Piše: Dragan Bursać
Milorad Dodik je glavni baja u Republici Srpskoj. Najveći baja. Na nedavno održanom predizbornom skupu u Istočnom Sarajevu, to je i sam istakao. Istina živa. Masa, za koju je pretpostaviti da su članovi i simpatizeri SNSD-a, frenetično je pozdravila ovu njegovu izjavu.
Kao što je pozdravila i njegovo verbalno jebanje OHR-a i seksistički istup prema novinarki BN televizije, kojoj je, onako usput, rekao da nije muškarac za nju. Dok je to izgovarao, djevojci su se u lice kezili Špirić i Košarac,valjda podržavajući svoga baju.
Baja zna znanje, mora mu se priznati. Sa gospodom gospodski, sa marvom marvinski.
A, svi ti silni ljudi koji aplaudiraju Dodikovim semantičkim vratolomijama, blentavim obećanjima i seoskim eskapadama, na njihovu žalost, tek su puka marva. Prijeko potrebno glasačko tijelo koje će iznova nagraditi glavnog baju novim predsjedničkim mandatom, a sebe sa još 4 godine mizerije. Ne zna marva, a i da zna, zaboli ih, što je upravo taj isti OHR, koga Dodik „jebe“, doveo baju tenkovima na vlast. I nije tada glavnom baji smetao OHR. Naprotiv. Sa svojom pratiljom Biljanom Plavšić, dočekao je tenkove SFOR-a, kao Maribor Hitlera.
Narečena dvonožna marva koju Dodik metaforički kara u glavu, veselo uz orkestriranu pratnju Cvijanovićeve, Špirića, Radmanovića i Košarca, mazohistički tapše svom personalnom idolu. A, idol, kao idol. Ostario. Izlizao se od silnih šatorsko-kafansko-dvoranskih nastupa. Mora, nevoljko, odraditi još jedan šou. Još jednu predstavu za gladne mase. Gažu za svoju pastvu. Svoj labuđi pjev. Mora traktorista traktorski čupati svoju stranku iz letargičnih dubina, u kojima već par godina hibernirana bivstvuje. Još ovaj put, naš heroj, naš volovodac mora zaorati najveću i najdublju brazdu u Republici Srpskoj. Za sebe, svoje zdravlje, svoju slobodu, svoju partiju, svoje klanove, svoju mafiju, svoje ministre, šefove, sekretarice, kumove, klovnove… Pa i za hude i bezimene članove partije, ako preostane šta poslije ovih pobrojanih. Za njih 120 hiljada. Na čekanju. Čekaju od baje radna mjesta za sebe i svoje familije. Čekaju uhljebljenje u državnim mastodontima. Čekaju da im baja, poput Saibabe, iz ruku svoji stvori bombone za slađi život.
Ne čudi što je naš baja u toj silnoj svjetini razgoračenih očiju i ispruženih ruku prepoznao i nekakve protuve i uštve. Svega se tu nakotilo.
Lako je tuđim bajom obećanja mlatiti
A, mislili ste da je Dodiku lako?
Mislili ste da svako može tek tako verbalno karati koga stigne, a onda ići na ručkić sa tim istim ljudima? Nije to lako. I ne može svako. Nema svako taj želudac, taj nagon za uspjehom, tu volju za moći i tu seosku upornost, e da bi sve postigao. Stoga, ako mislite oponašati Dodika, odmah prestanite! Niste genetski obdareni za tako li šta.
Ne može svako biti seksista i ljubavnik. Reformator i tiranin. Evo vam primjera ovog sjevernokorejskog malog Kima. On je samo tiranin. Naš Mile može oboje. Rastjeruje ljude sa pressica i otvara autoputeve za nigdje. Sve odjedared.
Ne može svako biti secesionista i nacionalni unitarista. Nema lidera pod svodom nebeskim koji bi se u jednom danu otcijepio od jedne države i pripojio dvjema?! Kako? Pa, lijepo. Da se Baja pita, Republika Srpska bi ušla u sastav i Srbije i Rusije. Ili barem da se pridruži Krimu, na klupi za rezervne teritorije.
Da se baja pita, referendumi bi se organizovali na sedmičnoj bazi. O svemu, a najviše o otcjepljenju.
