Piše: Jusuf Trbić
Tri decenije kasnije ništa više nije isto. Životi su razoreni, ljudi raseljeni i razbacani širom svijeta, smrt je odnijela one koji pamte, a veliki zločin nastavlja da uživa u plodovima svog rada. Tri decenije je trebalo da pravda konačno počne da se stidljivo bavi onim što bi joj morala biti dužnost. Tri decenije čekaju nevine žrtve da ih odgovorni za zločine pogledaju, tri decenije preživjeli moraju da sreću na ulici krvnike koji im se smiju u lice. Ima li tome kraja?
Bijeljina je bila daleko od svakog rata i svakog ratišta, a ipak je doživjela zločine kakvih tu nije bilo bar u posljednja tri vijeka.
Grad je izbrojao stotine nevinih žrtava, stotine civila, ljudi, žena i djece, koji nisu znali šta se događa i zbog čega u njih pucaju. Mnoge od tih zločina zabilježio sam u dvije knjige “Majstora mraka”, s imenima, datumima, izjavama svjedoka. O strašnom zločinu nad 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić pisao sam detaljno, navodeći čak i imena većine ubica, njihovih naredbodavaca, pripadnika domaće policije koji su im pružali podršku i ostalih koji su u to bili umiješani. Sve te podatke sakupio sam u vrijeme kad se o zločinima nije smjelo ni šaputati, a domaćem pravosuđu su bile potrebne čak tri decenije da otpočne proces za koji se ne zna kad će se i kako završiti.
Svi ostali zločini, njih stotine, moraju čekati. A ako se neki slučaj i otvori, završi kao slučaj ubistva Redže Delića i njegova tri sina. Da podsjetim: njih četvoricu je iz njihove kuće odveo policajac Nebojša Narandžić, koji je to i priznao, svi su pobijeni, ali niko nije kriv, čak ni taj policajac koji ih je odveo. Isto se dogodilo u slučaju mladića Faruka Bilalića i Mustafe Salkovića, koje je odveo policajac Dragan Čobić Čombe, on je to priznao, saslušani su svi odgovorni u policiji, ali, krivaca nema. Eto, desilo se, kao da je u pitanju elementarna nepogoda. Ili slučaj logora Batković. U presudama Haškog tribunala Batković je označen kao logor smrti, kroz koji je prošlo oko 4.000 ljudi, njih više od 80 je ubijeno, mnogi su odvođeni na prisilni rad, na kopanje rovova i teške radove ili kao živi štit, svi su maltretirani, mučeni, ponižavani. Ali, bijeljinski sud je odlučio da je taj logor smrti zapravo bio neka vrsta odmarališta, a Tužilaštvo čak nije uložilo ni žalbu na presudu. Jasna je poruka ove presude: ako bi se sutra opet desilo da neko odvodi civile u logor, da ih muči, ubija, oduzima im sva ljudska prava, to će biti normalno i poželjno i zbog toga niko neće odgovarati.
Kakve nam poruke šalje slučaj Sarajlić, Sejmenović i Malagić? Dovoljno je prisjetiti se da u Bijeljini i čitavom entitetu RS niko nikad nije htio javno ni riječ da kaže o ovom slučaju, ni političari, ni novinari, ni crkveni ljujdi, pa čak ni običan narod. Svi okreću glavu od toga. Jednom su “Preporod” i Dječija ambasada “Međaši” organizovali malu komemoraciju povodom godišnjice ovog zločina, došlo je nekoliko TV ekipa, među njima i BN TV i RTRS, što je bilo prijatno iznenađenje. Ali, ispostavilo se da oni o ovom događaju ni jednu riječ nisu izrekli u svojim emisijama. Ja sam im onda uputio javno saopštenje pod nazivom “Medijski fašizam”, u kojem, sam, pored ostalog, postavio pitanje da li bi se oni ponašali isto tako da su u pitanju srpska djeca. Ako ne bi, a jasno je da ne bi, to znači da je smrt srpskog djeteta tragedija, a smrt bošnjačkog djeteta nevažna sitnica. A to je onda čisti fašizam. Oni ni na to nisu reagovali. I to nereagovanje bilo je poruka. Zbog svega toga u subotu 24. septembra porodice žrtava, uz pomoć “Preporoda” i Dječije ambasade, ponovo organizuju komemoraciju u dvorištu kuće Sarajlića, u Bukrešu, da podsjete na taj užasni događaj.
A priča o tom zločinu toliko je strašna, da je teško sve to opisati. U istrazi su otkriveni mnogi detalji koji sve govore sami za sebe.
Septembar 1992. Domaća vlast je konstatovala da je proces iseljavanja Bošnjaka usporen, pa su pribjegli već oprobanom sredstvu: treba počiniti takav zločin, da preostali Bošnjaci odmah kupe stvari i bježe iz Bijeljine. Domaće snage iz službe bezbjednosti označile su metu, tri kuće van centra grada, u kojima ima dosta ljudi, a među njima, što je posebno važno, dosta žena i djece. Njihova smrt, smrt najnevinijih, biće sigurno prava opomena onima koji se još ne odlučuju za odlazak, jer, ako se ubijaju djeca od šest ili deset godina, šta ostali mogu očekivati?
