Piše: Saud Grabčanović
Bijeljinci u Trećoj bošnjačkoj regimenti
Vojni obveznici iz Bijeljine i Bijeljinskog kotara (okruga-sreza) bili su mobilisani i pripadali su Trećoj bošnjačkoj regimenti –domicil Tuzla, koja je bila locirana u kasarni u Budimpešti. Regimenta je osnovana 1894. godine u Tuzli. Imala je četiri bataljona (Baon),od kojih su 1, 2. i 4. bataljon odlazili u odredišni garnizonski grad Budimpeštu, dok je 3. bataljon ostajao u glavnom gradu svog okruga u Tuzli. Štab 1. bataljona se nalazio u “Nandor-ter 2” –Ferdinandskaserne, 2. bataljona u“ Retek-utca“– Graf Szapáry Kaserne, a 4. bataljona u Andrássy út – Terézvárosi Kaserne. Ova regimenta je u toku rata dobila 10. zlatnih medalja za hrabrost. Jedinice iz sastava Treće regimente su bile u Prvom svjetskom ratu raspoređivana na frontovima širom Monarhije: u Srbiji, Bukovini i Galiciji, na Soči i Piavi, regionu Alpa i na Karpatima. Ruski i Soški front su za Treću bošnjačku regimentu posebno interesantni zbog ogromnih žrtava koje su na njemu pale, a čiji veliki dio su bili naši preci iz Bijeljine i Bijeljinskog kotara. U ratu su BH regimente imale napadačku ulogu i smatrale su se jednim od najelitnijih dijelova austruogarske armije, zajedno sa tirolskim carskim stijelcima i nekim austro-njemačkim i hrvatskim (dalmatinskim) regimentama. Pripadnici bošnjačke regimente su nosili svijetloplavu uniformu, u donjem djelu su nosili čakšire u obliku širokih pantalona, a na glavi su nosili crveni paradni fes koji je u ratu bio tamno-zelene, maslinaste boje. Bošnjaci, kao i svi drugi vojnici, sebi su kupovali značke koje su nosili na uniformama. Vojnici streljačkog bataljona imali su drukčiju uniformu. Oficiri i kadeti nosili su istu uniformu kao tirolski carski strijelci, dok su obični vojnici nosili sivu uniformu, sa sivim fesom. Bošnjaci su se, pored svojih vlastitih uniformi i posebnih kapa –fesova, isticali i posebnim oružjem. Bošnjaci su bili naoružani modernim puškama za ono vrijeme, sistema Mannlicher kalibra 8 mm sa dometom oko 2000 metara. Šaržer te puške je sadržavao pet metaka sa kapislama. Pored pušaka, Bošnjaci su u borbi rado koristili noževe i buzdovane. U borbi prsa u prsa, kako to spominje Werner Schachinger u svojoj knjizi „Die Bosniaken kommen“ (Bošnjaci dolaze), oni su bili nepobjedivi. Na drugoj strani Vrhovna vojna komanda vojske K&K monarhije je Bošnjake posmatrala kao „jeftinu topovsku hranu“ koja je trebala uštedjeti austrijske gubitke, zato su oni bošnjačke regimente obično slali na najteža ratišta.
