Piše: Saud Grabčanović

Izgradnja Mišarskog šanca

Dana 9. avgusta  srpska ustanička vojska jačine 6.000-7.000 pešaka i do 2.000 konjanika stigla je na Mišarsko brdo kod Šapca. Karađorđe je tada održao vijećanje sa svojim savjetnicima, školovanim srpskim oficirima- dobrovoljcima koji su došli iz Austrije, šta treba dalje raditi. Savjetnici su Karađorđa uvjerili da ustanici u otvorenom boju sa osmanskom vojskom, koja je bila daleko brojnija i bolje naoružana, nemaju nikakve šanse. Zato su mu predložili da se u boju sa  Turcima primjeni odbrambena strategija i da se izgradi zemljano –drvena fortifikacija u kojoj će se ustanici utvrditi i braniti od napada osmanske vojske.  Ovi savjetnici su naučili graditi odbrambene šančeve dok su bili u službi u austrijskim frajkorima. Nakon što je Karađorđe prihvatio njihove savjete, oni su odabrali  mjesto na zaravni mišarskog brijega da tu podignu svoju odbrambenu fortifikaciju. Karađorđe je naredio svom barjaktarju Sekuli Gavriloviću da se odmah započne sa kopanjem odbrambenog šanca između Save i Jelenačke šume, negdje na zaravni mišarskog brda. To je brdo imalo tada veliki strateški značaj, s obzirom na dobar pregled terena ispred brda i ispod brda.  Posebno je ta kota imala dobru preglednost prema pravcu kojim će se osmansko-bosanska vojska  kretati.  Mišarski šanac je izgrađen u roku od nekoliko dana. Bio je to veliki, četvorougaoni šanac sa stranama od 150 do160 koraka. Šanac je imao tri topovske table kvadratnog oblika(bastioni), jedan redan (trouglasti bastion), ugnutu sjevernu stranu, rov dubok 1,5 metar pri vrhu, zemljani grudobran-nasip visine 2 metra, a širine oko 4 metra. Po zemljanom nasipu su bile postavljene zašiljene palisade od hrastovih trupaca visine preko 2 metra, pod uglom od 90 stepeni, sa puškarnicama. Unutrašnja strana grudobrana je bila obložena pletivom od drveta. Mišarski šanac je zadnji obišao 1848.  godine Janko Šafarik i detaljno ga opisao. Osmanska vojska koja je željela ići ka opkoljenom Beogradu morala je proći putem koji presijeca polje i gdje je lociran šanac. Lijevo od Mišara su tada bile neprohodne guste šume, a desno od Mišara je rijeka Sava . Izgradnjom šanca na Mišaru  osmanskim trupama je vrlo efikasno bio zapriječen prolaz. Obližnja šuma je bila idealno mjesto za skrivanje srpske vojne rezerve. Uzdignuti dio Mišarskog polja je omogućavao da srpski borci vide Turke iz daljine. Analizom Mišarske bitke vojni stručnjaci navode da je položaj šanca bio presudan za uspješnu odbranu srpskih pobunjenika, te poraz i povlačenje osmanskih snaga. Dok šanac još nije bio izgrađen, Turci su 10. avgusta izašli iz svog logora u Šapcu i napali pobunjene Srbe. Dvaput su jurišali, ali su njihovi napadi bili odbijeni, uz ozbiljne gubitke na objema stranama. Po svom geofizičkom izgledu, Mišar odudara od prostranog ravničarskog dijela u kome  je smješten grad Šabac. To je prostor sa neravnim terenima, uvalama i brežuljcima, koji odgovara više šumadijskom dijelu Srbije, nego Mačvi. Mišarski brijeg je, u stvari, brdašce koje se izdiže iznad velike ravnice u visinu oko pedeset metara i to brdo dominira nad Šapcem i njegovom okolinom.  Na vrhu Mišarskog brda je zaravan koja je uzvišena u odnosu na ostalu površinu oko nje. Na toj zaravni su srpski ustanici podigli svoj odbrambeni šanac, koji je bio presudan faktor u Mišarskom boju. Od litica Mišarskog brijega teren je dalje potpuno ravan i  prostire se sve do Orida, gde se padinom završava brijeg. Takođe, Mišarski brijeg ima i padinu u pravcu rijeke Save. Sa ovakvom konfiguracijom terena Mišarsko brdo je bilo idealno mjesto za potpunu kontrolu glavnog druma, koji je početkom 19.vijeka vodio od Šapca ka Beogradu.

