Piše: Jusuf Trbić
Raspad bivše Jugoslavije nikako da se završi. Od devedesetih do danas mi živimo u vremenu sveopšteg raspadanja: politike, morala, pravila, znanja, jednog kulturnog modela koji još nije zamijenjen drugim, jedne stvarnosti koja nikako da nađe svoj odraz u ogledalu vremena, raspadanja svijeta i života koji se u normalne tokove nikad više vratiti neće. Normalnost je s naših prostora odavno protjerana, voljom naših novih vladara, koji su opljačkali i raskrčmili sve što se moglo, pa sad strahuju od svakog reda, a pogotovo od pravne države, od znanja i pameti, od slobode, od ljudskosti, od savjesti i stida. Ničega takvog nema u politikama koje vladaju našim životima već više od tri decenije, jer da ima, naši vladari nikako ne bi mogli biti tu gdje jesu. Zbog toga javno priželjkuju priključenje Evropi, a iza kulisa čine sve da tamo nikad ne dođemo. Oni su nam donijeli patologiju koja se može izjednačiti s bolešću, s paranojom, oni su svoje kriminalne, zločinačke želje i porive pretvorili u opšti i poželjni model ponašanja u društvu.
Balkanska politika se oduvijek odlikovala izrazitom dimenzijom kiča, to je valjda u prirodi vlasti, da od običnih stvari, kakve su dužnosti izabranih lidera, prave cirkus, kako bi zadovoljili svoje primitivne potrebe za veličanjem sopstvene ličnosti. U Titovo doba imali smo socijalistički kič, oličen u štafeti, kultu ličnosti, soc-realizmu, svakodnevnim partijskim ritualima, zaklinjanjem u bratstvo i jedinstvo, pretvaranjem politike u teatar u kojem je svako znao svoju ulogu, u glumljenom patriotizmu, u gromoglasnoj ljubavi prema cijelom svijetu, u obogotvorenju partijskih lidera, biranih zbog svoje poslušnosti, u vladavini površnosti, u nasilnoj jednakosti…Ali, to društvo je imalo izgrađene opšte vrijednosti koje nam danas tako nedostaju: poštovanje znanja i rada, moral koji nije dozvoljavao da se slave kriminalci i zločinci, negiranje nacionalizma, sekularizam evropskog tipa, sigurnost i poštovanje građanina, jak socijalni sistem, besplatno školovanje i zdravstvo, otvorenost prema svijetu i budućnosti…
Prije rata protiv Bosne ja sam bio novinar i urednik, i nije mi bila potrebna nikakva cenzura da mi kaže kako nije u redu propagirati zločin, lopovluk, neznanje i laž, kako ne treba veličati fašizam i masovne ubice, isključive etno-religijske identitete i plemensku svijest. To je znao svako od nas, to su nas učili roditelji, škola, okruženje. A danas je obrnuti moral postao pravilo ponašanja u javnom životu, danas više nije normalno pričati javno o velikim naučnicima, umjetnicima, humanistima, o uspjesima, o poštovanju među različitim ljudima. Rijetko ćete čuti priče o tome kako su se u posljednjem ratu pomagali ljudi različite etničke pripadnosti, kao da je to grijeh. Za nosioce nacionalističkih ideologija nedopustivo je ako se, zbog bilo čega, hvali neko ko pripada drugima. U mojoj Bijeljini već skoro tri decenije niko neće javno da progovori o ubijanju djece, žena, nemoćnih, to je tema koja ne postoji za političare, za medije, za crkvene velikodstojnike, ali ni za obične ljude. Bošnjak koji živi ovdje može dobiti Nobelovu nagradu, Oskar ili bilo kakvo veliko priznanje, za ovdašnje medije i ovdašnju javnost on ne postoji. Među nama su zidovi koje ne možemo preskočiti.
