Piše: Saud Grabčanović
Melamet i melamijski tarikat
Na osnovu svega gore izloženog postavlja se pitanje šta ustvari predstavlja melamet ugrađen u temelje Hamzinog učenja? Najpouzdanije podatke o melamiliku nalazimo u „Risaleti melametiyye“Ebu Abdurrahmana Muhammeda ibn Huseina Selimija. Ebu Abdurahman u ovom traktatu sljedbenike nauka i duhovne stupnjeve dijeli u tri grupe:
- Učenjaci fikha (fukaha) i upućenici u vjeru, koji iz spoljašnjosti Kur’ana i hadisa izvode vjerske propise (ahkam) te rješavaju, odnosno, dokazuju nedoumice oko vjerskih pitanja;
- “Ljudi spoznaje” (ehl-i ma’rifet), koji se odlikuju božanskim znanjem i nisu vezani za stvari ovoga svijeta, njihova srca su mjesta Božije manifestacije i oni se odlikuju vanrednim odlikama (kerametima). Oni nisu izričito suprotstavljeni šerijatu, a svojom unutarnjošću uronjeni su u skrivene svjetove;
- Sloj melametija, koji su toliko sjedinjeni s Istinitim da se više ne mogu razdvojiti. Nakon tog spajanja Bog posve zaogrće njihovu suštinu i oni su na ovom svijetu prisutni tek svojom vanjštinom, te se tako očituje samo njihovo izvanjsko stanje oličeno u suzdržavanju od ovog svijeta i pokornosti šerijatu. Na taj način oni su sklonjeni u stanje džam’ul-džam’.
Nakon ove klasifikacije, Ebu Abdurahman pruža kratko tumačenje duhovnih stanja prvaka melameta. Iz tog pojašnjenja shvatamo da melametija otvoreno ne iznosi svoje melamete i krije svoje sufijsko stanje, te se javno ponaša racionalno i posve u skladu s vjero-zakonom. Hamdun kaže: “Melametijski put jeste kloniti se svake pompe među ljudima i nastojanja da se među ljudima istaknu svoja svojstva.” Tako saznajemo jednu važnu odliku melametija. Melametija mora biti oslobođen svake vrste vezanosti i nužno se srcem vezati za Boga, te čak ni u ibadetu ne smije osjećati užitak, jer i taj užitak bi predstavljao svojevrsnu vezanost. Tevhid znači osloboditi se vezanosti i užitak tražiti samo na putu vahdeta. Melametije ne nose nikakvu prepoznatljivu odjeću. Također, njihovi šejhovi nisu poznati po vazovima i zikru i u potpunosti se klone javnih manifestacija. Ebu Hafs je nosio običnu odjeću i turban koji se nije razlikovao od turbana ostalih ljudi. Svojstva koja melametije naročito mrze su dvoličnost i uobraženost. Kako bi otklonili kod sebe ta dva svojstva, jedan od osnovnih principa bio je kloniti se svake vrste razlikovanja od ljudi. Autor spomenutog traktata piše da je Hamdun rekao svom prijatelju po imenu Abdullah Hedždžam (hedždžam znači grnčar): “Bolje ti je da te zovu Abdullah Hedždžam, nego da te ljudi zovu Abdullah Arif ili Abdullah Zahid (znalac i asketa).” Mogli bismo kazati da je melamet reakcija na sklonost fakiha i licemjernih pobožnjaka ka razlikovanju od ljudi i samoveličanju. Ebu Abdurrahman u svom traktatu govori o četrdeset i pet principa spoznaja. Zikr jezika za njih nije željeni rezultat. Ako se srce preda zikru, počinje i zikr jezika, no ono što se želi postići jeste zikr srca, duha unutarnjosti. Dakle, melametije nisu ograničene na zikr. Izuzev kad se radi o djelima koja je neizbježno javno prakticirati (poput namaza u džematu), melametije skrivaju svoju vezanost za šerijat, a pritom neprestano nastoje činiti dobro ljudima. Ako zbog svojih dobrih djela osjete užitak, trude se suprotstaviti se tom osjećaju užitka. Shodno stavu melametija, robovanje Bogu ima dva osnovna principa: potrebitost za Istinitim i slijeđenje Poslanika. Melametija je stalno zabavljen borbom s vlastitim jastvom (nefs). Nije u redu gledati na djela svoje braće, osim ukoliko im se želi pomoći. Pokudno je čak i moliti dovom, izuzev za potrebite. Melametija je manifestacija ljubavi prema bližnjemu i sav je utopljen u bližnjega. Svoju braću pomaže u svakoj teškoći. Hamdun je kazao: “Vjernik mora svojim prijateljima biti svjetiljka u mraku, a štap (oslonac) danju.” Melametija je uvijek iskreni prijatelj svojoj braći, a sam nikad ne traži pomoć od drugih i nikad pred drugima ne pruža ruku u potrebi, jer tražiti od roba da udovolji potrebi znači obraćati se nemoćnome. Možda je onaj od koga se pomoć traži sam u još većoj potrebi.
