Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Ugledne bijeljinske begovske familije su u doba osmanske i austrougarske vlasti na ovim prostorima predstavljale našu bošnjačku aristokratiju, koja je istovremeno bila i elita našeg naroda. Ta naša bogata i ugledna elita je oduvijek participirala u vlasti u gradu, te su mnogi od čuvenih bijeljinskih begova obavljali važne dužnosti, počevši od muteselima, gradskih načelnika i slične. Takođe je bilo predstavnika bijeljinske begovske elite u političkom životu zemlje, kao i u organima tadašnje državne vlasti, kako u Osmanskom carstvu, tako i u doba Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije. Pripadnici ovih naših uglednih gradskih porodica su se među prvima školovali i sticali fakultetske diplome i visoka zvanja na prestižnim univerzitetima u : Istanbulu, Zagrebu, Beču, Budimpešti, Padovi, Trstu, Beogradu… Već dugo vremena svjedoci smo destruktivne politizacije istorije na našim prostorima. Posljedice te besomučne politizacije u posljednje dvije decenije najviše su pogodile našu Bosnu i Hercegovinu, kao i neke druge zemlje sa prostora bivše Jugoslavije. Da napišem rad na temu o bijeljinskim begovima posebno me je podstakla današnja lažna istorija, koja se plasira iz određenih velikosrpskih izvora i čiji je glavni cilj dokazati nekakvo „vekovno srpsko pravo“, koje se temelji na lažnoj i izmišljenoj tvrdnji da su „ srpski seljaci oduvek bili vlasnici zemljišnih poseda u Bosni i Semberiji“. Ovo uvjerenje i mit koji vlada kod srpskih seljaka u BiH, kako su oni jedini „vlasnici bosanske zemlje“, koju su Turci-muslimani od njih „oteli prije 500 godina“, ima svoju dugu istoriju, i u njenoj je osnovi ugrađen „mit starine“, koji treba dokazati ko ima veća prava u ovoj zemlji, ako je u njoj stranac i nepoželjan. U jeku rata protiv BiH 1992. godine Emir Habul, novinar “Oslobođenja”, pisao je na temu o “mitskom zlu”i mržnji prema “Turcima”, koja je među većim dijelom srpskoga naroda njegovana “od kolijevke pa do groba”. Ovo poistovjećivanje Bošnjaka sa Turcima ima kod Srba, pa i Hrvata na ovim prostorima svoju dugu tradiciju i jako je dobar primjer manipulacije i zloupotrebe istorijske nauke. Kada je započeo rat i agresija na BiH 1992. godine glavno pitanje koje su Arkanovi i Karadžićevi naoružani razbojnici postavljali u napadima na naseljena mjesta širom naše zemlje bilo je: “Ima li tu Turaka”. Neki detalji iz ovog rada koji se odnose na period s kraja Prvog svjetskog rata neodoljivo nas podsjećaju na devedesete godine prošloga vijeka! Kada pročitate ovaj moj rad i pravilno ga analizirate, nadam se da ćete steći pravu sliku o tome ko je nekada bio pravi vlasnik zemljišnih posjeda u našoj bogatoj Semberiji i „ko je kosio, a ko vodu nosio“, kako to kaže ona naša narodna. Dok je literatura o problemima bosanskog agrara stara koliko i sami ti problemi, te je zato veoma obimna, dotle je istorija pojedinih naših begovskih porodica danas veoma oskudna ili potpuno nepoznata. Bilo je pokušaja da se istorija begovskih porodica prati od dolaska Osmanlija na ove prostore. Međutim, u praksi se ispostavilo da je to nemoguće, jer je Osmansko carstvo, kada je stiglo na ove prostore, imalo sasma drugačiji oblik feudalnog društvenog uređenja od tadašnjih evropskih kršćanskih zemalja. Osmanska država je imala dosta drugačije državno ustrojstvo u odnosu na njih. Kako nam je poznato, Osmanlije su imale svoj originalni oblik feudalnog poretka, koji je bio utemeljen na Kuranu, šerijatu i sultanskim kanunima (zakonima). Društveni sistem koji je vladao u Osmanskom carstvu bio je, u stvari, mješavina istočnjačke despotije i ranog feudalizma, sa nekim elementima robovlasničkog društvenog uređenja. Bio je to jedan sasvim originalan društveni poredak, do tada nepoznat u Evropi. U praksi osmanskog feudalizma paralelno je postojalo državno (sultanovo) i privatno vlasništvo. U Osmanskom carstvu privatna svojina se nazivala mulk ili erazi memluke, za razliku od erazi-mirije, što je značilo da je to državno ili, tačnije, sultanovo vlasništvo. Mulk je po šerijatskim propisima bila omanja privatna svojina propisana i garantovana od strane sultana svim muslimanskim stanovnicima Osmanskog carstva, sa neograničenim pravom raspolaganja od strane vlasnika. Mulkom je bila obuhvaćena kuća sa okućnicom, baščom veličine pola dunuma (mulk sa zemljom je u Bosni obično nazivan milać ili milćevina). Prava svih posjednika mulka su bila: neograničeno pravo raspolaganja svojim posjedom, pravo prodaje i pravo nasljeđivanja. Sa erazi-mirije, svojinom koja predstavlja velike zemljišne posjede, raspolagao je lično sultan, koji je te posjede koristio za sebe i svoju porodicu, kao carske hasove, ili ih je dodjeljivao kao zijamete i timare istaknutim osmanskim spahijama, a dijelom ih je i poklanjao kao vakufe za izdržavanje islamskih