhvatnoj strategiji negiranja zločina ili bilo kakve krivice za bilo šta, po obaveznoj teoriji zavjera, po izmišljenim mitovima koji upornim ponavljanjem dobijaju snagu zvanične istine. Prepoznajemo ga po odnjegovanom jednoumlju, po vladavini gluposti, neznanja i nekompetentnosti, po rehabilitaciji zločinaca, po sveopštoj korupciji i nemoralu, po negiranju postojanja, istorije, kulture i jezika drugih, po autoritarnom vladanju koje se ne obazire ni na kakve norme, po modeliranju pojedinaca kao bezličnih pripadnika kolektiva, po kultu etničke i religijske čistote i pravovjernosti, po neupitnom poštovanju lidera, svjetovnih i religijskih, po državnoj strategiji zaborava. Fašista tvrdi da je istina samo njegova, da su svi drugi protiv njega, ponekad i cijeli svijet, kako je to tvrdio Radovan Karadžić, za njega je nasilje sredstvo za rješavanje svih sporova, mržnja prirodno stanje, podjele među ljudima najbolji način društvenog organizovanja, politička kontrola nad privredom, kulturom i cijelim društvom najpoželjnji oblik vladanja. Znanje, kritičko mišljenje i slobodni svijet za njega su neprijatelji, a poslušnost najvažnija vrlina.
Fašisti teže (i uspijevaju u tome) da normalizuju takvo stanje, da laž učine istinom, da lopovi budu uzori poštenja, da se kršenje zakona i ustava od strane političara ili vjerskih lidera smatra razumljivim, da rasizam bude uobičajena pojava, da najveći zločinci postanu moralne vertikale, čija se imena daju ulicama, trgovima, školama i studentskim domovima, da se krađa i korupcija ogromnih razmjera smatraju prihvatljivim, pogotovo ako to čine „naši“, da žrtve pripadaju samo „nama“, a zločinci „njima“, da su norme međunarodnog prava smišljene samo zato da se nama napakosti. Fašizam je kada Ustav Bosne i Hercegovine, jedini u Evropi, zabranjuje čitavim društvenim grupama i pojedincima da biraju i da budu birani, jer žive na „pogrešnoj“ teritoriji, koja pripada drugom ethnosu, i jedini i prvi nakon Hitlerove Njemačke i Musolinijeve Italije, koji zabranjuje Jevrejima i Romima da se kandiduju i da budu birani za članove Predsjedništva države. Fašizam je, takođe, kad se presude Evropskog suda pravde u ovom i sličnim slučajevima već godinama ne provode, i niko za to više i ne mari. Fašizam je i rasistički projekat „dvije škole pod jednim krovom“, kojim se zabranjuje miješanje hrvatske djece s djecom niže rase, ili odbijanje Milorada Dodika da mu sude „sudije muslimani“. Fašizam je kad vlast RS-a odbija da primi migrante na svoju teritoriju, jer su oni muslimani. Fašizam je i kad se zabranjuje „Parada ponosa“ i time jednoj grupi građana uskraćuje njihovo ustavno pravo da javno iskažu svoj stav. Fašizam je kad se zapošljavaju samo oni sa ispravnim krvnim zrncima i kad se sve u društvu dijeli prema etničkoj ili vjerskoj pripadnosti. Najzad, fašizam je kad se djeca u školi, u nastavi istorije ili vjeronauke, uče da treba da se razlikuju i da mrze „one druge“.
