Djeda Mrazu ulaz zabranjen

42

Jednog dana u decembru: Djeda Mrazu ulaz zabranjen

Piše: Emir Imamović Pirke

Decembar je mjesec darivanja. Negdje. U Bosni i Hercegovini, u njenom glavnom gradu, decembar je mjesec protjerivanja.

Istina, ne masovnog, bez oružja, otiska đona vojničke čizme na vratima i petnaest minuta da se sve od života stavi u najlon kesu, već pojedinačnog, bukvalno pojedinačnog; izraženog demokratskom voljom onih što odlučuju u tuđe ime i tim odlukama retuširaju svoje stare fotografije, one na kojima su mali, pet im je ili osam godina, sjede u krilu nekog čovjeka u crvenom odijelu i sa bijelom bradom – u ruci drže paketić sa čokoladama i igračkama i, uglavnom, smiješe se.

Decembar je, dakle, mjesec kada se – i tako već osam godina – neke mame i tate sjete da se u doba mračnog, jugoslavenskog socijalizma nije smjelo reći da si, recimo, crnac, ali se moralo primati poklone od Djeda Mraza. Pošto smo se dokopali demokratije – koja, kao i ljubav, lijepo izgleda samo dok se čeka – vrijeme je da se i sa tim Djeda Mrazom raščiste računi; da ga se iz kolektivnog načina života i navika iseli u ime tradicije koju prvo treba malo konstruirati. Ustvari, nije malo…

Uglavnom, grupa roditelja je, opet, zatražila da u Javnoj ustanovi „Djeca Sarajeva“, kako se objedinjeno zovu vrtići financirani iz budžeta, za Djeda Mraza sva vrata budu zaključana. On, kako je poodavno otkrila bivša direktorica Arzija Mahmutović, a fetvom iz 2010. godine potvrdila Islamska zajednica, sa bošnjačkom tradicijom veze nema i djeci se nameće kao neutralan, iako je zapravo kršćanin.

E sad’ ostaje pitanje kako to da nema Safeta, Seada, Alme i Adise starijih od četrdeset bez, makar, šest fotografija sa Djeda Mrazom, ali za odgovor nema vremena. Kao što nema niti za objašnjavanje razlika između Svetog Nikole, Djeda Božićnjaka kao ovovremene budalaštine i Djeda Mraza kao bošnjačkog din dušmanina novije proizvodnje.

Da, dakle, utvrdimo gradivo: famozna grupa roditelja je od uprave obdaništa zatražila da se onima koji to hoće i omogući primanje paketića, te susret s Mrazom lično, ali, u najboljem slučaju, subotom i izvan vrtićkog, javnog prostora, a u nešto gorem, u vrtićima u vrijeme kada su sinovi i kćeri čuvara tradicije duge petnaest, dvadeset dana, kod kuće. Boje se oni, ta čuvena grupa roditelja, da će im se djeca, dok ostali uzimaju čokoladice i igračke od Djeda Mraza, pa poziraju fotografu, osjećati usamljeno i biti diskriminirana. Da će, kao neka druga djeca u nekim drugim situacijama, sjediti na hodniku i čekati – kao da su u školi u vrijeme časa vjeronauke na koju ne idu.

„Ja imam sina koji ne ide na vjeronauku i jedan je od rijetkih u razredu. I dok se ja budem pitao, moj Adem će sjediti u hodniku i čekati da prođe čas vjeronauke, sve dok u hodniku sjede i njegovi prijatelji Luka i Marko. Također, dok mali Ahmed u Trebinju na hodniku čeka da prođe neka druga vjeronauka, dotle će i moj Adem sjediti u Sarajevu na hodniku“, rekao je za magazin „Gracija“ prije osam i nešto godina scenarista najuspješnijeg televizijskog proizvoda u Bosni i Hercegovini od nezavisnosti, serije „Lud, zbunjen, normalan“, Feđa Isović.

