Piše: Saud Grabčanović
Biografija nadvojvode Franca Ferdinanda
Nadvojvoda Franc Ferdinand Austrijsko-estenski je rođen u Gracu 18. decembra 1863. godine, a ubijen u atentatu u Sarajevu 28. juna 1914. godine. Franc Ferdinand je bio najstariji sin nadvojvode Karla Ludviga, mlađeg brata cara i kralja Franje Josipa I, i princeze Marije Anuncijate Bourbon-Sicilske. Kada je imao 11 godina umro mu je rođak Franjo V d'Este, koji mu je u nasljedstvo ostavio svoje veliko bogatstvo. Time je Franc Ferdinand postao jedan od najbogatijih ljudi u Austrougarskoj monarhiji. Franc Ferdinand je bio austrijski nadvojvoda iz vladarske kuće Habsburg-Lothringen i prijestolonasljednik Austro-Ugarske od 1896. godine.
Mladost i vojnička karijera:
Tokom njegove mladosti, Francova mogućnost da postane nasljednikom prijestola nije uopšte bila izgledna, pa mu je bila namijenjena vojna karijera. Franc Ferdinand je, kao i većina članova habsburške dinastije, pristupio austrougarskoj vojsci u ranoj mladosti. U vojsci je bio često i brzo unapređivan, pa je tako u 14. godini dobio čin lajtnanta (poručnika), čin hauptmanna je dobio u 22. godini, obersta u 27. i generalmajora u 31. godini života. Iako nikada nije pohađao vojne škole i akademije, Franc Ferdinand je bio zapovjednik elitnog “9. husarskog puka”. 1898. godine car Franjo Josip I je izdao naredbu da vojska i sve vojne agencije Austro-Ugarske daju na uvid Francu Ferdinandu sve dokumente koje zatraži. Imao je izvršni uticaj na oružane snage, čak i kad nije držao određenu poziciju, preko vojnog ordinarijata koji je izdavao i primao dokumente o vojnim poslovima. 1913. je bio imenovan inspektorom-generalom svih oružanih sanaga Austro-Ugarske (Generalinspektor der gesamten bewaffneten Macht),ovaj položaj je prije Franca Ferdinanda držao nadvojvoda Fridrih Albreht.
Franc Ferdinand kao prestolonaslednik K&K Monarhije:
Poslije veoma misterioznog samoubistva prestolonaslednika Rudolfa, jedinog sina cara i kralja Franje Josipa I u dvorcu Majerling, 30.januara 1889. Godine, i njegove ljubavnice Marije Večere, prijestolje Habzburga ostalo je bez zakonitog prestolonaslednika. Prema nasljednim pravilima dinastije Habzburg-Lotringen naslijednik prijestola je postao Franjin mlađi brat Karl Ludvig. Franc Ferdinand je bio na drugom mjesto na listi nasljeđivanja prijestola, iza svoga oca. Karl Ludvig se odmah odrekao trona u korist svog sina. Poslije smrti oca, 1896. godine, Franc Ferdinand je postao austrougarskim prestolonasljednik. Franc Ferdinand u to vrijeme nije imao nikakvih posebnih funkcija u carstvu osim prestolonasledničke, ali je kao kao ultradesni konzervativac bio politički veoma aktivan, pa je oko sebe u palati Belvedere okupio mnoge istaknute istomišljenike (npr. šefa glavnog štaba monarhijske vojske Konrada von Hetcendorfa i ministra vanjskih poslova Alojza Arentala). Franc Ferdinand je sa svojim pristalicama zastupao vrlo radikalne ideje o novoj, modernijoj i snažnijoj Habsburškoj monarhiji pod jakom krunom. Na taj je način on postao glavni vođa velikoaustijskih desničarskih krugova. Velikoaustrijaski krugovi su po svojim shvaćanjima bili za povratak na jaku Austriju, koja drugim narodima Monarhije neće više popuštati. Bili su antisemiti i klerikalci, a nisu voljeli ni Mađare, pa ni Slovene. Iako je Franc Ferdinand obećavao Slovenima trializam kada dođe na prijestolje, to su bila samo njegova prazna obećanja. Nasuprot ideji o ujedinjenju svih Južnih Slovena pod vođstvom istočnopravoslavnih Srbijanaca, nadvojvoda je težio ka ujedinjenju Južnih Slavena pod vođstvom katoličke crkve, a u okvirima Habsburške monarhije. Najviše pristalica velikoaustrijski krugovi imali su među sitnim bečkim građanstvom i unutar katoličke crkve. Zbog takvih radikalnih stavova odnosi Franca Ferdinanda i cara Franje Josipa I nikada nisu bili najbolji, a još su se pogoršali kada se Franc oženio Čehinjom Sofijom Chotek, koja je pripadala nižem plemstvu. Zbog tog braka sa osobom nižega statusa Franjo Josip I ga je prisilio da se odrekne prava nasljedstva na prijestolje za svoju djecu. Inače, mišljenje cara Franje Josipa o svom nasljedniku nije bilo previsoko, mislio je da je brzoplet i da se previše prepušta afektu. Danas postoje pretpostavke da je Franc