Za pojam “melamet” naš učenjak hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić navodi sljedeće definicije: “Melâmâ je stanje kada derviš kori sam sebe, kada vidi svoju bezvrijednost u odnosu na Apsolutnog (Melamijski tarikat).” Za “melâmet” uvaženi šejh nam dalje govori sledeće: “Ispijanje iskrenosti uživajući zikr srca (zikr kalbî), a ostvaruje se Istinom. Ne može se prikazati i spoznati ako nema iskrenosti u srcu. ”Prva definicija odnosi se na jedno konstantno stanje derviša, ali i na put odnosno usûl (osnovu, pravilo) kojega se mora pridržavat određena skupina vjernika. Samo određena grupa vjernika u stanju je konstantno biti svjesna vlastite bezvrijednosti u odnosu na Apsoluta. Ti, od Boga dragoga odabrani ljudi, također sebe vide uvijek nižim i od svih drugih Božijih stvorenja. Spomenute značajke imat će tri posljedice. Prvu, da se pripadnici spomenute grupe, radi učvršćenja i daljnjega produbljenja toga stanja, uvezuju i zbližavaju. Tako nastaje melamijski derviški red koji se, kao i svaki drugi priznati red, vezuje za jednu osobu, pîra, koji je duhovno povezan s Poslanikom, alejhisselam, u smislu da od Muhammeda,alejhisselama ima dozvolu (izun) za iniciranje (uvođenje) u red kojega osniva. Druga posljedica je da se vremenom razvio veliki broj ogranaka poznatih po neuobičajenome ponašanju. Naime, pripadnici tih ogranaka oblačili su se neobično, neki su u ušima nosili minđuše, putovali su svijetom često se prikazujući neposlušnim odredbama šerijata. Nijedan od tih derviša nije stvarno bio nepokoran šerijatu, što se može zaključiti iz njihovih djela i žrtava koje su za islam podnosili, već je cilj njihovoga takvog ponašanja bio provociranje na razmišljanje drugih osoba o vlastitim stavovima i ubjeđenostima te isticanje, kao što sam rekao, vlastite niskosti u odnosu na bilo koje Božije stvorenje. Treća posljedica bila bi jedan izuzetno težak put zbog čega melamijski tarikat nikada nije bio raširen poput napr. nekšibendijskog, kaderijskog, šazilijskog i sl. a konkretno na našem prostoru skoro da je izumro. Što se tiče melâmeta, definicija hadži Šejha upućuje nas na stanje koje prevladava u srcu vjernika bez obzira na derviški red (tarikat) kojemu pripada, štaviše, bez obzira na to da li je osoba uopće derviš ili ne. Melamet kao pojava u srcu nastaje nakon dugotrajnoga odgajanja duše pri čemu sâlik (duhovni putnik) naročito nastoji u svim stvarima biti potpuno iskren (sidk) te sve svoje napore usmjeriti isključivo prema Allahu jedinome (ihlâs). Jedan od plodova takvog postignutog stanja je melâmet. Ovaj pojam upotrebljen je u Kur’anu: “I kunem se dušom koja sâmu sebe kori (en-Nefsul-levvâma)…” (Kur’an, sura Smak svijeta, ajet 2.) Tumačeći ovaj ajet, zajedno uz naredna