I na kraju ovog dijela moga rada upoznaću vas sa sjećanjima naših starih Bijeljinaca, nekadašnjih regruta Treće bošnjačke regimente, na vrijeme kada su služili vojni rok u kasarni u Budimpešti. Ovo su, u stvari, meni usmeno prenesena sjećanja davno umrlih članova moje porodice, mojih rahmetli amidža Jusuf-age i Husejn-age koji su kao regruti služili vojni rok u kasarni „Terezvaroš“ u Budimpešti. Prema njihovom kazivanju, u toku služenja vojnog roka u Budimpešti oni su, kao i ostali regruti Bošnjaci, bili srdačno i sa simpatijama primljeni od lokalnog mađarskog stanovništva. Posebne simpatije i divljenje su im ukazivale prelijepe Mađarice prilikom redovih mjesečnih parada kroz centar Pešte. Svakog mjeseca, nekad i nekoliko puta mjesečno, u Pešti bi se održavala vojna parada regruta uz bleh muziku i marševe. Mladi bošnjački regruti bi najprije u kasarni „Terezevaroš“ imali postrojavanje i kratku inspekciju, a zatim bi zapovjednik dao komandu “na desno” i Bošnjaci bi odmarširali strojevim korakom kroz otvorenu kapiju na Andrašijevu ulicu, gdje bi se postrojili u dugačku kolonu. Nakon toga bi se na čelo kolone stavila bleh muzika, a zatim bi uslijedila nova komanda zapovjednika kasarne: „Vormarsch“ („naprijed marš“). Bošnjački regruti bi na tu komandu krenuli silovito naprijed uz obavezni paradni, tzv. “strojev korak“ duž Andrašijeve ulice. Mladi Bošnjaci, u plavim paradnim odorama i sa crvenim fesovima na glavama, koji su imali kićanke do pola leđa, počeli bi tako svoj marš kroz tu glavnu peštansku aveniju u pravcu Trga heroja u centru Pešte. Oni su na nogama nosili vojničke cokule sa špicplehovima kojima su tako silovito tukli po peštanskoj kaldrmi, da su se prozori na obližnjim zgradama tresli kao da je zemljotres! U isto vrijeme je bleh muzika na čelu kolone svirala poznate vojničke marševe: „Radetzky marsch“ i „ Die Bosniaken kommen“ (Dolaze Bošnjaci). Na svim zgradama u dugačkoj Andrašijevoj ulici bili su otvoreni prozori na spratovima sa kojih su mlade Bošnjake posmatrali stanovnici Pešte. Bilo je tu najviše mladih, lijepih i jedrih Mađarica koje su im mahale izvezenim rupcima, uz obavezne pusice koje su slale rukama. Na to bi mladi bošnjački regruti počeli još silovitije tuči po kaldrmi…. Ova svečana parada bošnjačkih regruta završavala bi se svečanim postrojavanjem na Trgu heroja u centru grada Pešte.
Kakvo je stvarno bilo raspoloženje mladih regruta iz Bosne prema K&K monarhiji i kajzeru Franji Josipu, najbolje mi je objasnio moj amidža Husejn-aga, koji je bio Feldwebel (narednik) u austrougarskoj vojsci. On mi je na tu temu rekao sljedeće: „Mi, mladi Bosanci, bili smo odani samo svojim oficirima i našem caru Franji i ispunili bismo bez pogovora svaku naredbu naših pretpostavljenih. Bez imalo razmišljanja mi smo bili spremni umrijeti za cara i našu Monarhiju! Na ovakvo je raspoloženje kod nas, mladih bosanskih regruta, prije svega uticao veoma lijep i srdačan prijem od strane mađarskog naroda u Pešti .“
Moj stariji amidža Jusuf-aga pričao mi je da su i u gradovima Grazu i Trstu, u kojima su bile kasarne ostalih bošnjačkih regimenti, Bošnjaci bili lijepo primljeni. Jedino ih nikako nisu voljeli u Beču, gdje su Bošnjaci iz Sarajeva bili smješteni u elitnoj kasarni „Alser“! Zašto, to je pitanje za istraživače. Ja lično mislim da su kod Bečlija mladi bošnjački regruti sa crvenim fesovima na glavi budili stare rane i negativne uspomene iz dalekog Bečkog rata, kada su Turci zamalo zauzeli habzburšku prijestolnicu. Jusuf-aga mi je pričao da su bečki mangupi skraćenici BH (bosanskohercegovački) dali novo posprdno značenje: „B’schissene Hos’n” (posrane gaće-op. pr.) i „Blöde Hund” (glupi pas -op. pr.). To, naravno, nisu smjeli reći u lice Bošnjacima, nego samo iza leđa. U protivnom slijedio bi žastok bošnjački „degenek“ za podle Bečlije!
(nastaviće se)