Pomoć žrtvama nasilja

88

Sigurna kuća u Bijeljini: Svaki slučaj nasilja je priča za sebe

Radmila ističe da je cilj da se žena izoluje iz situacije nasilja i, uz stručnu pomoć, počne drukčije da razmišlja o sebi, svom okruženju. Sigurna kuća joj pruža zaštitu i oporavak i to je njena ključna funkcija. U sigurnoj kući, žrtva se ne osuđuje i ne nameću joj se odluke koje će ona donijeti, tu su svi na njenoj strani.

Sigurna kuća u Bijeljini radi već nekoliko godina. Sigurna kuća Fondacije „Lara“ ima smještajne kapacitete za boravak 15 osoba, 13 odraslih i 2 djece. Opremljena je u skladu sa standardima iz Pravilnika o standardima za realizaciju sigurne kuće koje je propisalo Ministarstvo porodice, omladine i sporta Vlade Republike Srpske. Boravak u Sigurnoj kući potpuno je besplatan za žrtve nasilja.

Radmila Žigić iz Fondacije “Lara” Bijeljina kaže da se broj žena u Sigurnoj kući u Bijeljini stalno mijenja.

“Opšta je tendencija da se sve manje žena smiješta u sigurne kuće, jer centri za socijalni rad veoma restriktivno daju rješenja za zbrinjavanje. Žene su nam govorile da ih nekada u centru za socijalni rad odvraćaju od odlaska u sigurnu kuću da ne bi izgubile starateljstvo nad djecom i slično. Na primjeru stravične tragedije u Modriči, kada je otac ubio trogodišnju djevojčicu, jasno je da se opasnost od nasilja u porodici često ne shvata ozbiljno, posebno kada su djeca u pitanju”, kaže za BUKU Radmila Žigić.

Ona dodaje da se, nažalost, žene nakon boravka u sigurnoj kući vraćaju u zajednicu u kojoj su preživjele nasilje.

“Nekada odu osnažene i nasilni događaji su rjeđi. Poslije oporavka u sigurnoj kući, ključna je pomoć zajednice, a ona izostaje. Centri za socijalni rad, kada smjeste ženu u sigurnu kuću, rijetko o njoj dalje brinu, kao i kada izađe iz sigurne kuće.  Dan u sigurnoj kući ima svoju strukturu. Žene  imaju  obaveze da brinu o ličnoj higijeni i prostoru u kojem borave, spremaju hranu. Stručni tim ima svoj program rada u kojem je prvi segment zdravstveni oporavak, saniranje povreda, liječenje. Imamo dobru saradnju sa zdravstvenim ustanovama. Slijedi sagledavanje pravnih, socijalnih, psiholoških posljedica i rad sa ženama na vraćanju samopouzdanja”, ističe Žigić.

Ona dodaje da u okviru rada imaju i različite oblike radno-okupacione terapije i savladavanja novih vještina: rad na računaru, šivenje, dekupaž, jednostavne kozmetičke tehnike kao manikir i slično.

“Imamo plastenik i baštu za žene koje su sklonije ovoj vrsti angažovanja. Zavisno od procjene bezbjednosti koju pribavljamo od policije i osjećaja bezbjednosti koju žena ima, dozvoljeni su izlasci, rad van sigurne kuće, posjete i susreti sa porodicom, što podstičemo. Ako je žena jako uplašena, izlazi samo u pratnji osoblja, a po potrebi obavijestimo i policiju. Neke od korisnica rekle su nam da im je boravak u sigurnoj kući bilo najljepše što su doživjele posljednjih godina, što nas uvijek potrese”, kaže naša sagovornica.

Radmila ističe da je cilj da se žena izoluje iz situacije nasilja i, uz stručnu pomoć, počne drukčije da razmišlja o sebi, svom okruženju. Sigurna kuća joj pruža zaštitu i oporavak i to je njena ključna funkcija. U sigurnoj kući, žrtva se ne osuđuje i ne nameću joj se odluke koje će ona donijeti, tu su svi na njenoj strani.

