Piše: Saud Grabčanović
Uloga Bošnjaka u oslobođenju Srbije
Srpski hroničari, učesnici bitaka kod Loznice i Lešnice, zapisali su o njima sljedeće:
“U početku leta (1813. godine) silna vojska turska prešavši Drinu na Vranjevu (Branjevu, m. op.), gde je most bio namešten, opkoli šanac u Lešnici i stane ga jednako biti iz topova i iz kumbara a uz to približujući mu se kroz zemlju. Vojske je srpske na onome kraju bilo oko 10 000 ljudi pod upravom kneza Sime Markovića, ali nikako nisu smeli ni umeli da izbave ljude iz Lešnice kad su videli da Turaka uzbiti ne mogu, nego su jednako premeštali šančeve po Pocerini. Pošto Turci osvoje šanac u Lešnici, oni se sa svom silom vrate na Loznicu, u kojoj je bilo 800 Jadrana sa 6 topova pod upravom Petra Nikolajevića Molera. Turci u početku meseca avgusta i Loznicu stanu biti sa sviju strana iz najvećijeh topova i kumbara, i prikučivši se kroz zemlju k šancu, pobiju Srbima iz šešana sve topdžije tako da im nije bilo nikakve koristi od topova. Od 800 ljudi koji su bili u šancu 200 ih je poginulo onde a oko 400 u bežanju, te ih je tako samo oko 200 ostalo u životu.”
U ovom se boju posebno istakao Ali-beg Fidahić sa borcima iz Zvornika. O tim teškim borbama koje je sa ustanicima kod Loznice vodila bošnjačka vojska iz Zvornika, po komandom Ali-bega Fidahića, danas nam govori naša narodna pjesma : „Beg Ali-beg ikindiju klanja“, koja se i danas često može čuti: “… Jesil’ skoro pod Loznicom bio, Je li zdravo pod Loznicom vojska, Igraju l’ se ati Atlagića, Sijaju l’ se toke Sijerčića, Sjevaju li sablje Fejzagića, Pucaju li puške Đumišića, Vijaju l’ se alajli bajraci, Buba l’ bubanj Tuzla- kapetana….”
Nakon oslobođenja Loznice i Lešnice južno krilo bošnjačke vojske se kod Bogatića spojilo sa glavninom trupa pod komandom bosanskog vezira Ali-paše Derendelije. Udružena bošnjačka vojska je dalje nastavila sa prodorom pored Save ka Šapcu, ali je bila prisiljena da se privremeno zaustavi pred veoma jakim utvrđenjem koje su ustanici bili podigli na Zasavici u Ravnju. Ovo utvrđenje je bilo posljednja prepreka bošnjačkoj vojsci na putu prema Šapcu, tako da je sudbina ovog grada ležala u ishodu borbe za ovo utvrđenje.
Bitka kod Zasavice, bošnjačka osveta za poraz na Mišaru
Odlučujuća bitka u toku slamanja tzv. Prvog srpskog ustanka između bošnjačke vojske i srpskih ustanika vodila se kod mjesta Zasavice, nizvodno od ušća Drine u Savu na putu prema Šapcu. Ova bitka je poznata i kao „bitka kod Ravnja“ Ta bitka u kojoj su Bošnjaci izvojevali veliku pobjedu nad srpskim ustanicima predstavlja bošnjačku osvetu Srbima za raniji teški i sramni bošnjački poraz u boju na Mišaru 1806. godine. Karađorđe je nakon pada Loznice i prodora bošnjačke vojske pored Save prema Šapcu, pokušao da uspostavio novu odbrambenu liniju na zapadu, koja je išla duž linije Cer-Kitog-Ravanj na Zasavici. Tokom avgusta 1813. godine pobunjeničke snage u Mačvi, na čelu sa protom Matejom Nenadovićem, Stojanom Čupićem, Zekom Buljubašom i drugima pripremale su se da zaustave bošnjačke snage koje su, zauzevši Loznicu i Lešnicu, krenule ka Šapcu u namjeri da ga zauzmu i krenu dalje ka Beogradu. Pobunjenici su iskopali male rovove i tamo čekali pojačanja iz centralne Srbije. Kad su na Zasavicu stigli Miloš Obrenović sa rudničkom vojskom i Petronije Šišo sa svojim momcima, ustanici su izgradili i utvrdili ogroman šanac koji se protezao između Save i Zasavice u Ravnju, koji je bio dugačak oko 560. koraka (oko 420 metara). Zeka Buljubaša i njegovi hajduci smjestili su se na desnom krilu rova, a Petronije Šišo sa svojim borcima je bio do njega. Vojvoda Sima Katić –Prekodrinac i njegovi borci su prvi ušli u šanac, a za njim su ušle i ostale srpske vojvode: Miloš Obrenović sa Rudničanima, prota Mateja Nenadović sa ustanicima