Ali, eto, ne pita se naš baja baš za sve. To je ono što ga neviđeno iritira, a u šta narod ne može ni da povjeruje. Jer zna Dodik da, koliki god baja bio, baronesa Ešton brzo uškopi tu secesionističku muškost u njemu. Zna Mile da je Putinu stalo do Republike Srpske, kao Indiji do nogometa. Zna da mu valja ljubiti Vučićeve EU stope, ukoliko uopšte želi da ga istočni veliki brat udostoji pogleda. Morao je tako naš Baja Milorad počesto ići na Vučićev tabure. Čak je u svom mini performansu poljubio zastavu Republike Srbije na nekoj presici, izazivajući čuđenje i podsmijeh beogradskih novinara.
Zna i shvata vrlo dobro Milorad Dodik da je u očima tog istog Beograda tek puko bosansko seljače, kome je sudbina i međunarodna zajednica namijenila jednu malu ulogu, a naš Mile spletom okolnosti jamio malo veću. A, ne voli Mile nikako da ga Bosancem zovu. Ne voli mile Bosance, taman toliko koliko njega Vučić ne voli. Tako je naš baja de facto matafizički na ničijoj zemlji. Nema saveznika nigdje. Dobro, ima ona 3 četnika na Krimu, ali oni su sad zauzeti oko nekih rampi u okolini Simferopolja.
Sad, kad bi tjerali mak na konac, tužno se da zaključiti kako je baja Milorad rastjerao sve oko sebe. Ostalo mu 120 hiljada članova partije za koje ni sam ne garantuje i par intelektualaca na baterije koje valja plaćati da misle bajinom glavom.
Sve bajine frustracije
I kako onda da ne bude isfrustriran kad ga gospoda šikaniraju? Jer, sa marvom, čovjek koji ima srednju mesarsku školu, da prostite, zna. Sa gospodom je teže. Gospoda ili se slaže sa njim, što ne postoji, ili hoće para za klimoglave. A, ne može naš baja platiti toliko, koliko ima nezajažljivih kvaziintelektualaca po balkanskim nahijama. I ovo što je platio bolje da nije. Svjestan je Dodik da je ubudale bacio pare na Karganoviće, Ćeraniće i resto desperadorske ekipe. Zna on da su ga konsultanti i lobisti bjelosvjetski koštali kao Svetog Petra kajgana, da ne kažem kao Zvorničana „Birač“, ali gotovo je sad.
Da se poslužim bajinim jezikom – „Poslije jebanja, nema kajanja!“
I sa svim tim činjenicama izlazi Milorad Dodik sam na predizborne olimpijske igre. Ne vjeruje nesposobnim saradnicima, plaćenim intelektualcima, polulegalnim lobistima, prekodrinskim političarima, ne vjeruje narodu prevrtljivom…
Zato treba razumjeti Milorada, koji po Višegradu i ostalim našim kasabama plaši plebs nestankom Republike Srpske. Jer u njegovim očima, kao i u očima hipnotisanog puka, Republika Srpska jednako je Milorad Dodik. I taman toliko i jeste ostalo Republike Srpske u ovih 8 godina. Baja je od jednog bh. entiteta uspio napraviti samoizolovanu teritoriju iz koje i patriotska prekodrinska braća bježe glavom bez obzira i registruju preduzeća po Federaciji BiH. Uspio je, mora mu se priznati, vratiti i vrijeme. Tako u Republici Srpskoj, kao devedesetih, caruje par kriminalaca, ljudi rovare po kontejnerima, prodavnice su zatvorene, raja od proljeća počinje skupljati drva za ogrev. Toplane ne rade… Dakle, svi veselo iščekuju dolazak 21. vijeka.
U opštem kuršlusu i konfuziji izgubio se Milorad Dodik. Zna on kakav je rusvaj ostavio iza sebe u Republici Srpskoj. A još više zna koliko je usamljen. Ostao je sam naš baja sa svojim pošalicama i doskočicama da uveseljava nezajažljivu svjetinu cijelo ljeto.
Oktobar će pokazati koliko je jak stendap komičar. Ali već sada je jasno da je njegova 8 godina duga komedija odavno postala svenarodna tragedija. Tragedija u kojoj narod ište hljeba od baje, koji to odavno više nije.
(www.buka.ba)