Piše: Jusuf Trbić

Svi koji pamte nekadašnju Bijeljinu sjećaju se fabrika koje su činile temelj društvenog života. Sva ta preduzeća počinjala su skromno, okupljanjem zanatlija i ljudi iz “faha”, pa su se razvijala i rasla zahvaljujući naporima i doprinosu zaposlenih. Tokom vremena, neka od tih preduzeća dostigla su izuzetno visok nivo. Bijeljinci su izvozili i radili svuda, od Moskve do Tripolija, od Beograda do Jadrana, a Fabrika savitljivih cijevi i vratila “”Mladost” bila je najbolja i najveća evropska firma u svojoj branši. Onima koji dugo pamte, pred očima je i sad slika svakodnevnog talasa radnika prve smjene, koji kreću od fabrike “Sava”, pa se susreću s drugarima iz “Stolara”, “Mladosti”, “Kurjaka” da bi se, kao rijeka slili u čaršiju i razišli na sve strane. Svaki trgovac i kafandžija je znao kad je u kojoj firmi plata, jer tad je bio pojačan promet. Svi su bili zadovoljni : i oni, i radnici bijeljinskih fabrika, i njihovi ukućani, i cijela opština. Svi su radili i živjeli, nezaposlenost nije bila velika, a oni koji se poslu nisu mogli nadati, prijavljivali su se za Njemačku, Švajcarsku, Švedsku…Znalo se kakve su škole i ko studira, a ko ide na zanat, u svemu je postojao neki red, i život je, kao topla plima, tekao nekakvim ustaljenim tokom.

A onda je sve nas prekrio i potopio ratni talas. Kad se mrak konačno razišao, ništa više nije bilo kao prije. Stari Bijeljinci su pobijeni i raseljeni, čitave familije su se zauvijek pozdravile sa zavičajem, a u Semberiju su nagrnuli neki drugi ljudi, koji su zauvijek izmijenili sliku ovoga kraja. S njima su došli i novi običaji, srušene su sve nekadašnje moralne norme, a nisu uspostavljene nove, fukara se obogatila, a pristojni ljudi zavukli u ćošak, umjesto reda i međusobnog poštovanja dobili smo nacionalizam, mržnju, programirani haos, lopovluk i nemoral, i sve je krenulo naopako. U toj halabuci nestale su nekadašnje fabrike kojima se Bijeljina ponosila, otišla su u vjetar mirna vremena, a Bijeljina je postala veliki, šareni splav, za koji se ne zna ni kuda plovi, ni dokle će doći.

U poslijeratnom vremenu u prvi plan je izbila riječ : privatizacija. Čarobna riječ koju su forsirali stranci, riječ koja je, kako su svi govorili, bila spas za sve. Ta se riječ savršeno nadovezala na ono što je donio rat, koji je bio veliki biznis za bitange, propalice, kriminalce i političare željne vlasti i para, za svu tu ogromnu bulumentu beskrupuloznih tipova, koji nisu žalili ni posljednju kap tuđe krvi da bi sebe namirili. Oni su u privatizaciji vidjeli novu, veliku šansu. I nisu se prevarili. Kad se čitav taj privatizacijski stampedo smirio, na mjestu nekadašnjih društvenih preduzeća i fabrika, koje su hranile tolike porodice, ostali su prah i pepeo. I sjećanja na ono što je bilo bolje.

Kako se to dogodilo?

Neposredno nakon završetka rata protiv Bosne krenuo je veliki proces privatizacije u cijeloj državi. Tako je bilo i u Srbiji i u Hrvatskoj. U Republici Srpskoj vlast je za privatizaciju odredila 1.108 preduzeća, u bijeljinskoj opštini 46. Kako je zabilježio novinar Ljubo Ljubojević, najprije su išla na bubanj manja preduzeća, čija vrijednost, po procjeni, nije prelazila 300 hiljada maraka. Plaćanje je vršeno manjim dijelom u gotovini ( za koju niko nije tražio dokaz o porijeklu), a znatno veći dio starom deviznom štednjom, koju su maheri kupovali upola cijene. Vrlo brzo nakon toga ispostavilo se da su sve te firme ugašene, radnici otpušteni, obaveze neizmirene, a vlasnici otišli u nepoznatom pravcu. Nije bilo mnogo drugačije ni sa većim firmama. Novokomponovani biznismeni kupili su 17 većih preduzeća, među kojima su bili i : Robna kuća, “Univerzal”, “Elektron”, GIK “Rad”, IGM “Drina” (Ciglana), Preduzeće “Duvan”, “Grafosemberija”, Ugostiteljsko preduzeće, “Stolar”, “Žitopromet”, “Semberija-transport”, AD ”Drina”, AD “Napredak”, Distributivni centar – sve ukupno za 14,5 miliona maraka, od čega je samo 620 hiljada bilo u gotovini. Uz njih su kupljena i preduzeća : “Bijeljina-put”, “Panafleks” (nekadašnja “Mladost”) i “Mesoprodukt”. Kasnije je uslijedila privatizacija “Elvaka” ( koji i danas radi, ali je na izdisaju), “Kurjaka”  (nema ga više), “Zenita” ( takođe), “Semberke”, PD “Semberija”, “Razvitka” iz Dvorova. Takozvana strateška preduzeća : “Veterinarska stanica”, “Vodovod”, “Komunalac”, Prehrambena industrija “Sava”, “Elektro-Bijeljina”, “Poljoprivredni zavod” i “Šećerana”, privatizovana su po posebnom program, s tim da slučaj “Šećeerane” ni do dan danas nije završen.

Treba li reći da se na prste jedne ruke mogu nabrojati firme koje su preživjele privatizaciju? Bio je to pravi pljačkaški projekat, koji je maherima donio ogromnu dobit, a hiljade ljudi, koji su te firme stvarali i razvijali, bilo je zavijeno u crno. Mnogi su izgubili sve što su imali. U knjizi o kojoj govori o privatizaciji, profesor Aleksa Milojević zapisao je i ovo : “ Suština ove privatizacije je u potpunom privrednom poremećaju, koji nužno završava u potpunom uništenju privrede. U razvijenim zemljama, kada vrijednost kapitala padne za samo nekoliko procenata, sve zvoni na uzbunu, a vlade u takvim situacijama teško preživljavaju. Kod nas u privatizaciji, preduzeća su prodavana po stotinu puta nižoj vrijednosti i to nikoga nije zabrinulo. Država je prodavala preduzeća i novac stavljala u budžet, umjesto da pomaže razvoj istih tih preduzeća. Preduzeća su stvorili radnici i građani i oni su njihovi legitimni vlasnici. Legitimna je bila samo njihova podjela, nikako prodaja.”

Ali, već je bilo kasno za sve.

                                                                     ( nastaviće se)