Dok smo nekad bili okrenuti budućem vremenu i razvoju, danas smo duboko uronjeni u izmišljenu, falsifikovanu prošlost koja nikako da se završi, u blato sirovog tribalizma koji nas bespogovorno svrstava u torove, po krvnim grupama i jednodimenzionalnim identitetima. Šta više, teoretičari smatraju da ovo što mi imamo i nije nacionalizam, čak ni onaj najrigidniji, to je bolest društva koje ima sve manje šansi da se izliječi. Jer, i nacionalizam je doktrina koja ima svoje zakonitosti i pravila, a ovo kod nas je čisti haos. Marija Todorova je za to stanje iskovala novi izraz: balkanizacija. Pa danas čujemo i u najzabitijim urođeničkim zajednicama u Amazonu kako oni, ni po koju cijenu, ne žele balkanizaciju.
Tu bolest svijesti, to stanje pomračenog uma možemo prepoznati na svakom koraku. Bezočno prekrajanje istorije, krajnji nemoral i neodgovornost, ljudski talog koji se popeo na vrh piramide. Građani stjerani u stada nemaju više izlaza. Prihvataju svaku izmišljotinu koja im se ponudi, svaki prostakluk zaogrnut plaštom ideologije ili religije, svaki nemoral, pa se ne bune i kad im lopovi zavlače ruku duboko u džep i pri tome im se smiju u lice. Ovdje je ubijen svaki trag dostojanstva, poštenja, hrabrosti i časti. Potomci onih koje su zaklali četnici slave ubice svojih predaka, najgori zločinci postaju naše zastave, primitivci nam vode i državu, plagijatori diploma ponosno uče nove generacije, lopovi na vlasti, za koje svi znamo da su lopovi, mirno nas pljačkaju uvjeravajući nas da je to za naše dobro, naši priprosti lideri iznose svoj primitivizam kao najveću vrlinu, oni nas gledaju u oči i lažu, a znaju pri tome da mi znamo da oni lažu. A mi – ni mukajet.
Farsa s konstituisanjem vlasti u Federaciji BiH još jednom je pokazala svu bijedu naših plaćenih rodoljuba i njihovih sljedbenika. Fotelja, uhljebljenje i politička moć važniji su od naroda, od države, od ljudi, od svijeta, od života. Milorad Dodik i Bakir Izetbegović su spremni, ako treba, i na rat, samo da im se ne uzima vlast. I jedan i drugi poistovjećuju sebe s cijelim (svojim) narodom, pa ako ne bude njih, neka bude potop. A nikako da se zapitaju kakvi su rezultati njihove vladavine, zbog čega svi zajedno propadamo, a mladi ljudi masovno bježe iz zemlje. Matrica etničke podjele toliko je ugrađena u svijest ljudi, da se i ugledni intelektualci javno vajkaju kako je odlazak Izetbegovića u opoziciju udar na cio bošnjački narod, uzrokovan islamofobijom, kako je to propast BiH, kijametski dan, džehenem na zemlji…Zaboravljaju, pri tome, na Izetbegovićev izborni debakl i jednostavnu činjenicu da je SDA dobila manje od čevtrtine ukupnih bošnjačkih glasova, zaboravljaju da stranke koje sad čine vlast imaju u svom članstvu uglavnom Bošnjake, pa njihovo ustoličenje ne može nikako biti udar na Bošnjake, zaboravljaju da sa Izetbegovićem neće više niko u koaliciju. U svakoj normalnoj zemlji to bi bio znak za odstupanje s čela stranke. Ali, daleko smo mi od normalnog svijeta.
Nacionalizmom okovani um nikako da shvati da je ideja etničke podjele, kakvu zastupaju Izetbegović i njegovi prethodnici i saradnici, najveći udar na našu domovinu, da je fatalni projekat „reislamizacije muslimana“ nanio Bošnjacima više štete nego svi mrzitelji Bosne i da je uklanjanje bar jedne od tri noge bosanskog etno-religijskog tronošca početak puta u budućnost kakvu priželjkujemo. Niko ne očekuje da će novi partneri SNSD-a i HDZ-a ostvariti sve što oni prije nisu, ali stanje u društvu je naprosto neizdrživo i treba nam hitno promjena, kakva god da bude.
Ostajanje u ovom stanju neprekidnog propadanja dokrajčilo bi vrlo brzo svaku ideju Bosne i bosanstva, koja nas je održavala u životu hiljadu godina.