Pravni stručnjak Branko Perić je napisao: „Nisu fašizam samo Bleiburg i Ravna Gora (ustaše i četnici)! Naš fašizam su naše politike! Njih je iznjedrila demokratija koju smo egzaltirano prigrlili i strastveno je njegujemo i održavamo u životu kao našu najveću slobodu. Zahvaljujući demokratiji, naši individualni fašizmi iskoristili su slobodu, organizovali se kroz partije i uvukli nas u mračnu igru zla. Zar i Hitler i Musolini nisu došli na vlast na višestranačkim izborima? Naša demokratska vlast je preimenovala nazive naših ulica, brišući imena antifašista i ispisujući imena zločinaca. Mi smo slali našu djecu u škole u koje su vlasti uvele fašiste. Ćutali smo i kada su, uz našu prećutnu saglasnost, porušeni svi spomenici herojima borbe protiv fašizma. Mi smo ubili antifašizam i otvorili prostor fašistima. ..Mi danas gledamo idiote u parlamentima, smijemo se njihovom neznanju i primitivizmu, zabavlja nas njihova kolosalna neukost u svemu. Vidimo gomilu nedovršenih kreatura koji slijepo slijede vođu, čak kad ni on sam ne zna šta govori i kuda ide… Fašistoidne predstave se svakodnevno odvijaju pred našim očima, a mi i dalje ćutimo. Ćutimo, jer to od nas traži naše pripadništvo…U fanatičnom pripadništvu se krije otrovni miris fašizma.“
Da li se u prethodnim rečenicama može prepoznati ovo cvijeće zla u našoj avliji? Može li se to iščitati iz naše već zacementirane etničke podjele, u kojoj postoje samo kolektiviteti dovedeni skoro do praga novog i u svjetskim razmjerama jedinstvenog izbornog pravila: jedan narod (ethnos) – jedan glas. U tom trijumfu plemenske svijesti promovišu se sopstveni narod, jedna misao za sve, jedna država, jedan vođa, jedna istina, jedna religija, jedna ideologija, jedna politika, nasuprot drugima, nasuprot svemu dugačijem, slobodnijem, umnijem, otvorenijem. „Ta supstancijalna razlika između „nas“ i „njih“ značila je istovremeno izgradnju arogantne komponente nacionalnog identiteta…neka vrsta međunarodnog „kompleksa više vrijednosti“… Na tu predstavu o samima sebi uspešno se nadovezuje još jedna mitska tema. Reč je o ideji o naciji-žrtvi, koja je istovremeno i nacija-pravednik…U suštini, radi se o ideji o sopstvenoj superiornosti i, samim tim, i još važnije, inferiornosti protivnika, što je ključni faktor u stvaranju psihološke osnove za rat“ , kaže beogradska istoričarka Dubravka Stojanović. Narod iz davnih vremena izranja iz dubina mutne mitske prošlosti kao uzor za sadašnje doba, kao orijentir za kretanje ka budućnosti, kao mjerilo svih vrijednosti. U skladu sa tom izmišljenom slikom sve se relativizuje, istina o bilo čemu postaje predmet dogovaranja, saglasnosti, volje vladajućih elita i njihovih saopštenja, pa svako ima svoju istinu, najočiglednije činjenice predmet su trenutne političke volje, u školama se uči bajkovita istorija, iz medija izranja fantastični svijet sukoba, razlika, mržnje i podjela, i ta kontrola nad istinom o prošlosti, temelj je autoritarne vlasti i politike.
Jedno je sigurno: gdje god se radi o sistemskom negiranju istine, falsifikovanju istorije, negiranju drugih etničkih grupa i uskraćivanju njihovih prava u „svojoj“ sredini, kolektivističkom mišljenju, težnji za „velikom“ državom, vladavini primitivizma i spremnosti pojedinaca da se odreknu sopstvene individualnosti za račun stada, čopora, ethnosa, gdje god ljudi bježe u sigurnu bezličnost, u mrak etno-konfesionalnih jednosmjernih identiteta – tu negdje čuči đavo fašizma, spreman da uzme zabludjele duše. Dovoljno je pogledati našu već pomenutu praksu oživljavanja mrtvaca, to jest rehabilitovanja fašista iz Drugog svjetskog rata, koji su, kao heroji novog doba, svoja mjesta našli u udžbenicima istorije u školama, u medijima, u politici, u novoj svakidašnjoj mitologiji, kao temelj novog kulturnog modela sveopšte društvene regresije. Skupština RS-a je svojevremeno izglasala Rezoluciju o povlačenju potpisa „srpskog naroda“ sa Deklaracije ZAVNOBiH-a (mada tu deklaraciju niu potpisali nikakvi narodi) i odbacila 25. novembar kao državni praznik, uprkos obavezi iz dejtonskog Ustava, što je, uz sav idiotizam koji je to pokrenuo i izglasao, pravi nož u leđa antifašizmu. Promovisati u heroje i uzore mladim generacijama fašiste kakvi su bili Draža Mihajlović, Mile Budak i Jure Francetić, pretvoriti u svece vladiku Nikolaja Velimirovića i kardinala Alojzija Stepinca, opravdavati najgore naciste Antu Pavelića i Milana Nedića, dati školi ime ustaše Mustafe Busuladžića – to može samo naopaka, mračna i brutalna fašistička svijest, koja se nije ustručavala da izjednači fašiste i antifašiste, što je samo korak do potpunog pomračenja pameti, savjesti, morala i znanja, korak do otvorenog fašizma.
(Nastaviće se)