Piše: Jusuf Trbić
Tragično je što ni religijske zajednice ne vide da vjera, pretvorena u ideologiju nacionalizma, krši sve sakralne vrijednosti, jer na mjesto Boga postavlja narod ili naciju, gradeći tako nove idole i nove kultove vjerovanja. A etnički ili nacionalni identitet, zasnovan na takvom religijskom obrascu, nužno je neprijateljski okrenut prema drugima, zatvoren i militantan, prožet u potpunosti kolektivizmom koji negira iskonsku posvećenost istinskih religija čovjeku-pojedincu i otvorenost prema drugima i drugačijima. Govoreći o tiraniji religioznog, Igor Kristić navodi da je posljedica takvog djelovanja stvaranje etnički čistih, jednoumnih i getoiziranih cjelina, u kojima nema mjesta za druge. Nacionalistička religija tako se postavlja u ulogu prvog saradnika nacionalističke politike, a njena vidljiva obilježja su privilegije, gušenje svake kritike, zloupotreba religioznih simbola, vjeronauka u školama, bogaćenje vjerskih zajednica i gradnja raskošnih vjerskih objekata, religijska kontrola medija, politički javni nastupi vjerskih velikodostojnika, uticaj na građane u izbornom procesu i pretvaranje vjerskih zajednica u države iznad države. U zaštiti pozicija moći svaka razlika ili svaki glas kritike, ma koliko bio dobronamjeran, a pogotovo poziv da se i religijske i političke strukture suoče s vlastitom odgovornošću, izaziva panične reakcije, orkestrirane napade podobnih medija i “nacionalno svjesnih” pojedinaca na društvenim mrežama, sve do praktičnog ekskomunicaranja iz zajednice.
Zbog svega toga svaki razgovor o Bosni ima u sebi više pitanja nego odgovora. Možemo se zapitati kako to da naši politički lideri toliko dugo prodaju u bescijenje bošnjaštvo, srpstvo i hrvatstvo (a svi zajedno nemilice krčme bosanstvo), a građani, prevoreni u amorfne, bezoblične gomile uporno ih podržavaju, aplaudirajući sopstvenoj propasti. Zbog čega im u tom đavoljem poslu asistiraju vjerske zajednice, zadovoljne svojim materijalnim statusom i posjedovanjem moći, ne nudeći ni trunku otpora, ni zrnce kritike takvih političkih poduhvata, niti pedalj saznanja o jadu i bijedi naroda na koji se pozivaju? Zar ni krvavo stradanje epskih razmjera, ni nezaustavljivo opšte propadanje, ni očigledna korumpiranost svjetovne vlasti, ni njena zloupotreba religije, ni svakodnevno izrugivanje moralu, znanju, pravdi i istini ne zaslužuju da se digne glas u ime Boga? Građani hoće da se bune zbog hidžaba, ali neće da ustanu protiv rasturanja države. Možemo li se zapitati, a da to ne izazove bijes “pravovjernih”: da li nas apsolutna poslušnost vjerskim (i svjetovnim) autoritetima, slijepo poštovanje okoštalih dogmi ili bogatstvo vjerskih zajednica čini bližima Bogu? Da li nam to obezbjeđuje plaćanje “vjerskih usluga”, bez kojih se ne možemo ni roditi, ni umrijeti? Da li se vjerom mogu “ispeglati” svaki nemoral, prevara, laž, krađa, svako zlodjelo, uključujući i ratne zločine, koji se, kako smo vidjeli, “peru” čak i crkvenim misama i blagoslovom vjerskih zajednica? Zar nije očito da religija kao ideologija dijeli ljude do te mjere, da ta podjela, na primjeru Bosne, postaje projekat koji je uperen protiv svakog pokušaja obnove zajedničkog života, i to na sve tri strane? Može li obavezujuće, isključivo i zatvoreno religijsko mišljenje biti nadmoćno u odnosu na racionalno, analitičko, naučno, činjenično i može li dogma zamijeniti slobodno, kritičko mišljenje i naučnu istinu? Treba li tolerisati praksu da primitivizam, zaostalost, glupost i neznanje budu ključna podrška nesmetanoj vladavini religijskog nacionalizma? Bivši žestoki komunisti, koji su se na brzinu preobukli u religijsko ruho, dokaz su da se dovoljno vjerskog znanja može steći preko noći, dok se stručnost u bilo kojoj realnoj oblasti osvaja dugo i mukotrpno. Kako to da religije, koje počivaju na čovjeku-pojedincu, grade isključivo zatvorene, jednoumne kolektivitete, mada se, kako kaže Miljenko Jergović, ni u raj, ni u pakao ne ide kolektivno? I još su ti etnički ili nacionalni kolektivi utemeljeni na mržnji prema drugačijima, dok svaka religija propovijeda ljubav?