 

Boj na Mišaru

Mišarska  bitka je započela napadom bosansko-osmanske vojske 13. avgusta 1806. godine na položaje srpskih pobunjenika na Mišarskom brdu. Osmansko-bosanska vojska je brojala, po srpskim izvorima, 40.000 vojnika, dok je vojska pobunjenih Srba brojala 7000 pješaka i 2000 konjanika. Srpski ustanici su raspolagali sa 5. topova koji su bili postavljeni na bastionima Mišarskog šanca. Bošnjačke spahije su očekivale laganu pobjedu nad pobunjenom bosonogom srpskom rajom, koja se  drznula da se pobuni protiv sultana i svojih feudalnih gospodara. Glavna bitka u boju na Mišaru se odigrala na prostoru od rječice Dumače, pa do današnjeg spomenika Mišarske bitke. Najžešće borbe vođene su na platou Mišarskog brijega oko šanca. Bojno polje se  nalazilo na prostoru između rečice Dumače, rijeke Save, šume u Jelenči, Orašca i slanog izvora Slatine kod Mišarskog brijega. Osmansko-bosanska vojska je tri dana bezuspješno pokušavala osvojiti dobro utvrđeni šanac na Mišarskom brdu. Bitku na Mišaru su analizirali mnogi  svjetski i srpski vojni istoričari i po njima, ustanici su se uglavnom ograničili na borbu iz utvrđenog šanca. U toku višednevnih borbi srpski ustanici su se tek par puta usudili izaći i boriti se izvan šanca. Pošto su srpski ustanici bili malobrojniji te lošije naoružani i vojnički obučeni, vođe ustanka su bile svjesne da u otvorenoj borbi protiv osmansko-bosanske vojske njihovi ratnici nemaju nikakvih šansi. Srpska konjica pod komandom popova prote Matije Nenadovića i popa Luke Lazarevića bila  je predviđena kao rezerva. Ta konjica, koja je navodno brojala 2000 konjanika,  bila je smještena nedaleko od šanca kod sela Žabar. Ta je jedinica već prilikom prve ozbiljnije vojne akcije na Mišaru brzo razbijena od veoma dobro uvježbane i iskusne konjice bosanskih spahija, predvođene Kulin-kapetanom. Borbe na Mišaru su trajale nekoliko dana, uz veoma velike obostrane gubitke. Uspjeh srpskih ustanika sastojao se u tome što su se održali u šancu na Mišaru i time spriječili prolazak bosanske vojske prema opkoljenom Beogradu. U boju su srpski ustanici ciljano ubijali prvenstveno osmansko-bošnjačke vojne komandante, što je posebno uticalo na moral i bojnu gotovost njihovih vojnika. Dana 15. avgusta osmansko-bosanska vojska, koja je pretrpjela velike gubitke u boju,  bila je prisiljena na povlačenje . Očito je da demoralisana bosanska vojska više nije bila motivisana da nastavi pohod prema Beogradu. U tome ih je posebno pokolebala i pogibija jednog broja kapetana, uglavnom krajiških, tako da je došlo do povlačenja prema Bosni, često i neorganizovanog, zbog čega je došlo i do novih značajnih vojničkih gubitaka. U Mišarskom boju, kao i prilikom povlačenja u Bosnu, život su izgubili sljedeći istaknuti Bošnjaci: Mehmed-beg Kulenović (Kulin-kapetan), kapetan kapetanije Stara Ostrovica, Murad-beg Beširević  (Ostroč-kapetan), kapetan  kapetanije Ostrožac, Sinan-paša Sijerčić iz Goražda, Mehmed-paša Fidahić iz Zvornika, brat Ali-paše Fidahića , Mustaj-beg Begović iz Gradiške i janjičarski barjaktar Hadži Mehmed Mosto iz Foče.U Bosnu se  povukao samo manji dio osmansko-bosanske vojske, a veći dio osmanske vojske je ostao u gradu Šapcu (tvrđava Bogurdelen). Početkom septembra 1806. godine ta osmansko-bosanska  vojska je u dva navrata obnovila napade na Mišarski šanac, ali bez nekog većeg vojnog uspjeha.Ustanici su i ove naknadne tursko–bošnjačke atake uspjeli odbiti.

                                                        ( Nastaviće se)