Piše: Saud Grabčanović
f.) Provođenje agrarne reforme i smirivanje nemira u kotaru Bijeljina
Konačan kraj Prvog svjetskog rata i dolazak srpske vojske u BiH je pravoslavno stanovništvo dočekalo kao znak kraja osmanske vlasti i begovata i trenutak konačnog obračuna sa muslimanima ili „turcima“ kako su oni ih tada nazivali. Srpski seljaci su smatrali će agrarno pitanje konačno biti riješeno u njihovu korist. Zbog toga su, ne čekajući da novoformirani organi vlasti zakonskim putem reguliraju rješavanje ovog pitanja, uzimali stvar u svoje ruke. Nasilnim putem su u mnogim mjestima širom Bosne i Hercegovine, a naročito po selima na području kotara Bijeljina, provođene pljačke, paljevine i teror nad vlasnicima zemlje, ali i nad ostalim muslimanskim stanovništvom. Strah od širenja nemira po selima i nemogućnost da se organizira vlast, bili su razlozi zbog čega je Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu u pojedinim krajevima zadržavalo stari naslijeđeni austrougarski aparat vlasti. Također je, uporedo sa zadržavanjem starih organa vlasti, Narodno vijeće formiralo i svoje organe: kotarske i seoske odbore. Nova vlast je organizirala i svoje oružane formacije tzv. Narodne garde, koje su bile sastavljene od “patriotski raspoloženih narodnih masa”- uglavnom pravoslavnih. Među pojedincima koji su ušli u novu vlast i Narodnu gardu nalazili su se i oni koji su nastojali da iskoristite svoj položaj i nelegalnim putem (pljačkom i bespravnim prisvajanjem tuđe imovine) ostvare ličnu imovinsku korist. Da bi otklonilo ovakve opasnosti u državi, Narodno vijeće u Zagrebu donijelo je 26.11.1918. godine odluku da se ukidaju feudalni odnosi, tj. kolonat u Dalmaciji i kmetstvo u Bosni i Hercegovini, s obećanjem da će se provesti izvlašćenje (eksproprijacija) i parcelacija velikih posjeda, radi naseljavanja agrarnih interesanata i zemljoradnika koji nemaju dovoljno zemlje za pristojno življenje. Ulazak Bosne i Hercegovine u sastav zajedničke države južnih Slavena, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS) 1.12.1918. godine nije uticao na smirivanje stanja. Pravoslavni seljaci su, koristeći se maksimom “da Srbi sačinjavaju većinu u troimenoj kraljevini za koju su se najviše žrtvovali i koju su stvorili, i da imaju pravo da u njoj budu gospodari”, nastavili sa nasilnim rješavanjem agrarnog pitanja. U izvještaju Zemaljske vlade u Sarajevu, upućenom Ministarstvu za unutarnje poslove u Beogradu, iznijeto je da “Pravoslavni dio naroda, nakon ostvarenja svojih stogodišnjih želja i idejala, prema raznim izvještajima, u svojim manifestacijama radosti i zadovoljstva često puta prekoračuje granice oportuniteta,te se katolici i muslimani češće nađu uvrijeđeni u svojim osećajima”. Zbog toga je u prvim mjesecima 1919. godine po selima u Bosni i Hercegovini vrilo kao u grotlu. Kako bi prekinuo uzavrelo stanje na selu, regent Aleksandar I Karađorđević je 6.1.1919. uputio Manifest, kao prvi odlučan potez u pravcu izvođenja agrarne reforme. Obećanja kralja data u „Manifestu“, te akcije vlade Kraljevine SHS za rješavanje agrarnog pitanja, međutim, nisu smanjila rušilačko rasploženje seljaka. To se pokazalo još u prvim danima novoformirane države, kada su seljaci proglasili vlastitom svojinom i čifluke i begluke, a uz to su odbijali davati materijalne obaveze zemljovlasnicima. Pored toga, nastavili su sa ubistvima, paljevinama, pljačkama, te razgrađivanjem zemljoposjedničkih imanja. O teškoj situaciju u tuzlanskom okrugu u prvim mjesecima novoformirane države svjedoči telegram ministra unutarnjih djela Kraljevine SHS od 9. 