Piše: Jusuf Trbić
VRIJEME UMIRANJA
Najnoviji slučaj hapšenja odgovornih za veliki zločin nad porodicama Sarajlić, Sejmenović i Malagić otvorio je čitav niz pitanja koja su, u protoku vremena, bila već pomalo zaboravljena. Najčešće je: zašto su ubijani nedužni ljudi? Razlog za to jasan: niko iz svoje kuće i svog života ne odlazi dobrovoljno. Cilj rata protiv Bosne bio je stvaranje etnički čiste teritorije, a da bi se to postiglo bila su dozvoljena sva sredstva, uključujući i najgore zločine. Oni su bili glavna poluga etničkog čišćenja. U Bijeljini i Janji pobijeno je mnogo nedužnih ljudi, civila, žena i djece, a da na tom prostoru ne samo što nije bilo rata niti bilo kakvih ratnih sukoba, već ni jedan Srbin nije pogođen ni ružnim pogledom od strane nekog Bošnjaka. Krvoločna SDS-ova vlast bila je toliko moćna, da je svaki otpor bio unaprijed isključen.
Semberski Bošnjaci su odlazili, kako je ko znao i umio, bježali širom bijeloga svijeta. Svaki je od njih nosio u sebi parče staroga sna, i u tom snu nadu da će se jednog dana sve to završiti, da će se probuditi i biti srećni kad vide da su sve to sanjali. Ali, to nije bio san.
U septembru su, nakon malog predaha, i baš zbog njega, zaredali zločini koji su Bošnjacima bili jasna poruka da treba da idu, ili će njihovi leševi zaploviti Drinom. Istog dana kad su pobili Sarajliće, Sejmenoviće i Malagiće policija je odvela i Salku Ljeskovicu iz Janje. Njegova žena Šaha je u rano proljeće bila u posjeti kćerki, i kad je čula da se nebo nad Semberijom prevrnulo, vratila se kući, tamo su bili njen muž i tri sina. I ni odmorila se nije, u avliju upadoše policajci. Šta je radila u Njemačkoj, pitaju je. Vodili su je u policijsku stanicu tri sedmice, iz dana u dan, pitali je jedno isto, Šaha više nije znala šta da im odgovori. Vodili su je i u logor u Batković, pa na Manjaču, i na kraju je komšija, Srbin, uspio prebaciti Šahu i dva starija sina preko Drine. Salko nije htio da ide. Jedno veče neko im je ubacio bombu u sobu, Salko je čudom ostao nepovrijeđen, malog su pogodila dva gelera. Ujutro je komšija odveo dijete na previjanje, a deset minuta nakon toga policija je došla po Salku. Srećom, dječak nije bio tu.
Pune dvije godine od Salke nije bilo ni traga ni glasa. A onda stiže pismo, adresa pošiljaoca : Boljevac kod Zaječara, Srbija. Radni logor za bosanske robove. Šaha i djeca pokrenu Crveni krst, zamole državu Srbiju da im vrati Salku, ali Srbija – ni da čuje. Kaže, nije u ratu, a ako je Salko tamo, onda je dobrovoljno. Poslije pola godine Salko se javi, telefonom. I taman je počeo pričati, začuje se krik, pa krkljanje, i veza se prekine.
Tek nakon rata došao im je komšija, preživjeli logoraš iz logora Rtanj-Boljevac u Srbiji i ispričao kako su ga stražari našli dok je telefonirao, i odmah ga počeli tući. To mu je bio kraj. Komšija je donio njegov sat i poderani šešir. To je bilo sve što je ostalo od Salke Ljeskovice, u državi Srbiji, koja nije bila u ratu, i o ratu pojma nije imala.
Mladi bijeljinski policajac odveo je svog školskog druga, 19-godišnjeg Elvira Bilalića, a zatim i nešto starijeg Mustafu Salkovića, i od tada im se izgubio svaki trag. Posmrtni ostaci Elvira Bilalića nađeni su na groblju u Sremskoj Mitrovici 2003. godine. Ekspertiza je pokazala da je ubijen pucnjem u usta. Mustafa Salković je nestao i nikada nije nađen. Sud je kasnije, postupajući po krivičnoj prijavi, utvrdio da za ove zločine niko nije kriv, mada je pomenuti policajac dao pisanu izjavu kojom potvrđuje da je on odveo Bilalića, pa ga je navodno pustio negdje, ne sjeća se gdje. Salkovići su svjedočili da je upravo on odveo njihovog Mustafu. Sudija bijeljinskog suda, Bošnjak, utvrdio je da to nije dovoljno.
Ipak, i u takvom vremenu mnogi Bijeljinci su se još nadali da će nekako preživjeti. Zato je uslijedio veliki zločin nad mirnim ljudima, ženama i djecom, da ih opomene i da im pokaže šta ih čeka ako ne odu. A treba reći i to da su zločinci istjerivali ljude, izgonili ih iz njihovih kuća i zavičaja, a nisu im dali da odu ukoliko se ne prijave jednoj od dvije zvanične agencije za iseljavanje i ne plate za odlazak. A onda su ih na Majevici pljačkali i odvajali muškarce, bez obzira na to što su platili za izlazak iz pakla, pa ih slali na kopanje rovova na Majevicu. To je svakodnevno činio Vojkan Đurković Puškar, po ovlaštenju najmoćnijeg čovjeka – Radovana Karadžića. Ni taj čuveni etnički čistač nije do danas odgovarao za svoja bezbrojna nedjela.