Feđi su tada, a ni danas nije bolje, većina onih čija djeca pohađaju vjeronauku u Sarajevu, govorili – izvinjavam se na nešto prljavijem rječniku – da sere. No sada baš eto ti, ne svi naravno, tešku brigu brinu oko toga što će neka djeca sjediti na hodniku dok se u javnoj ustanovi drugi mališani zajebavaju sa Djeda Mrazom. Kada, međutim, Adem Isović ili Luka i Marko sjede po hodnicima dok su drugi na nastavi vjeronauka, islamskog da ne bude zabune, to ih, je li tako, tako je, pogađa koliko i nagle promjene na tokijskoj berzi.

Decembar je mjesec darivanja. Drugdje. U Bosni i Hercegovini, u njenom glavnom gradu, decembar je mjesec ideja, raznih. Potpuno mahnitih, kao što je ona od prošle godine i sa Čengić Vile, gdje je predloženo da djeci paketiće podijeli nekakav sultan(!); ali i vrijednih promišljanja, poput ovogodišnje da se i djeca i Djeda Mraz i svi ti običaji isele iz javnog prostora i obave subotom, jer vrtić je zajednički, pa kako bi se izbjegle situacije u kojima jedni druge ugrožavaju, diksriminiraju i izbacuju na hodnike, ne preostaje ništa drugo nego da se taj zajednički, javni prostor oslobodi svega osim svoje osnovne namjene.

Svjesno ili ne, a prije će biti ovo drugo, grupa roditelja polaznika sarajevskih obdaništa ponudila je rješenje za puno više problema od ovog redovnog, decembarskog. Naravno, njega, to rješenje, treba probati, pa ako radi, primjeniti i, što se ono kaže, na širem planu. Da se dok traje vjeronauka u školama neka djeca ne bi osjećala izopćenom, taj se predmet može izučavati subotom. Mogu se, zatim, subotom održavati priredbe povodom vjerskih praznika, pa zakazivati časovi za članove sekcija koji, kada je vrijeme, crtaju velike džamije i lijepo ih boje, prave križeve od kartona ili krstove od stiropora; mogu se subotom, također, nekima dijeliti bajramski paketići, nekima može doći Sveti Nikola umjesto Djeda Mraza…ma može se svašta nešto, a da niko ne sjedi na hodniku i ne osjeća se usamljeno; već da se, kada nije njegov red i praznik, tradicionalno obilježavanje i tome slično, lijepo igra, gleda televiziju ili svađa po Facebooku.

Teško je kod nas, nemoguće, svima ugoditi, pa kada je već tako, očito da je jedini način da u javnom prostoru ne dođe do konflikta taj da se javni prostor, vrtići i škole primjera radi, oslobode svega što nije njihova osnovna namjena, da se isprazne od svakog sadržaja koji ima bilo kakvu vezu sa nekom religijom i već nečijom tradicijom. Da se, u prijevodu, u vrtićima djeca čuvaju grupno i igraju didaktičkih igara, a u školi uče slova, brojeve, prirodu, geografiju i ponekad preskaču kozlić i prave kolut naprijed. Za ostalo, od bogoštovlja do glumca u crvenom kostimu i sa vatom umjesto brade, ima subota. Njih je, uostalom, godišnje koliko i sedmica, hefti ili tjedana, pa se može svašta stići i naučiti. Recimo, to da je 2012. godine tadašnji ministar kulture i turizma Republike Turske, Ertugrul Gunay, u službenu posjetu primio Djeda Mraza!

Dobro, ne onog što je rođen u Patari, a živio u Demreu, u Turskoj, već jednog od njegovih mnogobrojnih nasljednika.

Naravno, uspije li eksperiment sa subotom, opet će biti nezadovoljnih roditelja, onih kojima je već u četvrtak puna kapa vođenja i dovođenja djece, sekcija, treninga, plivanja, rođendana po igraonicama… Ali, šta da se radi: nije se rodio ko je svima ugodio.

Tradicionalno je kod nas tako.

 

(buka.ba)