Mnogi se ovih dana po sarajevskim kancelarijama, redakcijskim sobama i kafićima hvale svojim poznanstvom, neki i prijateljstvom sa Jasmilom Žbanić. Ja za to nemam nikakvih uslova. Ne znam ništa o njenoj privatnosti niti mi je do toga stalo. Da kažem, recimo, da sam joj poznavao roditelje i da smo bili dobre komšije, nisam. Da kažem da smo jednom prilikom zajedno sjedili u jednom veselom društvu, nismo. Sve u svemu, ne poznajem lično Jasmilu Žbanić.
Piše : Gojko Berić
Možda smo se jednom sreli na ulici, u prolazu, i pozdravili klimajući glavom. Ali to je bilo davno, nakon njene “Grbavice”, sa kojom je 2006. godine osvojila Zlatnog medvjeda na Berlinskom festivalu. Jedino što u vezi sa gospođom Žbanić mogu reći je da li mi se neki njen film sviđa ili ne sviđa, bilo da je nagrađen ili je ostao bez nagrade, bilo da ga kritičari hvale ili da o njemu nemaju najbolje mišljenje.
Kad je Danis Tanović 2001. dobio Oscar za “Ničiju zemlju”, otišao sam u Buybookov kafić, koji se tada nalazio u prostoru Umjetničke galerije, da uz pivo sredim utiske o najboljoj vijesti koja je početkom milenija mogla snaći Bosnu i Hercegovinu. Mislim da u kafiću nije bilo nijednog gosta. Razmišljao sam o Tanovićevom uspjehu iz snova i u njegovom odsustvu nazdravio mu čašom piva. To sam smatrao krajnje primjerenim.
“MUSLIMANSKI” FILM
Bio sam sam u stanu kad je te večeri televizija objavila vijest da je Evropska filmska akademija u Berlinu, koja ima hiljadu članova, za najbolji evropski film u ovoj godini proglasila “Quo vadis, Aida?”, Jasmilu Žbanić za najbolju rediteljicu, a Jasnu Đuričić, koja je tumačila naslovnu ulogu, za najbolju glumicu. Trostruki trijumf, tri evropska Oscara za jedan bosanskohercegovački film – to je bila senzacionalna vijest. Svaka čast, Jasmila, to je tvoj film od početka do kraja! Svaka čast, Jasna!
Znam da te mnogi u Beogradu i Srbiji ne vole jer si igrala u jednom “muslimanskom” filmu, i to u filmu o genocidu u Srebrenici, ali sad si postala evropska glumica i mogu ti samo pljunuti pod prozor. Na ceremoniji dodjele Oscara, Tanović je podigao uvis mali pozlaćeni kip i rekao: “Ovo je za moju zemlju, za Bosnu!” Jasmila Žbanić je nagradu posvetila ženama i majkama Srebrenice, “koje su najveći heroji i najveća inspiracija”. Ali iako je glavni lik filma žena koja se bori da spasi svoju porodicu iz obruča dolazeće smrti, to ipak nije film o majkama i ženama koje su se našle u tom paklu jer je to druga tema i druga velika priča.
Žbanićevu je za “Quo vadis, Aida?” iznad svega inspirisala potreba da se na umjetnički način iskaže istina o genocidu u Srebrenici. Ovdje moramo zastati, jer je istina ključna riječ u sagledavanju i tumačenju zločina koji je u julu 1995, pri samom kraju rata, počinjen nad Bošnjacima. Istina je istorijski reflektor koji osvjetljava i žrtve i njihove dželate, nasuprot mraku relativizacije i osporavanja onog što je tih dana učinjeno pod zastavama velikosrpskog nacionalizma.
Postoje pravomoćne presude Haškog tribunala i milioni dokumenata u njegovom arhivu, postoje bezbrojni novinski tekstovi i stotine knjiga u kojima je opisan ovaj zločin, ali svijet je ipak u velikoj mjeri ostao neobaviješten o jedinom genocidu koji se u Evropi desio nakon Drugog svjetskog rata. Ali, u poređenju sa drugim sredstvima, poput novina i knjiga, film je ipak superioran u ostvarivanju komunikacije sa ljudima. Sudeći prema prvim reakcijama na koje se rediteljica Žbanić poziva, “Quo vadis, Aida?” bi mogao otvoriti novi koridor za prodor istine o događajima u Srebrenici. Prema njenom kazivanju, trebalo je punih deset godina da bi se od početne ideje došlo do realizacije filma.
Bio je to put kroz minsko polje raznih političkih blokada, traganja za finansijerima, pa sve do omalovažavanja same rediteljice, kojoj su pakosnici predviđali krah u ovom zahtjevnom poduhvatu. Čak joj je onemogućeno snimanje na terenima Srebrenice! Ovakav film bi u svakoj normalnoj zemlji kojoj je stalo do vlastite istorijske istine bio tretiran kao projekat od državnog značaja. Ali kako ovdje nema države, “Quo vadis, Aida?” je prepušten brojnoj internacionalnoj ekipi stvaralaca entuzijasta, što se u konačnici pokazalo kao njegova prednost. I zato ovdje nema mjesta “patriotskom” skandiranju u stilu “Bosna, Bosna…”, jer je taj film djelo grupe talentovanih i usamljenih pojedinaca koji su stvoreni da pobjeđuju jedan odvratan sistem i uprkos njemu učine nešto dobro za ovu nesretnu zemlju.
IZNUĐENI GEST
Pitanje ratnih zločina je najtraumatičnija tema u regionu. Istina o njima se često zatire jer decenijama imamo posla sa nacionalističkim, tu i tamo profašističkim režimima. Pažnju je privukla vijest da je Regionalna akademija za razvoj demokratije podnijela zahtjev Televiziji Srbije da na nacionalnim frekvencijama prikaže film “Quo vadis, Aida?”. Ovaj gest je iznuđen stanjem duha koji vlada u Srbiji gdje se ratni zločinci veličaju nesmanjenom medijskom i drugom kampanjom. Uzalud bivši glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz upozorava da je postavljanje Mladićevih murala u Beogradu nezamislivo, oni i dalje niču poput gljiva poslije kiše.
U istom tom Beogradu caruje nasilje Vučićevih batinaša koji s kapuljačama na glavama tuku palicama građane, protivnike fašizacije glavnog grada. Srbija naprosto nije u stanju, niti to njeni vlastodršci, njeni intelektualci i njeni novinari žele. Nije u stanju (čast izuzecima) da se suoči sa vlastitom prošlošću i prizna poraz jedne sumanute politike, koja je proizvela ljudsku tragediju ogromnih razmjera.
Ništa ne ukazuje da bi ovo ludilo moglo u dogledno vrijeme proći, pogotovo ako se ima u vidu da je ono zahvatilo i druge narode nekadašnje Jugoslavije. Ali ako iko treba da vidi film “Quo vadis, Aida?”, onda su to Srbi.