JUSUF TRBIĆ ZA “SB” O ZLOČINIMA U BIJELJINI: “Najmirnije i najbolje ljude na svijetu, izvukli su ih iz kuća, odvukli na obalu Drine i pobili”
“Dogodio se rat protiv Bosne u kojem su naši novi gospodari života dodatno sve što liči na Bošnjake izbrisali, uključujući i džamije koje su izbrisane čak iz katastarskih planova. Kao da ih nikad nije bilo. Ispostavilo se, kad se slegla sva ta prašina, da praktično mi Bošnjaci nismo ni živjeli, jer nema nikakvih tragova. Sebi sam dao zadatak da pokušam sastaviti dijelove izgubljene prošlosti”, priča Trbić.
Mnogima je prva asocijacija na Bijeljinu i 90-te fotografija Rona Haviva na kojoj arkanovac nogom šuta tijelo i provjerava jel’ živa žrtva koju je ubio. U Bijeljini danas najduža ulica nosi ime po Arkanovoj gardi koja stoji iza masovnih zločina nad civilima početkom aprila 1992. godine. Nažalost, Bijeljina ima i Trg Draže Mihailovića.
Novinar i pisac iz Bijeljine koji je bio žrtva terora arkanovaca Jusuf Trbić ovih dana je u Sarajevu promovisao knjigu “Razaranje Bosne.” Prije sarajevske, knjiga je imala promociju u Tuzli, Zagrebu, Sarajevu, ali ne i u Bijeljini.
Trbić je autor 16 knjiga. On je za “Slobodnu Bosnu” govorio o novoj knjizi, ali i o životu u Bijeljini danas, prisjetio se prvih ratnih dana u aprilu 1992. godine: “Oni koji su moj život držali u ruci u noći između 2. i 3. aprila 1992. godine, Arkan i Ljubiša Savić Mauzer nisu više među živima. Čudom sam ostao živ.”
Knjiga “Razaranje Bosne” nedavno je trebala biti predstavljena u Bijeljini, ali je promocija zabranjena. Centar za kulturu Semberija Bijeljina je kao razlog obrazložio zbog “velike uznemirenosti javnosti”. Koga ste to uznemirili? Čega se to plaše građani ovog grada? Istine?
Promocija knjige je zabranjena uz to obrazloženje “zbog uznemirenja javnosti”, ali malo je čudna ta formulacija jer tu knjigu u Bijeljini niko nije ni vidio, a kamoli pročitao. Ovi koji su zahtijevali da se zabrani promocija, vjerujem i da su pročitali knjigu ne bi ništa ni razumjeli. Zanimljivo je da smo u toj istoj zgradi imali dvadesetak promocija dosad. Među njima su i moje knjige o ratnim zločinima. Prvi i drugi dio knjige “Majstora mraka” koja sadrži mnoštvo priča i izjava svjedoka o zločinima. Knjiga je ušla u dokazni postupak protiv Karadžića u Hagu. Njena promocija nije izazvala uznemirenje javnosti.
O čemu govori knjiga?
“Razaranje Bosne” je knjiga znanstveno-političkih eseja. Ne govori o ratnim zločinima. Govori o silama koje danas razaraju Bosnu. I u najvećem dijelu, o ulozi Bošnjaka u razaranju Bosne, bošnjačke politike i liderstva, bošnjačkih intelektualaca. Govori o nacionalizmu, politici identiteta, gluposti i primitivizmu kao temelju naše politike, neznanju, ropskom duhu, svojevrsnoj tiraniji, religijskom mišljenju, odnosno vladavini religije u današnjem društvu, kukavičluku intelektualaca. U najvećoj mjeri se odnosi na Bošnjake. Obrazloženje je prilično jednostavno, uznemirenje je izazvalo moje ime. Ja uporno radim to što se njima ne dopada.