1. 1919. godine, u kojem je navedeno sljedeće: “Pošto ubistva, napadaji, paljevine, razbojništva i javno nasilje na nas muslimane u okrugu tuzlanskom ne prestaju, pa ih čak i sigurnosni organi izvađaju, a molbe i pritužbe muslimana kod nadležnih vlasti ne nailaze na uspješan odziv, molim Vas g. ministre da izdate shodna naređenja, da se jednom učini kraj ovim nedjelima i nama pruži nužna zaštita što prije. Predsjednik muslimanske organizacije tuzlanske Maglajlić”. Zbog toga je ministar Svetozar Pribićević tražio od Zemaljske vlade da preduzme mjere i spriječi ova nedjela. Kotar Bijeljina, u kojem su egzistirali veliki zemljišni posjedi, kako sam to već naveo, bio je naročito pogođen agrarnim nemirima. O tome svjedoči više telegrama koje su lokalne vlasti upućivale Narodnoj vladi u Sarajevo. U telegramu od 22.1.1919. godine načelnik Tuzlanskog okruga izvjestio je Narodnu vladu u Sarajevu da su nemiri najintenzivniji u bijeljinskom kotaru, u kojem su Srbi činili većinu stanovništva. Smirivanje agrarnih nemira u Bosni i Hercegovini, a time i u Semberiji, uslijedilo je tek kada je 12. maja 1921. godine V lada Kraljevine SHS objavila Uredbu o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Ovom Uredbom su i zemljovlasnici bili djelimično obeštećeni za oduzetu zemlju.Konačna likvidacija odnosa na beglučkim posjedima bila je regulisana novom „Uredbom o postupanju sa beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini“. Pored ovih, kao i kasnijih zakonskih akata, rješavanje agrarnog pitanja na području Bosne i Hercegovine bilo je provedeno na štetu muslimana. Ilustracije radi, vlasničkim promjenama podvrgnuto je 51,6% poljoprivrednih površina u Bosni i Hercegovini. Od toga su slobodni krupni posjedi učestvovali sa 8,5%, a kmetska selišta i beglučke zemlje sa 91,5% zemljišnog fonda stvorenog agrarnom reformom. Pri tome je važno istaći da su vlasnici kmetskih selišta i begluka gotovo u cjelini bili muslimani, a da su novi vlasnici, u preko 90% slučajeva postali Srbi. U kotaru Bijeljina je, prema stanju iz 1910. godine, bilo 84.400 hektara zemljišta, od čega je 33.588 hektara otpadalo na kmetska selišta ili 39,8% od ukupne površine. Dakle, agrarna reforma je dovela do radikalnih promjena u vlasničkim odnosima sa stanovišta nacionalne pripadnosti vlasnika zemlje. Proces rješavanja agrarnog pitanja bio je tjesno skopčan sa unutarnjom kolonizacijom u Kraljevini SHS. Povezanost kolonizacije i agrarne reforme ogledala se u tome da su oduzeta zemljišta bila pretvarana u državna dobra, a kasnije dijeljena dobrovoljcima, invalidima, bezemljašima i drugim socijalnim kategorijama stanovništva. Tako je Agrarna direkcija za Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1918.godine do 1928. godine na 13.227 kolonizatorskih porodica iz navedenih kategorija podijelila 334.192 dunuma i 605 m² zemlje, odnosno 25 dunuma i 26 m² po porodici. Nakon završetka agrarne reforme u Kraljevini Jugoslaviji, čuveni bijeljinski i semberski begovi potpuno su nestali sa istorijske pozornice. Mnoge do juče moćne i veoma bogate bijeljinske begovske porodice spale su na prosijački štap i postale su socijalni slučajevi!
(Nastaviće se)