Za egzekuciju je određena ekipa već prekaljena u sličnim zločima (to su već radili u Bijeljini) – specijalna policijska jedinica poznata po imenu “Pahuljice”, kojoj su komandovali samo minister policije RS-a Mićo Stanišić i njegov zamjenik Tomo Kovač. Pojačanje su imali u “domaćim snagama”. Komandant te jedinice bio je Dušan Malović (ubijen u Beogradu), pripadnici jedinice čija sam imena pobrojao u tekstu u “Majstorima mraka” (Peđa Bartula, Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Petrović Peros, Danko Arbinja Mento), a uhapšeni su i Ljubo Marković i Slavenko Kočević, koji su direktno učestvovali u zločinu. Uhapšeni su i Živan Miljanović, pomoćnik komandira Stanice javne bezbjednosti (SJB) Bijeljina, Stevo Bokarić, pripadnik Službe državne bezbjednosti Bijeljina, Jovica Petrović i Mirko Šimić, pripadnici Interventnog voda SJB-a, inače članovi Srpske radikalne stranke, to jest četnika. Ja sam naveo i imena policajaca koji su morali znati za ubistvo, od komandira policije do policajaca koji su čuvali stražu, kao i imena pripadnika Državne bezbjednosti Drage Vukovića i Mileta Škorića, čija uloga nije dovoljno rasvijetljena. Posebno je zanimljiv Goran Sarić, koji se, kako je u istrazi utvrđeno, dobrovoljno prijavio da ubija djecu. On je bio među onima koji su pucali. Prije toga je dva puta oslobođen optužbi za ratne zločine, čak i u Srebrenici, a već odavno ima čin generala policije RS-a. Sad je jasno kako je taj čin zaslužio.
Sve ovo govori da su svi zločini, pa i ovaj, vršeni po planu s najvišeg nivoa RS-a i opštine. Kaže o tome Dragan Bursać:
“Šta nam ovo govori?
Kazuje nam da je direktno, infrastrukturno i logistički entitet Republika Srpska učestvovala u ovom monstruoznom zločinu. Govori nam da su materijalno i na svaki drugi način – od plana ubistva, preko izvršenja, do skrivanja dokaza i uništavanja posmrtnih ostataka, o ovome znali i visoki funkcioneri, prije svega MUP-a RS-a, ali i lokalno stanovništvo. Da je Tužilaštvu ove zemlje trebalo bezmalo tri decenije da uhapsi krvnike, koji su bukvalno do juče slobodno hodali pored malobrojnih preživjelih. Da je Bosna i Hercegovina premrežena zločincima, koji sa slobode uživaju u svom životu, dok na stotine žrtava nije uopšte ni pronađeno, a oni pronađeni, identifikovani i njihove porodice čekaju, višedecenijski čekaju, ne znajući ni oni šta.”
A teško je i zamisliti kako je sve to izgledalo. Saznalo se za neke detalje. Ubice su usred noći probudile porodice obećavši im da će ići u razmjenu. Kad su se ukrcali u kamion Amira Sarajlić je shvatila da joj nema malog Ade, djeteta od šest godina, pa je viknula: “Gdje mi je Ado?” A mališan je čvrsto spavao pokrivši se jorganom po glavi. Jedan od ubica se vratio i donio u rukama dijete. Znao je gdje ga nosi.
Na obali Drine u Balatunu istjerivali su ih u grupama po troje-četvero. Tužilac Ivan Matešić je ispričao: kad je došao red na jednu majku s djecom, ona se ukočila od straha, nije mogla da mrdne, a njena mala kćerka uhvatila ju je za ruku i rekla: “Hajmo, majko”. Ubijali su ih polako, oni koji su čekali svoj red morali su sve to gledati, pucali su u njih čak i sačmaricama, a nakon svega leševe su ostavili na obali, pa poslali neke mještane, koje je domaća policija angažovala, da ih sve pobacaju u Drinu.
Ubijeno je sedmero djece, a mali Elvir Malagić imao je tek 19 godina, osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina, i šest mirnih, dobrih ljudi koji u životu ni mrava nisu zgazili.
Te večeri ubijeni su:
Admir i Alma Sarajić, djeca od 6 i 10 godina, njihova majka Amira (otac Sadik Hadžisalihović) rođena 1955. godine i njihov otac Osman (sin Izin) rođen 1956. godine, njegov mlađi brat Senad (1967), otac Izo (Izedin) rođen 1931. i majka Rašida (otac Osman Osmanović) rođena 1920. godine. Uz njih i Derviša Sarajlić (otac Mehmed Hamidović) rođena 1956, Muharem Sarajlić, sin Ćerimov (1952), mala Selma Sarajlić, kćerka Muharemova i Dervišina, rođena 1980. godine (imala je dvanaest godina) i njen brat Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (otac Osman Džafić) rođena 1934., i njena sestra Najla Džafić (1931), koja je te večeri došla da ih posjeti.
Pobijeni su i Sejmenovići : Jusuf (sin Hasanov) rođen 1949, njegova žena Izeta (otac Huso Roćević) rođena 1951. i djeca Edina (1973) i Edin (1979).
I Malagići : Rašid (otac Durmo) rođen 1947, njegova majka Haša (otac Alija), rođena 1926, Rašidova žena Amira (otac Alija Zulčić) rođena 1953, i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).
U znak poštovanja žrtava bacićemo u Drinu, na mjestu zločina, 22 ruže, da simbolično podsjetimo na 22 ugašena života nevinih ljudi, žena i djece.
Pozivamo sve Bijeljince, koji to žele, da dođu i odaju počast žrtvama.
Komemoracija će se održati u dvorištu kuće Sarajlića u Bukrešu (iza „Univerzala“, preko puta Kasarne), pored ceste za Amajlije, sa početkom u 11 sati.