Ferdinand patio od nekakve psihičke bolesti, jer je bio poznat po nekontrolisanim napadima bijesa. Inače je iz istorije poznato da su skoro svi Habzburzi bolovali od raznih psihičkih i fizičkih boleština i deformacija koje su bile uzrokovane njihovom praksom rodoskrvnih brakova sa najbližim rođacima! Car Franjo je smatrao da se nadvojvoda Ferdinand previše upliće u svakodnevnu politiku i da nema gotovo nikakvih državničkih sposobnosti. Mržnja između cara Franje i nadvojvode Ferdinanda je bila obostrana. Na sve te ocjene pisci i njegovi savremenici često ga opisuju kao sklonog autokratizmu, kao i nepovjerljivog i sumnjičavog čak i prema najbližima, iako je neizmjerno volio i poštovao svoju ženu i djecu. Franc Ferdinand je nalazio vremena za vlastite užitke i putovanja. Tako je 1893. godine otputovao u Australiju gdje je sudjelovao u lovu na divljač. Nakon Australije posjetio je Novi Zeland, Novu Kaledoniju, Nove Hebride, Solomonske Otoke, Novu Gvineju, Saravak, Tajland, Hong Kong i Japan. Kući se vratio parobrodom RMS Empress of China iz Jokohame preko Vankuvera. Bio je pasionirani lovac i uzgajivač ruža, a čest gost njegovog lovačkog dvorca Konopišta bio je njegov dobar prijatelj i uzor njemački car Vilim II. S druge strane, nastojao je biti u dobrim odnosima i sa Rusijom i želio je obnoviti Trocarski savez : Romanov, Hohenzolern, Habsburg, a oni su svi bili bliski rođaci. Svoje glavne ideale u pogledu uređenja nove Evrope nadvojvoda Franc Ferdinand je opisao ovim riječima : „Potpuna saglasnost s Rusijom i savez tri cara, očuvanje mira i jačanje monarhističkog principa, to je moj životni ideal.“ Iako su ga mnogi ocjenjivali kao ratnog huškača, sam je pomalo proročki tvrdio da on nikako ne želi rat sa Rusijom „jer bi se rat između Austrije i Rusije završio ili obaranjem Romanova, ili obaranjem Habsburgovaca, ili, možda, obaranjem obje dinastije.“ Na kraju se to i desilo!
Franc Ferdinand kao mirotvorac:
Iako je jedan od ključnih ciljeva vanjske politike u očima Franca Ferdinanda bio „Drang nach Osten“ (prodor na istok) treba isto tako napomenuti da se dosta puta opirao svakoj pomisli na rat. General Konrad von Hötzendorf, šef glavnog štaba monarhijske vojske, u periodu između 1. januara 1913. i 1. juna 1914. Godine, 24 puta je tražio da se započne rat protiv Srbije. Međutim, Franc Ferdinand je uvijek odbijao njegove planove pod izgovorom da ne želi rat. Iako su generala Konrada podržavali i njegov kolega sa njemačke strane Moltke i sam car Vilim II, Franc Ferdinand je tada stajao čvrsto na stajalištu mira, procjenjujući realno obučenost i opremljenost svoje vojske, kao i pogubnost rata za Monarhiju. Možda je baš zbog tih razloga nastojao ojačati vojsku do svog dolaska na prijestolje ulaganjem u Češku vojnu tvornicu Škoda, kao i ubrzavanjem gradnje moderne mornarice, jer je Habzburška monarhija veoma zaostajala po tom pitanju za drugim velikim silama Evrope toga doba. Sa punih 50 godina starosti Franc Ferdinand je bio najstariji prestolonasljednik u Evropi toga doba, a vremenom je postajao sve nestrpljiviji u očekivanju kada će doći na prijestolje i tako zamijeniti staroga i bolešljikavog strica, cara i kralja Franju Josipa I. Njegova mržnja prema stricu caru i kralju Franji Josipu I je vidljiva i u njegovom testamentu u kojem je tražio da se u slučaju smrti njegov pogreb izvrši “bez učešća članova carskog doma.”
Tragična smrt:
28. juna 1914.godine Franc Ferdinand je bio u posjeti Sarajevu. U toku te posjete atentator Gavrilo Princip, koji je bio naoružan pištoljem, pucao je na prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju i teško ih je ranio. Oboje su nedugo zatim preminuli od rana koje su zadobili u atentatu. Poslije njihovog ubistva u Sarajevu Austro-Ugarska je prvo Srbiji poslala ultimatum kojim je tražila provođenje zajedničke istrage u pogledu pozadine atentata, u čiju organizaciju su bili umiješani određeni vojno-obavještajni krugovi u Kraljevini Srbiji. Nakon što je Srbija odbacila ultimatum, Austro-Ugarska joj je u 28. jula 1914. godine objavila rat. To je praktično bio početak Prvog svjetskog rata, koji će odnijeti milione života i biti koban za četiri tadašnje velike carevine, a među njima i za Austro-Ugarsku.
(Nastaviće se)