Oslobodili Bijeljinu od moje knjige
Ovih dana obilježavamo i sjećamo se događaja od prije 30 godina. Tri decenije je od masovnih zločina koje su izvršili Arkanovci u Bijeljini. Po običaju, na stranici bijeljinskog “Preporoda” objavljujemo desetak ili više priloga svaki dan u to vrijeme, priloga u kojima podsjećam na ono šta se dogodilo u Bijeljini. Mislim da mi to trebamo da ponavljamo bar toliko dugo koliko oni ponavljaju laži.
I ove godine se u Bijeljini obilježava svojevrsni dan “odbrane” i “oslobođenja grada”. Zamislite kad neko proslavlja oslobođenje grada kojeg je oslobodio od njegovih nevinih žitelja, civila, žena i djece, a ne zna protiv koga se borio. Oni (Srbi) uporno ponavljaju jednu propagandnu laž iz tog vremena kako su u Bijeljini navodno bile nekakve borbe. Zanimljivo je kada ih pitate protiv koga su se borili? Ko su ti koji su napadali Bijeljinu ili zauzeli Bijeljinu, pa je oni oslobađali. Srbi u Bijeljini nemaju niti jedno ime, nijedan takav čovjek nije viđen, niti ubijen, ili zarobljen, ranjen ili izveden pred sud ili fotografisan. Ne znaju da odgovore na pitanje da ako su oslobodili Bjeljinu tih prvih nekoliko dana aprila 1992. godine, zašto su nastavili da je oslobađaju do kraja 1995. I sve te godine poslije sve do današnjeg dana. O čemu svjedoči zabrana promocije moje knjige. Oni su oslobodili Bijeljinu od moje knjige.
Kako je danas biti stanovnik manjeg entiteta, posebno ako ste preživjeli teror “Arkanovaca” u tom gradu i povratnik ste u svoju Bijeljinu?
Bijeljina je, kao i čitav ovaj dio Bosne koji se zove entitet Republika Srpska, ostala u prošlosti. U ovom dijelu Bosne vlada jedna histerija. Nikad ovako žestoke i radikalne reakcije nisu bile, nego kao u posljednje vrijeme, jer Dodik neprekidno priča o otcjepljenju RS-a, o spajanju sa Srbijom, to je uzburkalo duhove do te mjere da jedna knjiga može da im zasmeta. Također, čuli smo od Dragana Čovića na čuvenoj sjednici NSRS-a na kojoj je preporučio Dodiku i društvu da čuvaju svoju Republiku Srpsku. Također je rekao da se nalazimo pred Dejtonom 2.
Danas su Bošnjaci i Hrvati u Bijeljini građani trećeg reda. Građani drugog reda su Srbi koji se ne uklapaju u ovu politiku.
Čudom ostao živ
Prema Ustavu trebala bi da postoji neka proporcionalna zastupljenost. Međutim, nema niti jedne institucije u RS-u u kojoj je na čelu Bošnjak, osim vrlo malog broja Dodikovih Bošnjaka, poput Ustavnog suda i Džerarda Selmana. Bošnjak ne može biti komandir policije. Sedam centara javne bezbjednosti ni u jednom načelnik ili zamjenik nije Bošnjak. Nema ih ni u školstvu i medijima.
Kad ste vidjeli na RTRS-u nekog Bošnjaka? Nema ih ni na privatnim medijima, BN televizija koja važi za liberalnu u odnosu na RTRS, ni tamo nema nijednog Bošnjaka, niti njih interesuje. Takva liberalna televizija nikad nije objavila ni riječ o ratnim zločinima u Bijeljini.
Možete zamisliti kako je onima koji su preživjeli sve to. Ja sam zaista čudom ostao živ. Na ulicama viđamo te koji su nas progonili i ubijali. Najduža ulica u Bijeljini zove se Ulica Srpske dobrovoljačke garde, tj. Arkanove garde, moramo proći Trgom Draže Mihailovića itd. Svime nam se jasno daje do znanja da mi Bošnjaci tamo nismo poželjni. Kompletna ikonografija, obilježavanje vjerskih praznika uz pucanje i viku, bolnica nosi ime “Sveti vračevi”, sve je usmjereno na to da se onima koji su nepodobni da do znanja da tu ne trebaju da žive.
