Piše: Saud Grabčanović

h) Bijeljinski begovi pod Austro-Ugarskom

Odlukama Berlinskog kongresa u ljeto 1878. godine Bosna i Hercegovina je predata na period od 30 godina na upravu Austro-Ugarskoj monarhiji. K&K monarhija je trebalo da uspostavi red i mir u ovoj jako siromašnoj i zaostaloj osmanskoj pokrajini, koja je bila zahvaćena dugodišnjim nemirima i ustancima kršćanske raje, u kojima je teško stradalo civilno stanovništvo. Dolazak novog okupatora je kod Bošnjaka dočekan sa zebnjom, neizvjesnošću i oružanim otporom. Bijeljina je bila jedno od zadnjih mijesta u Bosni i Hercegovini koje su austrougarske trupe zauzele. Bijeljina je okupirana 20. septembra 1878 .godine bez ikakvog oružanog otpora. Austro-Ugarska monarhija je u vrijeme kada je okupirala našu zemlju predstavljala vrlo modernu sekularnu kapitalističku državu konfederalnog tipa, u kojoj su ljudska i vjerska prava svim njezinim građanima bila ustavom zagarantovana. Neočekivano human i ljudski odnos novog okupatora prema muslimanima, i to bez imalo revanšizma, za naš narod je predstavljao veliko iznenađenje. Zahvaljujući mudroj politici nova vlast je za vrlo kratko vrijeme dobila velike simpatije kod Bošnjaka i oni su ovu novu vlast prigrlili kao svoju. Posebno su novi okupatori bili oprezni u odnosu prema bošnjačkom begovatu- bivšim osmanskim feudalnim gospodarima zemljišnih posjeda na kojima su radili kršćanski kmetovi, uprkos činjenici da je kmetstvo u Austro-Ugarskoj monarhiji bilo ukinuto još daleke 1848. godine. Zbog „mira u kući“, nove su vlasti odustale od agrarne reforme, ostavile su bošnjačkoj eliti posjede i prava iz osmanskog perioda da bi je na taj način pridobili na svoju stranu. Novi okupatori su veoma dobro znali koje je probleme Osmansko carstvo imalo početkom, kao i sredinom 19. vijeka sa bošnjačkim feudalnim gospodarima, begovima, ajanima i kapetanima, kada su sultani pokušali  svojim reformama da im umanje političku moć, a pri tom nikako nisu pomišljali da izvrše agrarnu reformu i da im oduzmu zemljišne posjede. Zato se austrougarske vlasti nisu nikada usudile da u Bosni i Hercegovini izvrše agrarnu reformu kakvu su ranije provele u cijelom Carstvu i to sve  do kraja svoje vladavine. Tako su i naši bijeljinski begovi bili pošteđeni  oduzimanja svojih zemljišnih posjeda i do kraja austrougarske vladavine uživali su sve privilegije koje su im ostale još iz osmanskog perioda! U cilju promjene stanja u agraru u BiH, Zemaljska vlada je donijela agrarni zakon o postepenom i dobrovoljnom otkupljivanju zemljišnih posjeda od strane  kmetova, uz dosta visoke novčane naknade koje je kmet morao platiti vlasnicima (begovima i agama) za zemlju i za svoj otkup. Kmetovi su potrebni novac mogli uzeti kao kredite kod banaka, ali su kamate na te kredite bile jako visoke. Ovaj zakon u praksi je samo još više otežavao položaj seljaka. Kako je tada  izračunao jedan bečki finansijski stručnjak, potpuna likvidacija kmetstva u BiH na ovaj način bi se završila tek 2025. .godine!

i.) Posjedi Bošnjačkih begova u sjeveroistočnoj Bosni krajem 19.vijeka

Ovdje ću pokušati prikazati sa kakvim ogromnim bogatstvom su bošnjački begovi  u doba Austro-Ugarske raspolagali samo u sjevero-istočnoj Bosni, kojoj pripada i Semberija, odnosno kojoj je pripadao tadašnji Bijeljinski kotar. Na prostoru tadašnjih sedam kotara sjeveroistočne Bosne nalazilo se početkom 20. vijeka preko 20.000 kmetskih selišta, koja su bila vlasništvo bošnjačkih begovskih familija. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine na njima je živjelo 20.999 kmetova (kmetova i slobodnih seljaka koji su ujedno i kmetovi, dakle djelimično kmetovi), dok je prema izvještaju iz 1911. godine u to vrijeme na istom prostoru bilo 20.369 kmetskih selišta. Od ovih 20.369 selišta, 4.298 obuhvatalo je površinu iznad 100 dunuma, što znači da je 21,1% svih kmetskih selišta na ovom prostoru spadalo u kategoriju velikih selišta.

(Nastaviće se)

Prethodni članakTito i Handke kao antipodi
Naredni članakŠpiro i Frane
Saud Grabčanović
Rođen u Bijeljini, 10.09.1952 godine. Osnovnu i srednju školu završio u rodnom gradu, a za RTV mehaničara studira u Beogradu do 1973. Poslije Beograda seli se u Vinkovce gdje završava višu mašinsku školu 1983 godine. Rat ga je pomjerio do daleke Njemačke, u gradu Nürnbergu /Augsburgu gdje se stacionira 1993 godine. Radio je u Loewe opta, Metz, Grundig, Telefunken, Philips, Nord Mende, Blaupunkt, Schneider, Sony firmama sve do svoje penzije. Sadašnji status: penzioner ( aktivni još radi elektroniku – profi i piše istoriju - u dokolici)... Najdraži hobi: Istorija( u slobodnom vremenu)