Ako religije tvrde da nam je svima Bog dao slobodu da vjerujemo, dao nam je i slobodu da ne vjerujemo. I dao nam je slobodu, ne samo OD nečega, već i našu unutrašnju, samosvojnu slobodu koju svako mora da osvaja. Lažna je dilema: vjerovati ili ne vjerovati, koja se danas nameće. Lažan je stav da je vjerovanje obaveza, a nevjerovanje devijacija, za koju se traži opravdanje, jer je nevjerovanje, strpano u pojam ateizma, navodno nosilac svekolikog zla. Ateisti, kao najgori heretici (u mnoštvu krivovjerja različitih oblika i imena), danas su odbačeni ljudi, jer religija, shvaćena kao sveukupna kultura i politika identiteta, ljude gleda kao podanike, koji u svemu moraju biti ponizni pred autoritarnim mišljenjem. A nije jednom rečeno, s dosta razloga, da su heretici najbolje što je nastalo iz religija. Haeresis na grčkom znači: izbor, izabrati, i to označava sposobnost razmišljanja i slobode u odnosu na preovlađujuće mišljenje i nametnuta pravila. Prema biblijskom mitu, u Edenskom vrtu su Adam i Eva imali sve što im je potrebno, izuzev slobode. Čovjek je tada prekršio Božiji nalog da bi osvojio tu slobodu, što je s crkvenog stanovišta najveći grijeh. S ljudskog – kršenje naloga bio je prvi znak ljudske slobode, prvi ljudski čin. Čin neposlušnosti, kao čin slobode, bio je početak razuma, kaže Erich Fromm. Iskoračivši u svijet slobode, čovjek je stekao moć da traži i pronalazi novo, ali je izgubio sigurnost, pa su mu religijska i svetovna vlast ponudile svoje okrilje, uz isti uslov: poslušnost i gušenje razuma i mišljenja. I to čine i danas.
Ali, ljudi koji su kršili pravila i ustajali protiv dotadašnjeg ustaljenog projekta, stvarali su istoriju i civilizaciju: mitske ličnosti Prometej ili Ikar, pa Sokrat, Zaratustra, Buda, Isus…ogroman je niz ljudi koji su u sebi našli slobodu da mijenjaju svijet, što su najčešće plaćali glavom. Današnje doba je doba promjena, koje zahtijeva i novi pristup životu i istoriji. Religije su uvijek tvrdile da će ljudi, ako prestanu da vjeruju u njih, doživjeti propast. Ali, religije su prolazile, a čovječanstvo je opstajalo. Istoričari kažu da je od početka pisane istorije, od prije 6 hiljada godina, kad su Sumerci izmislili prvo pismo, zabilježeno više od 3.700 natprirodnih bića, od kojih se 2.870 mogu smatrati bogovima. Današnje monoteističke religije, odnosno tumačenje svetih tekstova i istina, moraju biti predmet kritičke analize, jer svijet više nije isti kao juče, a pogotovo nije onakav kakav je bio prije više hiljada godina. Naučnici su dokazali da je život na Zemlji nastao prije 4 milijarde godina, čovjek je star oko 70 hiljada godina i sve što postoji traje u promjeni. Religija život tumači uvijek na isti, nepromjenljivi način, ne tražeći uzroke, pa zato nauku i kritičko mišljenje smatra smrtnim neprijateljima.
U knjizi “Homo Deus” slavni američki profesor Yuval Noa Harari objašnjava kako religija zatvara um, jer uči čovjeka da treba samo da vjeruje i da se pokorava, a stvarnost je nepromjenljiva i sve je već predodređeno, pa niko nema potrebu da sumnja, razmišlja, istražuje, otkriva, mijenja sebe i svijet, pronalazi novo. Ali, danas se (skoro) niko više ne liječi vradžbinama, već ide doktoru, a velike bolesti, koje su desetkovale čovječanstvo, poput kuge, koje su smatrane Božijom kaznom, danas su eliminisane zahvaljujući nauci, koja je obezbijedila da je u XX vijeku ljudski vijek udvostručen – sa 40 na 80 godina. Znanje, traženje novog i preispitivanje starog – danas su temelj života. Današnja nauka je na pragu vještačke inteligencije, nanotehnologije, genetičkog inžinjeringa i osvajanja kosmosa, i ti se procesi više ne mogu zaustaviti. U religiji, kaže Harari, treba razlikovati etičke sudove, koji su i danas prihvatljivi, od činjeničnih tvrdnji koje se ničim ne mogu dokazati. Ali, religijsko mišljenje je toliko duboko usađeno u ljude, da često koči svaki napredak. Pošto je sve što postoji zapravo algoritam, matematički model razmjene podataka, na pragu smo vladavine nove nauke, dataizma, koja će biti neka vrsta religije podataka.
Zbog čega je sve ovo važno za nas? Važno je da bismo shvatili da ćemo bez promjene, prije svega promjene svijesti, čak i ako preživimo kao država, ispasti iz voza istorije. Da ćemo bez kritičke svijesti i osvajanja sopstvene slobode ostati na marginama svijeta. I da ćemo, ako ne prestanemo robovati tabuima bilo koje vrste, ako ne iskoračimo iz mitoloških obrazaca, separatnih, zatvorenih identitetskih matrica i poslušničkog mentaliteta, prestati da postojimo kao ljudi.
Ostaće samo gole, prazne ljušture u kojima će odjekivati šuplje riječi, koje više nikome ništa neće značiti.