Piše: Jusuf Trbić

         Živan Filipović, šef bijeljinske Teritorijalne odbrane, izjavio je takođe da je Arkan došao samoinicijativno, niko ga nije zvao. I njemu je onda pokazan snimak na kojem Arkan kaže da ga je zvala Teritorijalna odbrana, na čijem je čelu bio Filipović, ali on nije mogao da se sjeti toga. A nije mu bilo poznato ni da je Arkan vršio smotre pripadnika te njegove Teritorijalne zaštite, niti je znao zašto, nakon svega, nije izvršena istraga. Zaboravio čovjek.

Bivši policajac Dušan Spasojević ne trepnuvši je izjavio da je polovina žrtava izginula na barikadama, pružajući otpor “oslobodiocima”, iako to ni ne pominju tadašnji izvještaji njegove policije. Osporavao je i to da je u Bijeljini izvršeno etničko čišćenje i ubijanje Bošnjaka, pa mu je tužilac pokazao njegov vlastiti izvještaj o strašnom zločinu nad porodicom Rame Avdića, poslije kojeg su zločinci odmah pušteni na slobodu. Spasojević nije imao komentara.

Ipak, čini mi se da je najupečatljivije bilo svjedočenje poznatog demografa Steve Pašalića. On je takođe osporio etničko čišćenje,  kao i nalaze o broju žrtava u Srebrenici, jer, kako je rekao, nije uzet u obzir prirodni mortalitet stanovništva. Eto, Bošnjaci su baš tada navalili da umiru prirodnom smrću, samo da bi napakostili Srbima. Pašalić je tvrdio i to da Srbi nisu gađali Sarajevo, već svi izvještaji o tome “medijske laži”.

Šta reći na sve to? Sjećam se tvrdnji Pere Simića kako su Muslimani pucali s munare Atik džamije, a stare žene nosile municiju u dimijama, sjećam se  i priče Slobodana Miloševića u Hagu kako su Zelene beretke imale kamp za obuku na Obriježi, pored ceste za Tuzlu, i kako su iskopali bunker u Gradskom parku, pa priče nakon zločina nad Sarajlićima kako su djeca u tim kućama (djeca od šest ili deset godina) imala radio-stanice, pa su zato stradali, a na jednoj izložbi u holu bioskopa, uz obilježavanje “Dana odbrane i oslobođenja Bijeljine”, bila je svojevremeno postavljena izložba fotografija mrtvih Bošnjaka na ulicama, a ispod fotosa je pisalo da su to ubijeni nedužni Srbi. Bila je tu i fotografija mrtve Tife Šabanović, a dolje je pisalo : “A poslije su uslijedile i druge nevine srpske žrtve”.

Istina je, ipak, samo jedna.

Rat se pripremao godinama, a Bijeljina je izabrana za generalnu probu upravo zato što je tu SDS imao potpunu vlast, u svemu, tu su bile brojne jedinice JNA povučene iz Slovenije i Hrvatske, Teritorijalna odbrana, policija, razne paravojne formacije, u Bijeljini ni bošnjačka ptica nije mogla da proleti nebom. Srbi, naročito po selima, bili su naoružani do zuba, a krizni štabovi su pripremili sve, do posljednjeg detalja. Uveče prije dolaska arkanovaca postavljene su barikade na svim prilazima gradu, sa mnoštvom naoružanih ljudi, niko više nije mogao ni da uđe, ni da izađe. U takvoj situaciji i Bošnjaci su, u strahu, pokušali postaviti improvizovane barikade na ulicama, sastavljene najčešće od kontejnera, drvenih klupa, ručnih kolica… Na vijest o dolasku Arkanove jedinice, dosta mladih skupilo se u dvorištima džamija, da vide šta će. Ali, pomoći nije bilo, niti je moglo biti. Nikakvih tu Zelenih beretki nije bilo, niti su mogli doći, što se vidjelo sutradan. Kad je ubijanje prestalo, utvrđeno je da su ginuli samo civili, i da ni jedan borac, ni na jednoj, ni na drugoj strani, nije ni poginuo, ni ranjen, ni zarobljen, a nikakvi muslimanski bojovnici nisu ni viđeni. Dokazuje to, pored ostalog, i spisak Kriznog štaba SDS-a. Oni su, valjda, znali šta rade. I do dana današnjeg niko nije pokazao ni najmanji dokaz o bilo kakvim sukobima u Bijeljini.  Uostalom, pitao sam mnogo puta: ako su zaista bile borbe, zašto su onda arkanovci išli po kućama i ubijali civile, što se nisu borili s tim napadačima? Šta je bilo s tim muslimanskim borcima, ima li im ikakvog traga? I zašto su “oslobodioci”, kad su već odbranili Bijeljinu, nastavili da je “oslobađaju” na isti način, sve do kraja 1995. godine? Zašto su porušene sve džamije, jesu li i one napadale Srbe?

