Piše: Saud Grabčanović
Hamzevijski tarikat nakon smrti šejha Hamze Balija Orlovića Bošnjaka
Nakon pogubljenja šejha Hamze Balija Orlovića i pobune u Gornjoj Tuzli, te progona i ubistava pristalica njegovog tarikata, preostali njegovi sljedbenici širom Carstva povukli su se u ilegalu. Hamzevijski tarikat je i dalje nastavio postojati u ilegali. O hamzevijama će se u narednim vijekovima poslije Hamzine smrti ponovo čuti i pisati, a oni će se povremeno pojavljivati i na javnoj sceni Osmanskog carstva! Zabranjeni derviški tarikat bektašija ili bajramija, koji je stvorio šejh hadži Bajram Bektaš Veli, dugo je bio jako popularan među janjičarima. Međutim, Bektaš-aga, koji je predvodio janjičare sredinom XVII vijeka, smatran je hamzevijom, o tome danas postoji jedna direktna istorijska potvrda u poznatom turskom djelu „Tarihi Naima“,sv. V, str. 135-138, gdje se govori o janjičarskoj anarhiji sredinom XVII vijeka u doba mladosti sultana Mehmeda IV. Tada je regentstvo pripalo sultanovoj neni Kiosem, dok su stvarnu vlast držali janjičarski prvaci, među kojima se ističu Bošnjak Muslihudin, Arnaut Bektaš-aga, Kara čauš i Kara Murad-paša, Veliki vezir. Istoričar Naima za Bektaš- agu između ostalog kaže da je bio derviš i položio zakletvu kod šejha Sivasije, ali su ga savremenici optuživali da je hamzevija. Dalje, govoreći o ubistvu Bektaš-age Naime priča da se Bektaš -aga prethodno skrivao od istrage vlasti, pa se tom prilikom sakrio, među ostalima, u kuću jednog hamzevije koji se zvao Terlikči Mehmed Čelebi u blizini Džerrah džamije (carigradska četvrt Džerrah-paša). Najviši uspon Bektaš-age Velija pada u razdoblje poslije zbacivanja s prijestola sultana Ibrahima 1648. godine. Toga su sultana umorili janjičari, u čemu je vidnu ulogu odigrao Muslihudin. Za novog su sultana postavili Ibrahimova starijeg sina Mehmeda, koji je imao svega devet godina, pa je za vrijeme maloljetnosti regenstvo vodila sultanova nena iskusna Kiosem. Za neko je vrijeme stara carica, oslanjajući se na janjičarski odžak, upravljala apsolutistički, ali se uskoro sultanova majka Tahan počela pobojavati za svoga sina sumnjajući u caricu Kiosem radi njezinih veza s janjičarima, koji su ubili i Ibrahima. Tahan je i smrt svoga muža pripisivala carici Kiosem. Koristeći suprotnosti između janjičara, s jedne, i spahija i begova s druge strane, Tahan se udružila sa spahijama, koji su bili svjesni da će janjičari, ako se osili stara carica, zauvijek dokinuti red i ime spahija. Anadolske su se spahije pod vođstvom Kurđži Nebije podigle na ustanak i sa velikom vojskom domarširale su u neposrednu blizinu Carigrada. Ali, snage janjičara koje je predvodio Veliki vezir Kara Muhamed-paša, jedan od organizatora umorstva bivšeg sultana, ugušila su ovu pobunu anadolskih spahija. Taj je uspjeh silno ojačao prestiž janjičara, koji su otpočeli s likvidacijom spahija. Među ostalima je bio pogubljen zapovjednik spahija kao i anadolski paša. Na to su spahije počele likvidirati azijatske janjičare do kojih god su stigli. Anarhija se još više povećala kada je Hadži Bektaš-aga dao u Beogradu izraditi 300.000 lažnih aspri, koje je pustio u promet. Među narodom je nastala prava uzbuna, naročito u Istanbulu, i vlast je bila prisiljena, da bi narodu dala makar malu zadovoljštinu, smijeniti Velikog vezira Kara Murat-pašu, mjesto kojeg je došao Sijavuš-paša, čovjek neprijateljski nastrojen prema Bektaš-agi .
Sredinom XVII vijeka hamzevije se ponovo pojavljuju na javnoj sceni Carstva, najviše kao pristalice pogubljenog janjičarskog prvaka Bektaš-age. Savremeni očevidac, engleski diplomat Ricaut, hamzevije naziva pristalicama „izvjesnog Bektaša“ , dok mu je izvorni izraz hamzevija ostao nepoznat. Ricaut doduše spominje da je sekta koju vežu za Bektaša otpočela sa svojim djelovanjem još od ranije, kako se govori, za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog (dakle u vrijemeHamze Orlovića). Za pristaše Bektaša Ricaut navodi da ih je u njegovo vrijeme bio velik broj među višim janjičarskim oficirima. „Ali ih je – kaže dalje – bilo mnogo više u doba Bektaš-age, kul-ćehaje Mahmudage i drugih, koji su bili pogubljeni u Carigradu zbog pobune za vrijeme maloljetstva današnjeg sultana. Ali je njihov broj opao – navodi Ricaut – nakon Bektaševe smrti i zbog gubitka povjerenja i moći onih koji su ih podržavali. Ipak su se kasnije nešto oporavili putem Sudži Bekira, janjičarskog zastavnika, bogata i učena čovjeka. Oni su pretrpjeli po drugi put slom pod vlašću prvog vezira Muhameda Ćuprilića, koji ih je posmicao, kako zbog različitog mišljenja u vjeri, tako i zbog njihova bogatstva. Ipak, vlast u to doba nije uspjela potpuno iskorijeniti tu sektu, zbog veoma velikog broja njenih pristalica u Carigradu. A i osim toga, što je politika zahtijevala da se iz drugih, osim iz vjerskih razloga, prolijeva krv u više područja carstva“. Hamzevijski tarikat je djelovao još puna dva stoljeća poslije Hamzine smrti, a broj njegovih pristalica prema osmanskim podacima u 17. stoljeću iznosio je 80.000 ljudi. Prema današnjim istoriografima taj tarikat nije opstao do današnjih dana. Međutim, neke nove činjenice nam govore suprotno od ovoga!
(Nastaviće se)