Miran i razuman rasplet ili novi rat? Ovo pitanje trenutno zaokuplja sve politički iole pismene ljude u Bosni i Hercegovini, pa i one u njenoj mnogobrojnoj dijaspori. Ono posljednjih mjeseci sudbinski povezuje stanje duha među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, čije su političke pozicije međusobno suprotstavljene, tvoreći duboku, po mir opasnu političku krizu u zemlji.
Piše : Gojko Berić
Narod gleda televiziju i čuje kako “primjenu sile”, eufemizam za novi sukob, pominju i neki od najviše rangiranih domaćih političara. I onda imate situaciju da i najpoznatiji među ovdašnjim TV voditeljima političkih emisija ne propuštaju da svoje sagovornike propituju, valjda u ime zabrinutog naroda, hoće li biti rata? Čine to bilo da su im gosti političari, intelektualci, glumci ili estradne pjevačke zvijezde. Stvorena je atmosfera koja uvjerljivo pokazuje da su nacionalisti i šovinisti na vlasti uspjeli cijele narode hipnotizirati strahom jednih od drugih i mentalno ih vratiti u predvečerje mračnih i krvavih devedesetih.
KOLAPS
Dodik je prvi prešao sve “crvene linije”, radeći rudarski na razvaljivanju vlastite države. I to kao član njenog Predsjedništva! Posljednjih sedmica omalovažavao je, napadao i vrijeđao sve koji mu se ne sviđaju – “izdajničku” opoziciju, novinare, američkog ambasadora Nelsona i novog visokog predstavnika, Bošnjake je nazivao muslimanima i veličao ultradesničara Viktora Orbana, koji mu je došao na noge i pod nepoznatim uslovima darovao mu sto miliona eura. Suviše malo u odnosu na prijeteći finansijski kolaps Republike Srpske.
Uslijedile su nove američke sankcije “crnom” Miloradu, čime je Bidenova administracija počela operaciju njegovog kroćenja. Dodik je reagovao tako što je javno glumatao Fidela Castra, pristajući na ulogu političkog klovna. Čak je izjavio da, zamislite, u Republici Srpskoj nema korupcije?! Ali, sa rogatim se nije bosti. Vučić je to shvatio prije Dodika, pa je svog bosanskog vazala pozvao u Beograd da ga ukori i sugerira mu kako bi politički bilo mudro da srpski predstavnici iz RS-a prestanu sa blokadom institucija Bosne i Hercegovine i vrate se u njih. Da Vučić kontroliše i usmjerava politiku Dodikove oligarhije, bilo je očigledno i bez ove epizode, u čije se dobre namjere ne bih kladio. Po svemu sudeći, Vučić je i ovog puta više brinuo o sebi, nego o Dodiku.
Američke sankcije možda ne izazivaju političku smrt, od njih se, za razliku od korone, ne umire, ali mogu imati neugodne posljedice. Bilo kako bilo, narod je malo odahnuo, rata ipak neće biti. Prilično zbunjen novonastalom situacijom, ne znajući šta da radi sa vrelim krompirom koji mu je u vidu Zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici utrpao Valentin Inzko, visoki predstavnik Christian Schmidt najzad je pokazao zube. On je u nedjelju, gostujući na Face TV-u, rečeno bokserskim jezikom, poslao Dodika na pod, rekavši: “Na Dodika ne treba više računati. On i neki se igraju i zato će dobiti neprijatna pitanja. Ako se ne povuku odluke Narodne skupštine RS-a, ja ću učiniti nešto prije nego što o tome budem govorio. Ići će se putem koji Dodik nije zamislio.” Ako je vjerovati ovoj izričitoj prijetnji, kojom Schmidt najavljuje “određene odluke”, nešto se iza brda valja.
Ali, meč se nastavlja. Dodik ni po koju cijenu ne želi ostati “na podu”, za njega bi gubitak vlasti bio ne samo politička već i lična katastrofa. Opozicija ga je optužila da se iz Beograda vratio pognute glave. On sada tvrdi da će se Srbi vratiti u institucije BiH samo ako budu otklonjeni uslovi koje je postavila Narodna skupština, pa i tada samo ako konkretna sjednica bude u interesu Republike Srpske. To se značajno razlikuje od prvobitnog tumačenja njegovog dogovora sa Vučićem. Dodika u stopu prati Dragan Čović, kao što je lukavi Tuđman pratio Slobodana Miloševića.
U Mostaru je ovog utorka objavljena ultimativna poruka predsjednika stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS), čiji sažetak glasi: “Za dvadesetak dana ćemo znati ima li od ove zemlje išta ili nema.” Šta će biti od ovog ultimatuma, znaće se pošto budu okončani pregovori o izmjenama Izbornog zakona i djelomičnim izmjenama Ustava. Ultimatum je dat Stranci demokratske akcije, a zapravo je adresiran Bakiru Izetbegoviću, ali se u krajnjem ishodu tiče bošnjačko-hrvatskog Gordijevog čvora, dugogodišnjeg nerazriješenog konflikta između lidera dviju stranaka. Njime se u krhku konstrukciju države ugrađuje novi detonator, čije aktiviranje može imati katastrofalne posljedice, pogotovo ako se ima u vidu da to isto pokušava da uradi i Milorad Dodik, trojanski konj nacionalističkog režima koji vlada Srbijom i koji je neostvareni Miloševićev projekat prepakovao u tzv. srpski svet.
MIRAN I RAZUMAN RASPLET ILI NOVI RAT
Međutim, to što se u tragičnoj priči o Bosni i Hercegovini godinama pominju njena tri glavna igrača, nipošto ne znači da bi njihovim uklanjanjem sa političke scene temeljni problemi zemlje bili riješeni. U tome je velika zabluda međunarodnih faktora, pa i same Amerike. Dodik, Čović i Izetbegović su samo šeširi na glavama dominantnih etnonacionalističkih mentaliteta, čije su političke doktrine ustanovljene prije više od tri decenije. U čemu se opozicija u Republici Srpskoj razlikuje od Dodika? Tek u nijansama, nikako u ciljevima. Sa stanovišta odnosa prema državi i njenim nadležnostima, ona je jednako nacionalistička i separatistička kao i Dodikov SNSD.
Ono što Dodik pokušava ostvariti političkom bahatošću, opozicija bi ostvarivala “dijalogom” u institucijama. Dijalogom kojim nije riješeno nijedno jedino važno pitanje, jer nacionalisti i šovinisti ne žele da išta bude riješeno. Miran i razuman rasplet ili novi rat? Ovo pitanje kruži Bosnom i Hercegovinom, ali i regionom. A kako stvari stoje, izgledi za razuman rasplet jednako su nerealni kao i novi rat. Problem nije u pojedincima, već u društvu u kojem živimo, beznadežno zatrovanom nacionalizmom, šovinizmom i korupcijom. A ne stvara država društvo, već društvo stvara državu.
Činjenica je da ovdje više niko ne vjeruje u bolji život, on je toliko daleko da djeluje kao mađioničarski trik. Nije u pitanju samo količina eura ovdje i tamo. U pitanju je ta nepodnošljiva zagađenost. Zato obrazovani i emancipovani mladi ljudi odlaze uz jedno jedino objašnjenje: “Ne želim da živim u ovakvoj zemlji.”
(kliker.info)