Ljudima poput mene u takvoj situaciji ostaje samo da se pokušaju boriti. Našao sam način koji mi je najbliži, pišem i nastupam u medijima.Time ispunjavam svoju ljudsku dužnost, jer kako rekoh čudom sam ostao živ u ratu i od tada sam mislio da nekome nešto dugujem. Pokušavam sve ove godine da vratim taj dug. Čini me se da to još nisam uspio.
U Bijeljini nijedan Bošnjak koji je živio u gradu Bijeljini nikad nije objavio nijednu jedinu knjigu, osim dvije knjižice pjesama Mustafe Gračanovića. Možete zamisliti šta je sve zaboravljeno. Dogodio se rat protiv Bosne u kojem su naši novi gospodari života dodatno sve što liči na Bošnjake izbrisali, uključujući i džamije koje su izbrisane čak iz katastarskih planova. Kao da ih nikad nije bilo. Ispostavilo se, kad se slegla sva ta prašina, da praktično mi Bošnjaci nismo ni živjeli, jer nema nikakvih tragova. Sebi sam dao zadatak da pokušam sastaviti dijelove izgubljene prošlosti. U našem “Preporodu” smo objavili 28 knjiga, uključujući 16 mojih. Jedini moj motiv za sve probleme i rizik koje sam imao, jedina satisfakcija je to što se nadam da ću jednog dana moći reći samom sebi: “Pa, dobro, učinio sam što sam mogao.”
Kako se onda osjećaju povratnici kad čuju prijetnje, uvrede, pucnje i slavljenje zločina i zločinaca. Incidentima smo svjedočili i ovog januara, pucalo se ispred vjerskih objekata, šta time se želi postići? Strah kod Bošnjaka?
Na neki način mi smo navikli na to. Naravno, nemoguće je da se ljudi ne boje. U Janji se to dogodilo pred džamijom kad su ljudi izlazili. Naišla su dva, tri vozila i pucali su u zrak. Malo im je vjerovatno falilo da okrenu cijev na drugu stranu. Kud će rječitija poruka. Na sreću, ima ljudi koji istrajavaju na tome i neće da odustanu. Ja neću da odustanem, jer sve ovo što sam dosad radio pokazuje kako život poravnava stvari. Oni koji su moj život držali u ruci u noći između 2. i 3. aprila 1992. godine, Arkan i Ljubiša Savić Mauzer nisu više među živima. Čak su ih njihovi ubili, a ja sam evo u Sarajevu i razgovaram sa vama. I pišem i dalje ono što njima smeta, i pisaću i dalje.
Diže se prašina oko svega što radite. Dvotomna dokumentarna hronika “Majstori mraka”, odnosno izvještaj o žrtvama masakra Arkanovaca nad bošnjačkim civilima u bijeljinskom kraju poslužio je i kao dokaz na suđenjima pred Haškim sudom. Nesumnjivo je da je ogromna vrijednost toga za kulturu sjećanja i od izuzetne je važnosti za historiju BiH, prije svega događaji u Semberiji i Bijeljini koji su rezultat ideologije nacionalizma?
To je najvažnije od svega što sam uradio kad je Bijeljina u pitanju. Mi Bošnjaci smo ljudi kratke pameti. U te dvije knjige se nalazi stotinjak priča žrtava sa imenima i prezimenima. Iz Haga su mi rekli da je to nešto za čim su dugo tragali. Mnogi ljudi pamte poneki od tih zločina nešto što se njima dogodilo, jer ljudi su rasuti po svijetu, mnogi su umrli.
