Piše: Saud Grabčanović
Politički život u BiH i razvoj demokratije u doba Austro-Ugarske
Donošenje novog ustava i stvaranje Sabora Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina je 1910. godine imala 1.808.044 stanovnika, prema službenom popisu Austro-Ugarske. Iako je u odnosu na vrijeme prije okupacije prirast stanovništva znatno veći, oko 750.000 stanovnika, Bosna je ostala slabo naseljena – gustoća naseljenosti je 1909. godine bila samo 31.7 st/km2. Te je godine donesen i novi ustav Bosne i Hercegovine. Novi ustav BiH iz 1910. godine i prateći zakoni uveli su tri nove institucije u politički život naše zemlje: Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijeće. Bosanskohercegovački Sabor po Ustavu nije imao obilježja pravog predstavničkog tijela, jer nije imao autonomiju, nije imao budžetsko pravo, niti mu je Zemaljska vlada odgovarala za rad, a nije mogao birati ni svog predsjednika! Bosanskohercegovački Sabor, po odredbama Ustava, nije imao zakonodavnu vlast. Zakonodavna vlast je i dalje bila u nadležnosti cara, odnosno vlada u Beču i Budimpešti, i u nadležnosti Zajedničkog ministarstva finansija. Zastupnici u Saboru nisu imali ni pravo zakonodavne inicijative. Ono je pripadalo Vladi, ali samo uslovno. Njezin prednacrt zakonskog prijedloga, prije nego što bi bio podnesen Saboru na glasanje, morao je dobiti saglasnost austrijske i ugarske vlade. Kad je Sabor izglasao zakon, da bi mogao važiti, bilo je potrebno da ga vladar sankcioniše na prijedlog Zajedničkog ministarstva finansija Austro-Ugarske i uz saglasnost austrijske i hrvatsko-ugarske vlade. Osim što je imao ograničenu legislativnu ulogu, Sabor nije imao uticaja na upravne poslove, a članovi Sabora nisu imali pravo čak ni postavljati pitanja Zajedničkoj vladi o njenom radu. BiH Sabor se sastojao od 72 izabrana člana i 20 virilista. Prema izbornom saborskom redu, građani su po konfesionalnoj pripadnosti bili podijeljeni u tri kurije. Unutar tog konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednička i kurija inteligencije. Prema članu 22. Ustava iz 1910. bilo je dvadeset virilnih članova u Saboru BiH. U formiranju Sabora i vlasti na dežavnom nivou korištena je obična parlamentarna aritmetika: broj zastupnika je prilično tačno odgovarao brojčanim odnosima među stanovnistvom – 37 pravoslavnih, 29 muslimana, 23 katolika i l Jevrej. U Saboru ni jedna od dvije kršćanske grupacije nije sama imala potrebnu većinu, pa su se nadmetale za naklonost Bošnjaka-muslimana. Ovo „udvaranje“ muslimanima bilo je samo politički pandan procesu intelektualnog i kulturnog udvaranja što je tekao već najmanje deset godina, čime su i jedna i druga strana nastojale dokazati da su bosanski muslimani u stvari Hrvati ili Srbi. Godine 1911. pobijedili su u tom nadmetanju za koaliciju sa muslimanima katolici. Oni su tada sklopili sporazum s muslimanskim prvacima, koji su smatrali da je manje vjerovatno da će katolici podržati bilo kakvu agrarnu reformu koja bi štetila interesima BiH begovata.
Politički život u BiH i stvaranje prvih stranaka
Sabor BiH je bio zasnovan na ograničenom izbornom pravu i nije imao neposredne zakonodavne vlasti, pa ipak je omogućio raznim političkim partijama –nacionalnim organizacijama koje su nešto ranije osnovane, da uđu u prvi BiH parlament. Bile su to : Muslimanska narodna organizacija (1906), Srpska narodna organizacija (1907) i Hrvatska narodna zajednica (1908). Ove su organizacije tada počele djelovati kao prave političke stranke. ( Zlo koje danas razdire BiH ima stare korijene!) U tim „strankama“ su aktivnu ulogu igrali samo pripadnici školovanih i imućnijih elita u svakoj pojedinoj zajednici-etničkoj skupini. Tako se jedino može objasniti činjenica da se dvije glavne kršćanske stranke nisu žestoko borile za agrarnu reformu, iako je većina ljudi koje su navodno zastupale bili seljaci! Što se tiče ovih organizacija, one su utemeljene znatno prije uvođenja parlamentarnog života u našoj zemlji. U Bosni i Hercegovini su još početkom 20. vijeka Bošnjaci, Srbi i Hrvati započeli i sa svojim političkim organizovanjem na nacionalno-vjerskim osnovama, što sa aspekta moderne demokratije predstavlja paradoks. Srbi su se prvi politički okupili oko „Srpske narodne organizacije“, a Bošnjaci-muslimani su kao odgovor na to osnovali svoju „Muslimansku narodnu organizaciju“. Kod bosanskohercegovačkih Hrvata