Piše: Jusuf Trbić
Kakva je država Bosna – to je još jednom potvrdio neki papir koji nije papir, za koji se ne zna ko ga je napisao i kome ga je poslao, papir koji i postoji i ne postoji i za koji niko ne preuzima odgovornost. Taj je komad papira koji nije papir toliko uzbunio duhove u napaćenoj zemljici Bosni, da se ponovo potežu strašne riječi, riječi koje ubijaju na daljinu – rat, krv, žrtve, genocid, zločini, odbrana dostojanstva i života. Nezamislivo je to u bilo kojoj zemlji na svijetu. U nedavnom velikom intervjuu Senada Hadžifejzovića s Aleksandrom Vučićem srbijanski premijer je još jednom ponovio ono što ponavlja u skoro svakom javnom nastupu – kako on nije za bilo kakve sukobe, gluho bilo, već za saradnju i ekonomiju, on podržava teritorijalni integritet Bosne i nema pojma o nekakvom „srpskom svetu“, šta li bi to moglo biti? Na pitanje novinara kako onda komentariše stalne izjave njegovog ministra Vulina o pomenutom „srpskom svetu“, o ujedinjenju Srba i državi za sve pripadnike toga naroda, Vučić kaže kako su to privatni stavovi Vulina i on s tim nema veze. Da, ali Vulin je ministar i, po prirodi stvari, iznosi stavove vlade čiji je član. A ako su to stavovi vlade Srbije, onda se to itekako tiče Vučića i on bi o tome morao voditi računa. Jedno je jasno, da jasnije ne može biti: ne bi Vučić mogao da iznosi svoje opredjeljenje za mir ako taj mir niko ne ugrožava, on nikad ne iznosi tvrdnje da podržava teritorijalni integritet Njemačke, Slovenije, pa čak ni Hrvatske, jer bi to zvučalo smiješno, pošto to niko ni u bunilo ne dovodi u pitanje. Dakle, Bosni se radi o glavi, a Vučić to ne podržava, bar ne javno, što je dobro. Ali, ni Slobodan Milošević nikad nije govorio o Velikoj Srbiji, već je to umjesto njega činio Šešelj. I Milošević je imao puna usta lijepih riječi, kojima je dugo uspijevao da prevari cijeli svijet. A znamo šta je radio.
Ipak, da ostavimo Vučića po strani, njegovi prijedlozi o ekonomskoj saradnji, otvaranju granica, gradnji puteva i njegovo slanje vakcina u Bosnu zaslužuju pohvale. U pitanju su ipak naši domaći političari, koji nas kao slijepce već godinama vode u propast, a mi to ispraćamo aplauzima. Pandemija novog strašnog virusa potpuno je otkrila njihovu nesposobnost, neznanje, bahatost i kleptomanske sklonosti, njihovo feudalno vođenje politike, njihove zakulisne radnje i spletke, njihov besprimjerni bezobrazluk. I ova halabuka oko non-papera dobro im je došla da galamom i pozivima na razlaz i rat prikriju ono što rade. Danas je, vjerujem, svakom djetetu jasno da je etno-konfesionalna podjela i na njoj zasnovana vladavina tri zasebna plemena kamen oko vrata države Bosne i svih njenih građana. Sve to podržavaju oni koji žele propast ove države i uporno rade na tome. Ali, zbog čega bošnjački lideri, i oni na vlasti i oni u opoziciji, ne odustaju od nacionalizma kao temeljne odrednice političkog djelovanja i ideje „dogovora naroda“ i njihovih „istinskih predstavnika“, koju je inaugurisala SDA na svom osnivačkom kongresu prije više od tri decenije i toga se drži do današnjeg dana? Taj zahtjev za dogovaranjem naroda značio je rušenje građanskog ustava Republike BiH koji je poznavao samo građane, a ne i narode, što je omogućilo referendum i nezavisnost Bosne. Na sve to je došla i ideja o suverenim narodima, što je potvrdila i Rezolucija muslimanskih intelektualaca iz 1991. godine, da bi Platforma o djelovanju Predsjedništva BiH u ratnim uslovima iz 1992. godine na sve to stavila tačku ozvaničivši termin „konstitutivnih naroda“. Da bi bilo jasnije: načelo suverenosti u međunarodnom pravu podrazumijeva da onaj ko je suveren ima zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast i, dakako, svoju teritoriju. Konstitutivnost naroda je nepoznata u međunarodnom pravu, i ona je danas najveći problem ove države. To su, eto, tražili i dobili bošnjački lideri i to zastupaju sve ove godine, a dejtonska etnička podjela je samo logičan rezultat svega toga.