Danas (29. mart) je uvodno izlaganje u procesu za najveći masovni zločin u Bijeljini – ubistvo članova porodica: Sarajlić, Sejmenović i Malagić. U noći između 24. i 25. septembra 1992. iz svojih kuća su izvedene 22 osobe. Među njima je bilo sedmero djece, praktično osmero, jer je jedno tek navršilo 18. godinu, i osam žena od kojih su četiri bile starije od 60 godina. To su bili najmirniji i najbolji ljudi na svijetu. Izvukli su ih iz kuća, odvukli na obalu Drine i pobili. To je izvršila specijalna policijska jedinica koja je došla iz Banjaluke. Njom su komandovali isključivo Mićo Stanišić, ministar policije i njegov zamjenik Tomo Kovač, i iznad njih Karadžić. Oni su taj zločin izvršili zato što je proces iseljavanja iz Bijeljine malo zastao u to vrijeme, valjda se ljudi ponadali da to neće tako dugo trajati.
Nakon 30 godina počinje suđenje. U knjigama “Majstori mraka” koje su izašle 2007. godine o tom zločinu sam pisao detaljno, uključujući imena onih koji su pucali, čuvali stražu, koji su radili u policiji, dakle u nadležnim službama. Tu se nalazi 80 posto onoga što je i sadašnje tužiteljstvo prikupilo.
Zločinci bili oslobođeni, a žrtve su plaćale sudske troškove
Zamislite kako je naše pravosuđe kad jedan Jusuf Trbić u Bijeljini u kojoj se ne smije ni pitati za zločin, koji sve to radi sam o svom trošku i riziku, skupi sve podatke, a pravosuđe ne može. To je dokaz šta znače ovakve knjige. Zločini koje sam ja zabilježio bili bi potpuno zaboravljeni. I da se ljudi sjećaju nečega, najlakše je onima sa druge strane da kažu: “Nema nigdje ništa, kome ti to pričaš.”
Oni koji su tražili zabranu promocije moje knjige u Bijeljini i sad pričaju o tome da je bilo ubistava bilo bi negdje grobova. A kada dođete na mezarje u Bijeljini, u jednom od njih nalazi se šehidsko mezarje sa 30-ak spomenika ili nišana na kojima piše da su žrtve genocida. Njih to ne interesuje. Nema nigdje na papiru zapisano. Iz Bijeljine su išli lažni svjedoci, predsjednik opštine u to vrijeme, načelnik SUP-a itd., oni su hladno u Hagu pričali kako nikakvih zločina u Bijeljini nije bilo. Muslimani su sami odlazili.
U Bijeljini je svojevremno organizovano suđenje za logor Batković. Suđenje je teklo tako da sam tada prognozirao da će žrtve biti kažnjene, a zločinci biti nagrađeni, što se i dogodilo. Zločinci su bili oslobođeni, a žrtve su morale da plaćaju sudske troškove. Zamislite kakav je rezultat te presude. Kroz koncentracioni logor u kome su držani civili prošlo je više od 4.000 ljudi, u kojem je ubijeno više od 80 ljudi.
U jednom trenutku je bilo 1.000 ljudi koji su pokupljeni iz Janje iz svojih kuća. Odatle su ih vodili na prisilni rad na Majevicu na kopanje rovova kao živi štit. Po bijeljinskom sudu to je sve ilegalno, sve je to u redu, što su ih odvodili iz kuća i ubijali. Ovi koji brane zločine, kažu sud je presudio da nismo krivi. Da nema stvari poput ovih koje sam zabilježio to bi bio dodatni podstrek da se sve zaboravi. Četiri knjige sam napisao o zločinima, to je važno za sve nas, ne samo u Bijeljini nego u cijeloj BiH.
U drugom dijelu intervjua Jusuf Trbić je govorio o aktuelnoj političkoj situaciji u BiH, pregovorima koji su se vodili oko izmjene izbornog zakona, kao i o drugim aktuelnim političkim temama.
Razgovarala: Sanela GOJAK