U jednom intervjuu beogradskoj Politici, neposredno nakon rata,  Ljubiša Savić Mauzer je rekao da su Muslimani u Bijeljini  imali nešto lovačkih pušaka i pištolja, koje su morali da vrate, a da su izvjestan broj pušaka kupili uoči samog rata od Arkanovih ljudi u Srbiji, pa su sve to morali da daju nazad, jer je Arkan donio spisak s registarskim brojevima tih pušaka. Ali, i da su posjedovali ne znam kakvo oružje, ne bi imali ni najmanje šansi pred trećom vojnom silom u Evropi, pojačanoj ogromnim brojem ostalih formacija i naoružanim narodom. A onaj ko pita otkud Bošnjacima i to malo oružja, morao bi odgovoriti na pitanje: otkud Srbima toliko oružja, i zašto im je to JNA dijelila kapom i šakom, kad je to bila armija svih nas? Tvrdnja da su Srbi bili “ugroženi” i inače nije tačna, a u Bijeljini posebno. Tu su SDS-ovi Srbi imali apsolutnu vlast i bili gospodari života i smrti. Što su i pokazali.

Nedavno je, u moru laži o nekakvim borbama u Bijeljini, izmišljena još jedna : muslimanske borce je, kažu,  vodio Hase Tirić, komandant elitne jedinice Armije BiH Crni labudovi. A ko god je htio, mogao je lako provjeriti: ta je jedinica formirana u jesen 1992. godine na sarajevskom ratištu, i nikad nije prišla ni blizu Bijeljini. Hase Tirić je u to vrijeme bio običan omladinski aktivista SDA, a odmah po dolasku arkanovaca uspio da se izvuče i u svoj rodni grad nikad više nije došao.

Da se razumijemo: priča o navodnim borbama u Bijelini služila je tada verlikosrpskoj propagandi da opravda pokolj civila, a zločini u Bijelini počinjeni su po modelu koji se kasnije ponavljao i u svim drugim gradovima koje su opustošli Karadžićevi sljedbenici. Ali, priča o borbama nije više ponavljana, jer im više nije trebala.  U  Bijeljini su, nakon kratke pauze, zločini nastavljeni, bez prekida, sve do kraja 1995. godine. Ubijane su čitave porodice s djecom (Sarajlići, Malagići, Sejmenovići, Isići, Sajtovići, Hamzići…) i to više niko nije pravdao nekakvim borbama. Današnja priča o borbama i “oslobađanju” Bijeljine služi nekim samozvanim borcima da pokažu kako su bili važni, kad već ne mogu da se pohvale nikakvim uspjesima na ratištu. Pa, neka kažu protiv koga su se borili, gdje su ti njihovi neprijatelji, šta je bilo s njima, i kako to da su ginuli samo civili, koje su pobili arkanovci? Ako su već bili borci, zašto nisu ratovali na bojištu, već po kućama, protiv žena i djece, protiv televizora i zamrzivača. Plus zlato i gotovina.  Neka kažu: zašto su četiri godine ubijani i progonjeni nevini ljudi, zašto su odvođeni u logore i na prisilni rad, zašto su ubijana djeca, i hoće li iko, nakon toliko godina, pokazati makar mrvu poštenja i stida zbog svega toga?  Umjesto toga, slušamo i danas iste laži i pravdanja, kao i prije više od dvije decenije. A kad bismo, poštovani čitaoče,  mi danas javno rekli: dobro, nećemo više govoriti o tim navodnim borbama, neka vam bude, ali iznesite i vi javno makar trunku poštovanja prema nevino ubijenim i progonjenim ljudima, makar trunku kajanja zbog ubijene djece, makar zrno stida zbog srušenih džamija, ili zatražite da se kazne zločinci, da se vidi ko je kriv a ko nije, šta mislite: koliko bi se njih odazvalo i to učinilo?

Ipak, nisu svi isti. Ima ljudi koji su u stanju da ustanu i kažu istinu, ne gledajući na cijenu. Takav je Mićo Davidović, Bijeljinac, časni, hrabri čovjek koji je u Hagu svjedočio i o događajima u Bijeljini. Takvi su i (danas pokojni)  Lazar Manojlović, i neumorni Duško Tomić, i mnogi drugi. Treba čuti i njih.

Na kraju, da kažem mom čitaocu i ovo: o zločinima treba govoriti i zločince treba kazniti, da se krivica ne svali na leđa čitavog naroda. Treba govoriti o svemu, bez ustručavanja. Ako ja nisam u pravu, neka neko drugi napiše istinu, ali  hajdemo da svi zajedno zatražimo istrage o svim zločinima, pa neka sud utvrdi šta jeste, a šta nije. Možemo li se bar u tome složiti?

(Sutra: Ubijeni u aprilu 1992.)