Piše: Saud Grabčanović
Teroristička organizacija „Mlada Bosna“
Tajna omladinska teroristička organizacije „Mlada Bosna“ stvorena je 1911. godine. Tvorcem i glavnim ideologom „Mlade Bosne“ smatra se Vladimir Gaćinović, mladi bosanski student koji je studirao u Beogradu i koji je kasnije iz Bosne morao otići u emigraciju (tu je upoznao i Lava Trockog). Svojim zalaganjem, literarnim radom (napisao je rad o Žerajiću ) i sudjelovanjem u Balkanskim ratovima on je postao idolom i uzorom omladini u BiH svoga vremena. Pošto ga se tadašnja vlast u BiH plašila i zbog toga ga progonila i hapsila, on je 1912. godine morao pobjeći iz BiH u neutralnu Švajcarsku. Gaćinović je odatle direktno sarađivao sa radikalnom srpskom organizacijom „Ujedinjenje ili smrt“ u Beogradu, ali i sa zagrebačkom omladinom. Još za boravka u BiH planirao je atentat na Franca Ferdinanda, a sarađivao je i sa kasnijim atentatorima Gavrilom Principom i Danilom Ilićem. Gavrilo Princip mu je prije atentata poslao pisamo iz Beograda u kojem govori o atentatu, ali ovo pismo je do Gaćinovića stiglo prekasno, pa njegov odgovor i negativno mišljenje o atentatu nisu stigli na vrijeme do Principa. Gaćinovićev ugled i popularnost među omladincima u BiH su bili jako veliki. Njegov članak pod nazivom „Mlada Bosna“ koji je bio štampan u kalendaru srpske Prosvjete za 1911. godinu bio je podsticaj „po kome je ovo ime bilo usvojeno za bosansku nacionalno-revolucionarnu omladinu“, kako su to njegovi savremenici napisali.Tadašnje radikalne omladince u BiH više nisu zadovoljavale ideje kulturne i nenasilne borbe po uzoru na Čeha Masarika. (Vojinović, Miloš 2015., Političke ideje Mlade Bosne,str. 388.)
Po literaturi koja se čitala i dijelila u to vrijeme u omladinskim krugovima u BiH može se reći da su se u omladini širili radikalni uticaji iz tri pravca. Prvi uticaji bili su anarhistički i sa zapada. Sve su se više čitala i u omladinskim novinama objavljivala djela stranih revolucionara, djela osnivača „Mlade Evrope“- Danielea Manzinija i drugih evropskih anarhista. Među propagandnim materijalima koje je zaplijenila režimska policija pronađen je čak i separat iz bečkog anarhističkog lista „Wohllstand für alle“ („Blagostanje za sve“) u kojem se objašnjava da je anarhizam „društveno uređenje koje se ne dijeli na vladajuće i podjarmljene klase, nego je zasnovano na interesima zajednice, uzajamnoj pomoći i saradnji svih članova.“ BiH omladinci su rado čitali djela ruskih anarhista Bakunjina i Kropotkina, često sa porukom „Pročitaj i podaj dalje“, kao i ovaj Bečki separat. Drugi velik uticaj je dolazio iz velikosrpskih izvora i bilo je to slavljenje srpskih narodnih predanja, posebno mita o tiranoubistvu u Kosovskoj bitci (Miloš Obilić u tom polumitu dolazi kod sultana Murata prije bitke pretvarajući se da mu je prijatelj i kad se uspije približiti sultanu izvršava atentat na njega, pritom ne vodeći računa o svom životu, već o boljitku svog srpskog naroda). Treći važan uticaj na BiH omladinu, a posebno atentatore bili su mnogi prijašnji, većinom neuspješni pokušaji atentata na organe vlasti K&K Monarhije. Od pokušaja atentatora u Beču i Pešti, preko pokušaja Jukića, Planinšćaka, Dojčića Šafera u Hrvatskoj, pa do najvećeg uzora mladobosanskih atentatora – Bogdana Žerajića. Bogdan Žerajić, Srbin rodom iz Nevesinja, bio je mladi student prava koji je sebi oduzeo život neposredno nakon neuspješnog atentata na poglavara BiH generala Varešanina. Ovaj pokušaj atentata je izvršen 15. juna 1910. godine prilikom otvaranja Bosanskog sabora u Sarajevu. BiH omladinci, posebno Srbi, Žerajića su toliko obožavali da su čak uspjeli naći njegov neobilježeni grob, u koji su ga vlasti nakon atentata pokopale, te su se tamo tajno sastajali. I zadnje veče prije izvršenja atentata mladi terorista Gavrilo Princip je otišao na njegov grob da oda počast svome najvećem uzoru. Sam je Princip na suđenju izjavio o Žerajiću: „To je moj prvi uzor. Noću sam odlazio na njegov grob kao mladić od 16 godina i zaklinjao se da ću učiniti isto što i on.“ Tokom 1912. i 1913. godine u omladinskim krugovima bilo je mnogih planova o atentatima na istaknute ličnosti Monarhije. Tako su 1912. godine studenti Đulaga Bukovac i Ibrahim Fazlinović trebali izvesti atentat na cara Franju Josipa ili prestolonasljednika Franca Ferdinanda prilikom njihovih budućih posjeta BiH. Ali, kako je došao Prvi balkanski rat, Bukovac i Fazilnović prijavili su se u četnike i otišli u Srbiju, pa do tih atentata nije ni došlo. Drugi dobar primjer plana o atentatu je onaj Srećka Džamonje, mladobosanca hrvatske nacionalnosti koji je namjeravao ubiti ministra vanjskih poslova K&K Monarhije Bertholda. Kada je Džamonja došao u Beograd u potrazi za oružjem „neki“ ljudi u Beogradu su ga uvjerili da bi to Srbiji donijelo više štete nego koristi, pa je on odustao od tog atentata. Sarajevski atentatori: Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović izjavili su na suđenju da je njihovo političko načelo bilo ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu. Pošto su među ostalim zavjerenicima bili i članovi sarajevske Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine: Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović, Lazar Đukić, Ivo Kranjčević, Branko Zagorac, Marko Perin i Dragan Kalember, austrougarske vlasti su povezale djelovanje ove organizacije sa atentatom. Bili su uhapšeni i neki od članova organizacije iz Tuzle koji su ugostili atentatore na putu iz Srbije ka Sarajevu, gdje su trebali izvršiti atentat. Takođe su bili uhvaćeni i neki učenici iz Trebinja (jedan je uhapšen zbog pisanja pjesme u kojoj veliča Principa) te iz Mostara i Travnika. Svi uhvaćeni članovi, kao i simpatizeri „Mlade Bosne“ bili su osuđeni za zločine protiv države i mnogi su od njih zbog toga odslužili dugogodišnje zatvorske kazne.(Beginning the twentieth century: a history of the generation that made the war, by Joseph Ward Swain).
(Nastaviće se)