Pored magistralnog puta, prema graničnom prelazu Rača, 17 kilometara udaljenom od Bijeljine, na ušću rijeke Drine u Savu, nalazi se selo Balatun. To je selo dobrih ljudi i vrijednih domaćina. Zanimljivo je da su u ovom selu ostala sačuvana dva bunkera, građena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Oba ih nagriza zub vremena, ali ostaju da svjedoče o prošlim događanjima i životu.
Razgovarali smo sa Rankom Blagojevićem iz Balatuna, zaseok Salaš i Vasom Trifkovićem iz zaseoka Panjik, na čijim se posjedima bunkeri i nalaze.
Ranko Blagojević za „Semberija info’’ kaže da se jedan bunker nalazi neposredno na ušću Drine u Savu, na njegovom imanju.
-Mogu vam reći nešto o njemu, a to je ono što sam čuo od starijih ljudi, mog oca i komšija. Oni su mi svojom pričom dočarali kako je to građeno. Bivša NDH, država Hrvatska, gradila je taj objekat koji se i dan-danas nalazi na mom imanju. Gradnja je betonska, tačnije, beton i željezo. Materijal je dovožen iz Njemačke i Hrvatske. Sve je ručno rađeno, beton je ručno miješan. Gradili su ga hrvatski majstori, koji su u to vrijeme bili vrhunski, a stanovali su u okolnim kućama i uredno plaćali kiriju.
Angažovali su i mještane, koji su im dovozili šljunak i sve ostalo što im je bilo potrebno, i uredno su plaćali usluge. Gradnja je počela 1941. godine, a bunker je završen i useljen pred kraj 1944. godine. Tu je boravila garnitura vojnika – satnija, koja je brojala do stotinjak vojnika. Svojom površinom zauzima 920 kvadratnih metara, a površina imanja je 12 dunuma. Bunker je bio ograđen žicom, a postojale su ulazne i izlazne kapije. Bila su dva ulaza, glavni sa zapada i još jedan sa istoka.
Bunker ima veliki broj prostorija, što spavaona, što soba. Postoji i podrumski prostor, koji se sastoji od osam prostorija sa stepenicama, a imaju i još jedne ručne stepenice kojima se može popeti na vrh objekta. Sa sjevernog, zapadnog i istočnog dijela nalazile su se puškarnice i osmatračnice.
Hermetički je bio zatvoren metalnim kapcima na prozorima i vratima, a unutrašnja stolarija je bila drvena. Imali su ventilacioni prostor preko odžaka kroz zid u svaku prostoriju. Na njemu se mogu vidjeti dva – jedan je bio za grijanje, a drugi za vazduh’’, podsjeća Ranko Blagojević.
Ističe da je bunker građen isključivo za vojnu namjenu, ali niko ne zna tačno sa sigurnošću zbog čega je građen, da li je tu trebalo da bude neka nova granica, kako je to govoreno, ili da se čuva postojeća.
-Vojska je tu bila do kraja 1945. godine. Kada su prestala finansiranja iz Hrvatske, a oni se našli u nevolji i počeli da prave probleme mještanima, partizani su ih protjerali. Sve se to odigralo bez žrtava, imali su mogućnost da idu gdje hoće, a većina se pridružila partizanima. Poslije rata bunker je mještanima služio kao mjesto okupljanja.
Tu su se održavale igranke i predstave. U prošlosti je bio jako iteresantan, ali i danas. Mnoge generacije su ,,odrastale’’ u bunkeru, a i oko njega, igrajući se ponajčešće popularne igre „Nijemci i partizani“. Postoje još četiri ovakva objekta u Semberiji i svaki je građen po istom projektu. Ovaj, koji je na mom posjedu, je najveći po površini.
U zaseoku Panjik ima još jedan koji je manji. Bio je jedan i u Rači, koji je porušen, a na njegovom mjestu danas se nalazi spomenik poginulim borcima Semberije i Srema u Drugom svjetskom ratu, te po jedan u Amajlijama i Janji.
Postojeći objekat na mom imanju i dan – danas je u dobrom stanju, ali on više smeta, nego što nam koristi“, rekao je za ,,Semberija info’’ Blagojević.
Razgovarali smo i sa drugim ,,vlasnikom’’ bunkera, Vasom Trifkovićem iz zaseoka Panjik, na čijem zemljištu se nalazi taj objekat. Trifković je za „Semberske novine’’ potvrdio i da je i taj bunker iz Drugog svjetskog rata.
-Započeta je gradnja 1942. godine, a iste godine je i završen. Površine je oko 100 metara kvadratnih. Bunker je ostao takav kakav je bio tih dana. Poslije Drugog svjetskog rata, kada je bunker napušten, odnosno kada su partizani protjerali domobrane u njemu se nastanila jedna porodica, koja je tu ostala da živi par godina. To je ono što sam ja čuo od roditelja i starijih mještana“, kaže Trifković.
– Bunker sada stoji tu, bez ikakvih namjena. Nekada smo ga koristili kao štalu za ovce. Ali, pošto je neuslovno i puno vlage, odustali smo od toga. U unutrašnjosti se nalazi hodnik, prostorija za kuhinju, spavaona, ostava iz koje se silazilo u podrum. Ima i ulaz i sa spoljašnje strane. Podrum je skoro zatrpan i nije u funkciji, ali su ostale prostorije ostale iste. Na ćoškovima se nalaze poluokrugle prostorije za mitraljeze (mitraljeska gnijezda), po dva za manje puške (puškarnice), a svugdje okolo su mali otvori za puške. Kao djeca smo se igrali u njemu i oko njega, penjali se na ravni krov i tu se sunčali. I mlađe generacije su se tu igrale i još uvijek mlađi dolaze da se igraju. Nema djeteta u okolini koje nije došlo da vidi bunker izbliza, da uđe u njega. Sad je to malo neuslovno zbog ptica i drugih životinja“, ističe Vaso Trifković i kaže da su predlagali da se ovaj objekat uvrsti u turističku ponudu, ali da niko nije bio zainteresovan za to.
-Bilo bi bolje da se iskoristi u te svrhe, a ne samo da propada. Pred početak minulog rata bilo je prijedloga da se sruši, ali do toga nije došlo. Nadam se da više nikada nikome neće zatrebati u svrhu rata, za koju mu je bila prvobitna namjena, što je najvažnije. Žalosno je što jedan takav turistički potencijal ostaje neiskorišten, jer to je jedan dio naše prošlosti i istorije ne samo Semberije, nego i Republike Srpske’’, zaključuje na kraju Trifković za ,,Semberija info’’.
Semberija info