dva, hazreti Šejhul Ekber kaže: “Kunem se Danom uspravljanja. I kunem se dušom koja sâmu sebe kori, spominjanje Dana uspravljanja i duše koja sâmu sebi kori na jednome mjestu, u zakletvi, velika je stvar i ukazuje na vezu koja postoji među njima. Jer duša koja sâma sebe kori jeste duša iskrena prema sebi, ustaljena u svojim postupcima, usklađena s vlastitim uzrocima budući da konstantno sebe kori: zašto ne čini više dobrih djelâ, ili što ih nikako ne čini, i to u situacijama kada istinski žudi za činjenjem dobra, za još većim trudom, za činjenjem još boljih stvari, razmišljajući o svakome djelu posebno… Kada je ovakva u stanju činjenja dobra, kakva li je tek prema sebi kada počini grešku, iznevjeri, padne u nemar (gaflet) i zaborav? Ispušteno je (izravno) objašnjenje razloga zaklinjanja kako bi na njega uputio ajet koji slijedi: Zar čovjek misli da nećemo sakupiti kosti njegove ? Pod pojmom ‘Kijâma’ (uspravljanje) misli se na Mali dan proživljenja (el-Kijâmetus-sugrâ), a na šta upućuje rječica: Dakako (belâ), dakle – dakako, sakupit ćemo ih. Kadri smo izjednačiti jagodice na prstima njegovim, a one su njegovi završeci i upotpunjenja stvaranja njega, i to ih tako izjednačiti da budu baš kao što su nekada bile. U određenim zâhirskim tefsirima kaže se da se pod ovim misli: sakupiti čovjekove jagodice koje se nalaze na prstima i učiniti ih da budu jedno poput kopita u magarca i papka u deve.” Čovjek je stvoren u svojoj punini, rekli bismo savršenstvu. Nakon spuštanja duša u tijela, ljudska svijest zaboravila je na sve ljepote koje je Uzvišeni u nju položio. Taj zaborav je razlog zašto ljudi griješe, svjesno i nesvjesno, pa je neophodno stalno se koriti. Cilj korenja, melâmeta, je vraćanje na stanje podarenoga vlastitog savršenstva, vlastitog savršenstva za čije dosezanje Gospodar nudi oprost i Džennet (Raj). U čovjeku položena su sva dobra ali je čovjek živeći na Ovome svijetu kadar u sebi okupiti i sva zla. O ovome govore slijedeći stihovi hazreti Mevlane :
sebi okupiti i sva zla. O ovome govore slijedeći stihovi hazreti Mevlane :
„Čovjek ima momenata kad se u njemu pojavi vuk, a bude ih kad izgleda lijep kao Jusuf.
Ćud prelazi iz prsa u prsa nevidljivim putem, dobrota ili mržnja su javne ili potajne. Neka znanja se mogu prenijeti sa čovjeka na magarca, mogu se prenijeti i neke ćudi na životinje (dresura). Tako se konj, koji je azgin može uvježbati, pa u paradi stupa, pozdravlja i njišti. Čovjek svoje vještine može prenijeti i na psa, u želji da mu on bude čoban, lovac ili čuvar. Sa grupom ashaba Kehf koji su tražili Allaha, bio je jedan cuko Kitmir, i on je isto tražio Svakog časa se u ljudskim grudima pojavljuje nova glava, nekad đavo, melek, spletkaroš, nekada zvijer.“
(Nastaviće se)