Treba znati i ovo: pola godine nakon osnivanja SDA- prve monoetničke stranke u BiH i njenog zahtjeva za novi dogovor naroda, Slobodan Milošević je istakao zahtjev da se o budućnosti Jugoslavije dogovaraju narodi, a ne republike, što je donijelo nezamislivu tragediju svima do kojih su mogle stići granate njegovih topova. Sad ponovo iz Vučićevih usta slušamo kako treba da se dogovaraju narodi – Srbi i Bošnjaci, umjesto da to rade međunarodno priznate države i njihove institucije. Takav zahtjev je mnogo opasniji od svih papira. A bošnjački politički lideri godinama se hvataju na tu udicu, pa se Izetbegović s Dodikom i Čovićem dogovara po kafanama, svako u ime svog naroda, kao da su oni njihovi vlasnici. Time lider najveće bošnjačke stranke svjesno degradira državne institucije i potvrđuje da se Bosna sastoji od tri plemena, tri stada čiji čobani odlučuju u njihovo ime. Na poziv iz Zagreba da tamo dođu plemenske poglavice on se rado odazvao, kao da Bosna nema svoje zvanične institucije. Možete li zamisliti šta bi se desilo da je, recimo, Predsjedništvo BiH pozvalo na razgovor predstavnike naroda koji žive u Hrvatskoj ili Srbiji – kakav bi to skandal bio?
Jeste li ikad čuli da je neki naš političar podnio ostavku zbog bijede u kojoj živimo, zbog korupcije najbližih saradnika, zbog toga što ljudi masovno umiru jer oni nisu znali da nabave vakcine? Bogić Bogičević je to učinio iz moralnih razloga, a Bakiru Izetbegoviću to ne pada na pamet ni nakon nezapamćenog skandala s obnovom tužbe za genocid protiv Srbije, kad je, po sopstvenom priznanju, svjesno slagao javnost, a da ne govorimo o njegovoj nesposobnosti da angažuje prave stručnjake koji su ovu tužbu mogli da dobiju bez mnogo problema. Umjesto toga, i on i ljudi oko njega uporno guraju pogubni projekat islamizacije muslimana, otvorenu turkofiliju i koncept vjerske stranke, koji Bošnjake potvrđuju kao religijsku skupinu, što je vreli san svih neprijatelja Bosne i Bošnjaka.
Posljednjih dana mnogi ljudi iz međunarodne zajednice otvoreno pozivaju građane BiH da se pobune i odupru nacionalističkoj politici. Zaista, dokle će građani ove zemlje pristajati na to da o njihovim životima odlučuju gori od njih? U Bosni danas nema siromašnih političara, ali zato ima sve više siromašnih i ojađenih građana, kriminal vlasti je postao nesnošljiv, korupcija i nepotizam su postali pravilo ponašanja, neznanje i glupost su pretvoreni u paradigme vladanja nad zavađenim i razdvojenim plemenima, kontrolisani haos produžava ovu agoniju, mladi sve masovnije odlaze, društvena i moralna bijeda guše svaku nadu. Bosna je danas na začelju civilizacijske kolone, malo je država u svijetu u kojima se živi gore nego kod nas. A do prije tri ili četiri decenije bili smo uzor za Rumuniju, Bugarsku, Poljsku, o Albaniji da i ne govorimo. Gdje smo sad i ko je za to kriv? Današnji nacionalistički ideolozi uporno krive komunizam i ateizam za sve, ali tog sistema nema već skoro četrdeset godina. Danas vladaju nacionalizam i politička religija. Ko je opustošio sve što je građeno od Drugog svjetskog rata do agresije na Bosnu, ko je podijelio ovo društvo i unazadio ga stotinu godina, ko nas je vratio u feudalizam i pretvorio u parije Evrope? Na ta pitanje moraće jednom neko odgovoriti.
Do tada, svako od nas treba da digne glas protiv ovog beznađa, kako god umije. Valjda će jednom to prerasti u horsku pjesmu bunta koja će pokazati put u društvo normalnog, ljudskog života.
Ili to, ili nas neće biti.