vjerskih objekata i ustanova širom carstva. Društveni poredak u Osmanskom carstvu se, u svojoj istoriji, samo dva puta temeljito mijenjao. U prvoj fazi, otprilike do kraja 17. vijeka, svi veliki zemljišni posjedi u carstvu bili su sultanovo vlasništvo i on ih je dodjeljivao na uživanje svojim spahijama koji su se istakli u ratovima. To je bio takozvani „timarski“ spahiluk, i po njemu se tadašnje uređenje carstva tako i naziva. Ti su zemljišni posjedi i dalje ostajali sultanovo vlasništvo, a spahije (zaimi, begovi i age) su samo ubirale godišnje prihode od zemlje, a njihovi posjedi nisu bili nasljedni, to jest – djeca i srodnici tih spahija ih nisu mogla naslijediti! U praksi, ovo je predstavljalo samo neki oblik doživotne plate ili penzije za zaslužne spahije. Osmanske spahije su po mnogo čemu podsjećale na evropske feudalce ili vitezove. Spahije su ratovale kao oklopljeni konjanici, dobijale su titule od sultana i držale su pod kontrolom određene zemljišne posjede. Ipak, između spahija i kršćanskih vitezova je postojala jedna ključna razlika. Osmanske spahije u početku nikad nisu mogle prisvojiti zemlju kojom su upravljale, nisu je mogle ostaviti u nasljedstvo, a mogle su izgubiti kontrolu nad njom voljom sultana u svakom trenutku. Znači, u Osmanskom carstvu u tom periodu nikako nije bilo nasljednog feudalnog plemstva, kao što je to bio slučaju evropskim kršćanskim državama tog vremena. Osmanske spahije nisu imale lene niti su njihove porodice bile uključene u gospodarenje nad darovanim posjedima, te tako nisu imale ni grbovnike kao evropske fudalne porodice. Nasljednici osmanskih spahija u to vrijeme nisu nasljeđivali ni titule svojih roditelja. Za titule su se morali sami „pobrinuti“ u ratovima da ih dobiju od sultana uz zemljišne posjede! Ovaj period u društvenom razvoju Osmanskog carstva se zove „Timarski spahiluk“. U „srednjoj“fazi razvoja carstva, otprilike od kraja 16. vijeka i početka 17.vijeka u Osmanskom carstvu je pod pritiskom, posebno bosanskih spahija, uvedeno nasljeđivanje zemljišnih posjeda od strane potomaka spahija, zaima, aga i begova, takozvani „odžakluk sistem“, ali samo u Bosanskom ejaletu. U ostalim dijelovima carstva ova je „praksa“ uvedena tek krajem 17. vijeka. Tek od ovoga doba može se govoriti o bosanskim, a sa time i o našim bijeljinskim begovskim familijama kao dinastičkim pojmovima. Prije ovih reformi osmanske feudalne spahijske porodice kao dinastije jednostavno nisu postojale! Analizirajući istoriju i porijeklo svih porodica koje su se smatrale begovskim krajem 19. stoljeća, možemo sa sigurnošću tvrditi da tada na teritoriji današnje Semberije uopšte nije bilo begovskih porodica koje su imale neki kontinuitet u čitavom razdoblju Osmanske vladavine u BiH! Za većinu bijeljinskih begovskih porodica s kraja 19. stoljeća se, na osnovu postojećih dokumenata, sa sigurnošću može tvrditi da su se naselile na teritoriju Semberije, u kasabu Bijeljinu kao i kasabu Janju, tek sredinom 18. vijeka. Cilj ovog mog rada je i da u kontekstu analize razvoja našeg društva odredim mjesto i ulogu bijeljinskih begova kao aristokratske strukture unutar bosanskog društva u razdoblju potkraj osmanske vladavine nad Bosanskim ejaletom, kao i periodu austrougarske vlasti od 1878. do 1918. godine, sa posebnim akcentom na stanje njihovih posjeda pod kraj austrougarske vladavine 1918. godine, vrijeme prije agrarne reforme u Kraljevini Jugoslaviji. Podrobnija analiza strukture zemljišnih posjeda bijeljinskih begovskih familija nije moguća a da istovremeno ne pratimo i njihovu istoriju. Vremenom su se begovske porodice u Semberiji svojim ženidbeno – udadbenim vezama toliko međusobno povezale, da krajem 19. vijeka nije postojala ni jedna begovska porodica u gradu Bijeljini i okolini koja u bližoj i daljoj prošlosti nije bila familijarnim vezama povezana sa ostalim begovskim porodicama u Semberiji ili sa begovskim porodicama širom Bosne i Hercegovine. U ranoj fazi vladavine Osmanskog carstva u 16. i 17. vijeku u Semberiji se spominju samo dvojica istaknutih osmanskih spahija koji su u gradu i okolini imali svoje timare. Bili su to slavni Ali-paša Čengić, bosanski alajbeg, i Mehmed-paša Papazoglu, koji je kratko bio beglerbeg Bosanskog ejaleta. Bilo je to doba kada Semberija nije imala nekog većeg značaja kao agrarno područje, jer je Osmansko carstvo raspolagalo ogromnim parcelama prvoklasne obradive zemlje u Slavoniji, Sremu, Bačkoj, Sedmogradskoj oblasti (Erdelju) i Ugarskoj. Svoj pravi značaj Semberija je dobila tek nakon što su Osmanlije sve ove svoje posjede trajno izgubile, a granica sa Habzburškom monarhijom došla na Savu. Sve današnje bijeljinske begovske porodice doselile su se u naš grad tek poslije oslobođenja od austrijske okupacije i Beogradskog mira 1739. godine i tada su nastale njihove „dinastije“ u Semberiji.
(Nastaviće se)