iz Valjeva, pop Luka Lazarević i Stojan Čupić s mačvanskim ustanicima i Zeka Buljubaša sa svojim hajducima zvanim „Golaći“ iz Parašnice. Za glavnog komandanta odbrane Zasavice izabran je vojvoda Miloš Obrenović. Tako se u velikom šancu na Zasavici-Ravnju okupilo preko 20.000 ustanika sa pet topova, koji su čekali dolazak bošnjačke vojske. Bošnjačka vojska je stigla pred srpski šanac krajem avgusta 1813. godine. Ova je vojska brojala oko 15.000 ljudi, a predvodili su je bosanski vezir Ali-paša Derendelija i njegov zamjenik Sulejman-paša Skopljak (iz Uskoplja-Gornji Vakuf). Da napomenem, Sulejman-paša je u ovom boju bio teže ranjen. Nakon kraćeg odmora Ali-paša je uvidio da se tako velika utvrda neće moći lako osvojiti, pa je pribjegao lukavoj taktici. Osmislio je genijalni plan da srpskim braniocima zađe iza leđa i da ih tako napadne iz pravca gdje nisu očekivali napad i gdje nisu imali dobrih odbrambenih utvrda. Taj pravac je vodio kroz gustu i neprohodnu šumu. Derendelija je naredio vojnicima da sjekirama prosjeku put kroz šumu i tako da zaobiđu srpski neosvojivi šanac. Mudri Derendelija je ovim potezom izbjegao novi mišarski scenario u kojem bi bošnjačke žrtve bile još veće, a neminovni poraz ravan katastrofi. Bošnjačkim vojnicima su trebale dvije nedjelje da sjekirama prosjeku taj novi put kroz šumu i da protivniku zađu iza leđa! Nakon ovoga je kompletna bošnjačka vojska prošla ovim novim putem i izvršila opšti napad na šanac na Zasavici 17. septembra 1813. godine. U teškim borbama na Zasavici posebno su se istakli sarajevski janjičari, koji su u jurišu i borbama prsa u prsa vrlo brzo zauzeli srpski šanac. ( Nakon ove bitke, a u čast ovog velikog podviga janjičara, nastala je poznata narodna pjesma “Sarajlije, mladi janjičari, Savu piju, Zasavicu biju…”). U silovitom jurišu bosanske vojske srpski branioci Zasavice bili su naprosto pregaženi i potpuno zbrisani. Samo su se malobrojni srpski pobunjenici uspjeli spasiti preplivavši rijeku Savu bjegom u Austriju. Tako su se, nakon sedam godina, Bošnjaci uspjeli potpuno revanširati Srbima za Mišarski poraz i poniženje koje su tada doživjeli. Kulin kapetan i ostali koji su pali na Mišaru, bili su tako osvećeni. Glavni razlog ove veličanstvene bošnjačke pobjede je ležao u genijalnoj strategiji i taktici vezira Derendelije. Danas nam o toj taktici koju su Bošnjaci u bitci na Zasavici primjenjivali najbolje svjedoči izvješće austrijskih hroničara iz tog vremena: ” Ali je važno istaći da su Bošnjaci jurišali uvijek s one strane s koje je neprijatelj najmanje očekivao. Pred bitku na Zasavici srpski tabor, kojeg je s jedne strane opasavala Sava a s druge močvare i velika neprohodna šuma, izgledao je neosvojiv. Bosanska vojska je krenula pravcem kojeg su Srbi, kako su sami izjavljivali, najmanje očekivali: kroz neprohodnu šumu. Preko 6 000 vojnika je sjekirama 20 dana krčilo put kroz šumu. Kako su Bošnjaci bili bliže srpskom taboru, Srbi su mogli čuti lupu sjekira i u strahu su molili Austrijance da posreduju kako bi se izbjegao sukob”. Neposredno pred zauzimanje srpskog šanca na Zasavici, do kojeg je došlo 17. septembra 1813. godine, vojvoda Miloš Obrenović sa malim brojem vojnika je pobjegao sa bojnog polja i tako se spasio sigurne smrti. Napad na Zasavicu je bio toliko silovit da je 20. 000 srpskih branilaca jednostavno bilo pregaženo. Izvještaji govore da su u životu ostali samo rijetki. Bošnjaci, koji nisu bili spremni oprostiti poraz na Mišaru i velika zla koja je srpska ustanička paravojska počinila u Srbiji i sjeveroistočnoj Bosni, pogubili su gotovo sve ratne zarobljenike, a pošteđeno je bilo samo njih oko 300. Padom Zasavice 17. septembra 1813. godine bio je otvoren put pobjedničkoj vojsci prema srcu Srbije, gradu Beogradu.
(Nastaviće se)