Piše: Saud Grabčanović
c.) Popis oštećenih lica iz Bijeljine i iznosi štete koja im je načinjena u krunama:
U memorandumu kojeg su muslimani Bošnjaci Bijeljine podnijeli vladi u Sarajevu je priložen spisak oštećenih sa iznosima šteta koje su im bile nanijete u pljačkama:
Osman-beg Pašić iz Bijeljine 277.000 K, Sulejman H. Mehmedbegović iz Bijeljine 30.000 K, Arif-beg Ljubović iz Bijeljine 100.000 K, nasljednici Smajl-bega Salihbegovića iz Bijeljine 320.000 K, Muhamed-beg Pašić iz Bijeljine 20.000 K, Mehmedali-beg Pašić iz Bijeljine 130.000 K, Riza-beg Kapetanović iz Bijeljine 60.000 K, Haki-beg Pašić iz Bijeljine 700.000 K, Hasan-beg Pašić iz Bijeljine 130.000 K, Osman-beg M. Salihbegović iz Bijeljine 70.000 K, Omer-aga Imamović iz Bijeljine 120.000 K, Emin-beg Salihbegović Iz Bijeljine 80.000 K, Halil Ademović 80.000 K, Hasan-beg Salihbegović iz Bijeljine 50.000 K, Ibrahim Edhemović iz Bijeljine, 8.000 K, Mehmed Resić iz Bijeljine 40.000 K, nasljednici Mustajbega Salihbegovića 250.000K, H. Muharem-beg Pašić iz Bijeljine 20.000 K, Ali-beg Salihbegović iz Bijeljine ( Janja) 120.000 K, Muhamed-beg Preljubović 20.000 K, Dervišhanuma Preljubović 20.000 K, Avdi-beg Salihbegović 50.000K, Zijah-beg Pašić 12.000 K, Ali-beg Džinić 200.000 K, Rifat-beg Rifatbegović 142.000 K, Avdo Gruhonjić sin H. Husein-bega iz Janje 10.000 K, Mustaj-beg Čemerlić sin Husein-bega iz Janje 36.000 K, Esma udova Husein-bega Čemerlića iz Janje 20.000 K.
(ABHS, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. prez. br. 470/1919., prez. br. 520/1919)
d.)Daljnji srpski teror, ubistva, pljačke i otimanje imovine muslimana u Bijeljini
Nezadovoljni procesom spore privatizacije obradivog zemljišta na području kotara Bijeljina, Srbi seljaci su preduzimali akcije na „svoju ruku“ i pustošili šumska muslimanska dobra. U dopisu Udruženja posjednika iz Bijeljine od 20. 1. 1920. godine, između ostalog navedeno je sljedeće: “Nahuškani pravoslavni seljaci u selu Suhopolju napadoše danas na neprijepornu šumu braće Muratbegovića; zametnuše formalnu bitku i teško raniše dvojicu braće i njihova momka. Od napadača ostaše trojica ranjena. Silno smo ogorčeni i u teškoj zabrinutosti i strahu da je ovo samo početak, jer izvjesni elementi otvoreno propovijedaju pobune i silovite napadaje. Upozorujemo pozvane faktore i tražimo zaštitu”. Seljaci su također Seniji Salihbegović iz Obarske isjekli šumu. Zbog toga su se oštećeni muslimani žalili lokalnim organima vlasti. Međutim, kako lokalne vlasti nisu preduzimale nikakve sankcije prema počiniteljima ovih djela, bijeljinski muslimani su se žalili najvišim instancama vlasti. S obzirom na to da je veći dio beglučke zemlje tokom 1919. godine bio uzurpiran, te da su u bosanskohercegovačkim selima i dalje bili česti agrarni nemiri, vlada Kraljevine SHS je 14. 2. 1920. godine donijela Uredbu o beglučkim zemljištima. Ovom uredbom beglučko zemljište je podvrgnuto agrarnoj reformi. Ne čekajući da se izdaju posebna uputstva za njeno provođenje, seljaci su sa još većom upornošću zauzimali beglučku zemlju. Tako su uz odobrenje i presudu sreskog načelnika seljaci iz Suhog Polja izvršili uzurpaciju i ograđivanje begluka Emin-bega Muratbegovića, koji je bio dat u zakup izvjesnom Johanu Balošu. S obzirom na to da je J. Baloš već bio obradio navedeno zemljište, on je zatražio pomoć i zaštitu svojih prava od vlasnika begluka. Pri pokušaju E. Muratbegovića da spriječi uzurpaciju zemljišta, došlo je do sukoba sa seljacima. Prema navodima patrole žandarmerije, tom prilikom su teško povrijeđeni Emin-beg i dva seljaka.Ovdje se radilo o nezakonitoj presudi sreskog načelnika o dodjeli navedenog begluka pravoslavnim seljacima. O tome svjedoči odluka Agrarne direkcije u Sarajevu da se presuda sreskog načelnika Bijeljine ukine i zemlja vrati zakupcu. Bilo je slučajeva da su uzurpatori beglučke zemlje, tj. njeni novi “vlasnici”, raspolagali sa 1.000 dunuma zemlje. U selu Crnjelovu, srez Bijeljina, 13. maja 1920. godine. 