Kroz Sigurnu kuću u Bijeljini je tokom njenog rada prošlo više od 50 žena.

“Većina je i dalje u kontaktu sa nama. Nama je teško dati sud da li im se život popravio jer je to njihov subjektivni doživljaj. Imamo i povratnica, što je normalna pojava, jer žene više puta napuštaju nasilnog partnera prije nego donesu odluku o izlasku iz bračne zajednice. Nekada se nasilje umanji. Sve zavisi od tipa ličnosti počinioca nasilja. Na neke djeluje i sankcija i ‘bruka’ da mu je porodica bila u sigurnoj kući, pa se kontrolišu i nasilje se rjeđe dešava. Svaki slučaj nasilja je priča za sebe, uopštavanja su moguća, mi radimo različite vrste analiza, ali ti zaključci su uglavnom za naše potrebe”, ističe ona.

Žigić kaže da sama činjenica da žene prijavljuju nasilje nakon godina trpljenja, govori koliko je teško ženi da se pokrene i potraži zaštitu. Treba imati na umu, objašnjava Radmila, da nasilje nije uvijek svakodnevno. Nakon situacija nasilja, slijedi pokajanje, uvjeravanje da se neće ponoviti, da on ne može da živi bez nje i slično.

“Mir traje izvjesno vrijeme dok se nasilje ne ponovi i ciklus se nastavlja. Isti čas kada žena uđe u sigurnu kuću, nama u kancelariji kreću  telefonski pozivi. ‘Zabrinuti’ suprug-nasilnik ne prestaje da zove, želi da čuje suprugu, vidi djecu, brine… Ponekad prođu i dva tri dana dok ga ne ubijedimo da za sve kontakte mora da se obrati centru za socijalni rad, nekada tražimo i zabranu prilaska našim službenim prostorijama. Veoma je teško ženi koja je duži period trpjela nasilje i nadala se da će nasilje prestati i da potraži pomoć i da izađe iz nasilne veze”, istakla je Žigić.

Ona dodaje da žene na selu imaju manji problem da priznaju da trpe nasilje, ali rjeđe prijavljuju i traže pomoć obično zbog ekonomske zavisnosti.

“U selu je i više zastupljeno mišljenje da je nasilje u porodici privatna, porodična stvar. U gradu je ekonomska situacija porodice odlučujuća. Mada moramo imati na umu da smo imali velike migracije stanovništva i da je danas teško razdvojiti stanovništvo na urbano i ruralno, jer je mnogo seoskog stanovništva raseljenjem došlo u gradove. U ovim porodicama imate i patrijarhalne stavove i veoma često tešku materijalnu situaciju”.

Žigić kaže da misli da se ne trebamo pomiriti sa situacijom da nema novca za rad na suzbijanju nasilja u porodici i da su neke druge stvari u ovom trenutku važnije.

“Nasilje nad ženama i djecom je ozbiljan društveni problem i tako treba da ga shvate i mediji i građani, samo tako će se i stavovi vlasti mijenjati. Potom treba zakone izmijeniti da budu efikasniji i pratiti njihovo provođenje. U protivnom, pristajemo na društvo u kojem su žene diskriminisane, a ne znam ko želi da živi u takvom društvu”, zaključuje Radmila Žigić iz Fondacije “Lara” Bijeljina.

INFORMACIJE:
SOS telefon 1264
Telefone Fondacije : 055 290 570055 290 570 i 055 251 696055 251 696
Dežurni telefon 24 časa: 066 810 800066 810 800

“Zbrinjavanje u Sigurnu kuću, zbog pretrpljenog nasilja, obavezni su, na vaš zahtjev, da vam pruže centri za socijalni rad. Svaka žena koja je preživjela nasilje može da bude smještena u Sigurnu kuću. Poželjno je da nasilje prijavi policiji ili Centru za socijalni rad i prevaziđe prvu barijeru da nasilje nije njena krivica niti sramota. Prijavom nasilja stiče prava na zaštitu i pomoć državnih službi i institucija koje su odgovorne za nasilje koje je pretrpjela”, kažu iz Fondacije “Lara”.

 

(buka.ba)