Otišao je još jedan veliki čovjek. U Sarajevu je umro Fadil Ademović, jedan od najznačajnijih ljudi koje je Bijeljina dala i jedan od onih koji su svojim radom, znanjem i plemenitošću obilježili svoju epohu u državi Bosni i Hercegovini. Novinar i urednik, doktor nauka i univerzitetski profesor, istraživač, društveni radnik, pisac, istoričar, autor 35 knjiga koje su ostavile neizbrisivi trag, i neizrecivo skroman, principijelan i plemenit čovjek. Njegov brat Adem Ademović bio je prvoborac i jedan od organizatora ustanka u bijeljinskom kraju, učesnik u čuvenoj akciji oslobađanja Tife Lipničević iz zatvora, borac bez straha i mane, koji je poginuo braneći svoje antifašističke ideale. Fadil je na drugi način nastavio njegovo djelo.
Završio je Fakultet političkih nauka u Beogradu, magistrirao i doktorirao iz žurnalističkih nauka u Sarajevu, bio je profesor na drugom i trećem stepenu studija žurnalistike, dugogodišnji novinar, urednik lista „Zadrugar“, aktivista i rukovodilac u Udruženju novinara BiH i Savezu novinara Jugoslavije, osam godina savjetnik u Predsjedništvu BiH, urednik književnih izdanja, autor knjiga koje su obilježile noviju istoriju BiH. Rezultat njegovog novinarskog rada bile su i studije „ Prve novine i prvi novinari u BiH“ i „Bosanskohercegovačka štampa između dva svjetska rata“, a zatim slijede „Novinarstvo i ustaška propaganda u NDH“, „Princ palikuća u Sarajevu“ (o pohodu Eugena Savojskog na Bosnu), a neposredno nakon posljednjeg rata izašla je knjiga „JNA – beznađe zla“. Posebna priznanja dobio je za knjigu „Atif Purivatra – život i djelo“ , a zatim je cjelokupna javnost pozdravila njegovu obimnu i iscrpnu studiju „Crkveno bespuće u politici“, objavljenu 2007. godine, i ta je knjiga postala neizostavni orijentir u svakom istraživanju jednog vremena i prakse Srpske pravoslavne crkve u ratovima koje je Srbija vodila na Balkanu u posljednjim decenijama. Uslijedio je pravi poduhvat – dva toma knjige „Četništvo i četnička propaganda u jugoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu“. Nevjerovatno dokumentovan prikaz zločinačkog četničkog djelovanja stavio je tačku na priče o četničkom antifašizmu, za svakoga ko se ozbiljno bavi ovom tematikom. Ova i ostale knjige Fadila Ademovića izranjaju danas kao svjetlo iz okeana laži, kao bespogovorna i maksimalno dokazana istina koja svima može poslužiti kao putokaz neprocjenjive vrijednosti.
Za svoj rad bio je mnogo puta nagrađivan. Pomenimo samo Nagradu grada Zenice 1964. godine, nagradu za životno djelo „Veselin Masleša“, koju mu je dodijelio Savez novinara BiH i Nagradu za životno djelo „Moša Pijade“, koju je Savez novinara Jugoslavije dodjeljivao najistaknutijim novinarima Jugoslavije.
Fadil Ademović je bio Bosanac i bio je Bijeljinac od glave do pete, privržen svojim demokratskim i antifašističkim idealima, pošten, otvoren, susretljiv i odan svom rodnom kraju. Svaki slobodan trenutak je koristio da dođe u svoju Bijeljinu, da prošeta njenim ulicama, da se sretne s ljudima. Sjećam se kako mi je pomogao kad sam radio svoju prvu knjigu „Gluho doba“. Zamolio sam ga da pregleda rukopis i da mi iznese primjedbe, a on je došao s hrpom papira i s brojnim ispravkama, bez kojih moja knjiga ne bi ličila na ono što sam želio napisati. Za mene je to bilo neprocjenjivo iskustvo, a za njega težak rad, jer je bilo očigledno da je iščitao svaku rečenicu i o svemu dobro razmislio. Pa ipak, u našim brojnim susretima u zavičaju on to nije nikad ni pomenuo.
U posljednjim godinama bio je stalno na putu između rodne Bijeljine, Sarajeva i Australije, gdje žive njegova djeca.
Otišao je dobri, pametni i vrijedni čovjek Fadil Ademović, tiho kao što je i živio. Otišao je još jedan stari Bijeljinac, otišao je još jedan dio duše ovoga napaćenog naroda.
Neka mu je laka i topla ova zemlja bosanska.