Strašni zločin nad članovima porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić ubrzao je iseljavanje Bošnjaka, ali se i točak sudbine, koji je u rukama držala srpska vlast, počeo okretati sve brže. Već 28. septembra nestao je dvadesetogodišnji Nedim Hamzić (1972). Njegovi roditelji Zlatka i Hasan Hamzić-Beli izašli su ranije, Nedim nije htio. Ali, kad su ga Mauzerovi ljudi odveli i teško ga pretukli, i on je shvatio da je đavo odnio šalu. Javio se roditeljima u Austriju i rekao da mu je brat njegove djevojke, koji je radio u SUP-u, našao dvojicu rezervista koji će ga prevesti preko Pavlovića mosta, imao je kod sebe dosta para, platiće im. Tako je rekao. I nikad se više nije javio. Hamzići su podnijeli prijave, prevrnuli i nebo i zemlju, ali od Nedima ni traga. Do dana današnjeg.
Iz malenog dvorišta, u sokaku, u Ulici Filipa Višnjića, policajci su odveli Hajrudina Limanija (1967), da im da izjavu pa će ga pustiti, rekli su. Njegova majka Fatima (1937), sirota žena koja je u životu samo za patnju znala, tražila ga je, pitala, molila. Ali, Hajrudina nema, pa nema. Ni tada, ni danas. Kao da je u zemlju propao.
Sina su čekali i Velida i Jusuf Halimi. Njihov sin Mevko (1965) odveden je iz kuće u Ulici Jozefa Koukala, i nikad se nije vratio.U policiji su im rekli da ga više ne traže, jer je otputovao. Tako je sudbina, na isti način, povezala desetine bijeljinskih porodica i osudila ih da čekaju ono što nikada dočekati neće.
Ako je ikada nebo zaplakalo, bilo je to kad su zaklali Ćehajiće. Dobri ljudi Mehmed (1929) i Rašida-Raša (1938) živjeli su u jednom od pet solitera u centru grada. Mehmed je bio portir u Komunalnom, radio je sve i svašta da prehrani porodicu. A porodica – velika. Ćehajići su u svom vijeku odhranili dvadeset i šest mališana, i Srba, i Bošnjaka, i drugih, dvadeset i šest napuštenih anđela, koji su kasnije, svi redom, našli svoje živote. I nikad nisu zaboravili dobre ljude, Mehmeda i Rašu. Mehmed je bio i vrijedni davalac krvi – dao je krv nepoznatim ljudima više od 120 puta. Pisale su o njima i novine, slikali ih, hvalili. Usvojili su i malog Samira Muratagića (1975) čija je majka Belkisa bila težak socijalni slučaj.
Ujutro 2. novembra 1992. godine komšije su došle na vrata, jer se Ćehajići nisu javljali. Pozvali su i policiju, razvalili vrata i ušli. Onda su ugledali stravični prizor. Tri tijela, iskasapljena, u ogromnim lokvama krvi. Krv svuda, po zidovima, po podovima. Desetine rana na tijelima. Malom Samiru bile su odsječene uši. Policija ništa nije otkrila, ni tada ni kasnije. Ili ništa nije ni tražila. U stan se odmah sutradan uselio Srbin, šofer u «Bijeljina-putevima». Mehmedovom sinu Hazimu, koji je živio u Janji, nije dao ni da priviri, ni bar neku sitnicu da uzme iz stana, za uspomenu.
Kad je policija uhapsila grupu razbojnika, nakon pljačke jedne srpske kuće u Suhom Polju, kod jednog od njih našli su sasušene ušne školjke. Za šta su mu trebale, Bog sami zna. Ali, za zločin nad Ćehajićima niko nije bio kriv.
Prije toga odveden je Mensur Ajetović (1957). Tek se bio vratio s radne obaveze iz Novog Sela i otišao do prodavnice preko puta. Na ulici su se igrala djeca, i jedno od njih je uzelo bicikl čovjeka koji je malo prije toga ušao u prodavnicu. «Ostavi tuđi bicikl», rekao je Mensur, valjda po navici. I to je bilo dovoljno da se Srbi pred prodavnicom zgledaju, čudeći se, valjda, drskom Bošnjaku koji se usudio prigovoriti srpskom djetetu. Prvi komšija, nastavnik, koji je bio razrednik i Mensuru i njegovom bratu Safetu, pozvao je policiju. Uskoro je stigao kombi, šest policajaca u njemu. Odveli su Mensura, golog do pojasa. Kad je brat požurio da mu doda košulju, rekli su: «Tvom bratu ne treba ništa».
Mensur se više nije pojavio. Kad su otišli u policiju, da pitaju za njega, istjerali su ih. Otac i majka su umrli za njim, od tuge, oboje za tri mjeseca 1996. godine. Mensura su našli tek 2007. i sahranili ga. U ljekarskom nalazu piše da je ubijen metkom. A u rješenju Skupštine opštine – da je umro.
I to je bilo sve. Samo je komšija, profesor, rekao na sve to : «Da sam znao da će ga ubiti, ne bih zvao policiju».
Slučajevi koje smo pomenuli dogodili su se u samo dva mjeseca, uz brojna ponižavanja, pljačkanja, premlaćivanja, protjerivanja, silovanja…A lanac zločina nastavio se iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, od 1. aprila 1992. do kraja 1995. godine. Toliko smrti, toliko bola, toliko nesreće, da to ne može stati u mozak normalnog čovjeka. O svemu tome pisao sam u knjigama „Gluho doba“, „Majstori mraka“ I i II dio, i knjizi „Istine i laži“. Ali, spisak zločina nije gotov i ko zna šta će se još otkriti ako se istrage nastave.
(Slijedi: Početak i kraj)