političko je organizovanje zapravo počelo mnogo ranije i to još s Ilirskom pokretom, u doba turske vlasti, naravno potajno. U ta vremena su se mnogi Hrvati-pojedinci iz Bosne i Hercegovine oduševili ilirizmom i u njemu sudjelovali, ponajviše kulturnim radom i slanjem svojih priloga ilirskim novinama i časopisima o stanju u svojoj zemlji. Među tim oduševljenim bosansko-hercegovačkim Ilircima posebice su se isticali fra Ivan Franjo Jukić i fra Grga Martić. Godine 1885. u Mostaru je započeo izlaziti list Glas Hercegovca, prvi politički list bosansko-hercegovačkih Hrvata, koji je izlazio do 1896. Taj se list suprotstavljao vladavini Kalajia, tražeći pravo Hrvata na svoj vlastiti jezik i identitet. Među bosanskohercegovačkim Hrvatima najjače je zaživjela pravaška ideja zajedništva Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Ona je bila snažno prihvaćena i zato što je otvarala vrata saradnje s bošnjačko-muslimanskim stanovništvom. Godine 1898. u Mostaru je počeo izlaziti pravaški list Osvit koji je podržavao politiku Čiste stranke prava. Političke stavove pravaša podržavao je i sarajevski nadbiskup Josip Štadler. On je 1906. u Sarajevu pokrenuo list Hrvatski dnevnik, a oko sebe je okupio mnoge vodeće hrvatske političare toga doba. No, među Hrvatima je bilo mnogo onih koji su željeli politiku nezavisnu od crkve i prema kojima je bilo neprimjereno da najviši crkveni velikodostojnik bude ujedno i politički vođa. Zato je 1907. godine u Sarajevu utemeljena Hrvatska narodna zajednica u kojoj su dio članova činili Bošnjaci. Osnivači ove stranke su bili advokati Nikola Mandić i Ivo Pilar, koji su zbog takvih pogleda došli u sukob s vodećim crkvenim krugovima. Štadler je zbog toga 1910. osnovao svoju stranku, Hrvatsku katoličku udrugu, koja je i dalje ostala na stavovima Čiste stranke prava, zalažući se za usku suradnju s Habsburgovcima. Na izborima za Sabor Bosne i Hercegovine 1910. godine Hrvatska narodna zajednica dobila je više glasova od Hrvatske katoličke udruge, pa je 1911. Mandić postao predsjednik Sabor Bosne i Hercegovine, a 1914. zamjenik zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine. Godine 1911. hrvatski i bošnjačko-muslimanski zastupnici u Saboru Bosne i Hercegovine ujedinjuju se u hrvatsko-muslimanski blok kako bi se suprotstavili sve agresivnijoj srpskoj politici koja je isticala velikosrpske ideje pripajanja Bosne i Hercegovine kraljevini Srbiji.
Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine
U vrijeme osnivanja vjersko-nacionalnih stranaka u BiH, sredinom 1909. godine, osnovana je multinacionalna politička stranka socijaldemokratske orijentacije. Vođa SDS-a BiH bio je Sreten Jakšić. Nastala je od predstavnika sindikata i radničkih udruženja, a većinu članstva u početku su činili strani radnici, dovedeni iz drugih dijelova Austro-Ugarske. Zbog toga je ta stranka bila jako slabo prihvaćena od domaćeg stanovništva. Ova je nova stranka za svoju službenu ideologiju uzela tzv. austro-marksizam. Pripreme za osnivanje Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine počele su neposredno nakon aneksije BiH, u oktobru1908. godine, kada su vodeći ljudi radničkog pokreta započeli rad na njenom osnivanju. Tada je napravljen i program ove nove stranke. Program je bio napisan na bosanskom i njemačkom jeziku.Taj program je prihvatila i podržala radnička skupština održana u Sarajevu krajem godine. U januaru sljedeće godine organizovan je privremeni stranački odbor ove stranke. U aprilu 1909. godine počelo je štampanje stranačkog lista Glas slobode, iako stranka formalno još nije bila osnovana, ali je već bila prisutna u društvenom i političkom životu radnika u BiH. Nakon što su uspostavljeni svi uslovi za osnivanje stranke, u Sarajevu je 28. i 29. juna 1909. godine održana osnivačka skupština SDS-a BiH. Socijaldemokratska stranka nije imala brojno članstvo, a njezin uticaj u tadašnjem nacionalno i vjerski podjeljenom društvu i politici u BiH je bio slab i marginalizovan. Nakon propasti Austro-Ugarske i ulaska BiH u Kraljevinu Jugoslaviju ova se stranka ujedinila sa ostalim socijaldemokratskim strankama u zajedničkoj državi. Na kongresu održanom u Beogradu 1919. godine nastala je SRPJ-komunista ( Socijalistička radnička partija Jugoslavije), koja je na kongresu u Vukovaru 1920. godine promjenila ime u KPJ ( Komunistička partija Jugoslavije).
(Nastaviće se)