24 seljaka, u sporazumu sa knezom i seoskim odbornicima, poobarali su ograde oko beglučkog zemljišta koje je bilo proglašeno državnim. Pod vođstvom kneza i odbornika 83 seljaka oborila su ograde, kolibe, torove i staje 20 muslimana, njihovih susjeda. Žandarmerija je kolovođe ovih nemira pohapsila i predala sudu u dalju nadležnost. O teškom stanju za muslimane kotara Bijeljina u ovom periodu, bez obzira na socijalni status, svjedoči predstavka težaka muslimana kotara Bijeljina upućena načelniku okruga Tuzla Dimitriju Grudiću, u kojoj je, između ostalog, iznijeto sljedeće: “Dolazimo pred Vas u svoje ime i u ime svih ostalih težaka muslimana grada Bijeljine i okolice u nadi da ćete Vi ispraviti nepravde koje su nam do danas nanešene. Hajka koja je u svoje vrijeme sa izvjesne strane podignuta na posjednike muslimane pod raznim izgovorima, a naročito pod onim, da zemlja treba da pripadne onima koji je rade, izgledala je u prvi mah, kao da je hajka na jednu društvenu klasu nadali smo se, da će se na drugoj strani vlasti zauzeti za interese težaka bez razlike i da i mi muslimani težaci ne samo da nećemo biti mimoiđeni, već da će mo u svojim opravdanim zahtjevima u svakom slučaju biti potpomognuti. U tome smo se grdno prevarili. Osvjedočismo se da je hajka bila uperena protiv svih muslimana bez razlike, da ju je bar tako naš upravni aparat provodio, samo su prvo došli na red veći, onda manji zemoljoposjednici isključivo muslimani, a za ovim i svi ostali muslimani bez razlike. (…) Iza rata zaposjedoše naši susjedi pravoslavni pod zaštitom gardista mnogu zemlju koju mi dotle obrađivasmo. Iako oni svi bez razlike imaju ili još od prije vlastite zemlje ili zemlje od svog kmetovskog selišta, to ih nije ništa smetalo, a tako isto i vlast da ih u tome podpomaže, pa su tako mnogi ostavljali svoju zemlju ne obrađenu ili slabo obrađenu (…). Nama je tako malo po malo oduzimana sve njiva po njiva u mnogo slučajeva već i zasijana, dok evo nismo stjerani u granice samoga grada. Ali ni tu više nismo mirni. Napada nam se u zadnje doba i na zadnju vlastitu njivicu, kao što su slučajevi Alije Hamzića i Beće Ćosića iz Bjeline. Sreska vlast ne samo da iz vlastite inicijative nije nikada ništa učinila da nam pomogne, nego nam nije nikada pružila ninajmanje zaštite”. Da su konstatacije iz predstavke tačne potvrđuje činjenica da u izvornoj građi nije zabilježen niti jedan slučaj napada na imanje Srba u Bijeljini, iako su neki imali ogromne zemljišne posjede. Teror nad muslimanima u Bijeljini provodili su i pomagali pojedini pripadnici policije. Naime, u noći 28. 7. 1920. godine Savo Đurić zvani Šiljak, podvornik kotarskog ureda, pred policijskim narednikom Zečevićem, nanio je teške tjelesne ozljede Abdulahu Salihoviću. Tom prilikom Salihoviću je oteto 1.000 dinara gotovog novca. Dva dana kasnije, tj. 30. 7. 1920. godine patrola policije u sastavu : kapetan Čupurdija, narednik Delić i policajac Stojan, u pripitom stanju, usmrtila je Šemsu Selimovića. Očevici ovog događaja bili su: Salih Pandžić, Idriz Omić, Sejfo Selimović i Mustafa. Isto veče policijska patrola u sastavu : policajac Menčika i Mato Lincner, predvođena narednikom Delićem, ranila je Avdu Bećarevića, koji je 3. 8. 1920. godine od zadobijenih rana podlegao. Svjedok ovog ranjavanja bio je M. Mehmedović. Ova dešavanja prouzrokovala su masovne proteste građana Bijeljine, koji su tražili provođenje postupka protiv kapetana Čupurdije, Save Đurića i drugih policajaca, vinovnika ovih dešavanja. Pri tome je zahtijevano da postupak bude objektivan, “a ne kao sa braćom Muratbegovićima”. Zbog toga je sreski načelnik Milan Blažić izvršioce navedenih zločina lišio slobode. Dešavanja u Bijeljini naišla su na osudu šire bosanskohercegovačke javnosti.
(Nastaviće se)