Piše: Senadin Lavić
Etnička grupa, narod ili etnos (starogrč. ἔθνος – ethnos, “narod”) je pojam koji obuhvata grupe ljudi bliskih po porijeklu (background), povijesti, kulturi, vjerovanju, jeziku na određenom području i koje spaja osjećanje zajedništva i solidarnosti. Pojam etnije je srodan pojmu narod i pripadnosti sistemu sličnih kulturnih vrijednosti. Evropske etnije su na primjer Irci, Hrvati, Bošnjaci, Nijemci, Česi, Slovaci ili Rusi.
U procesima identifikacije s etničkom grupom razvija se “kolektivni osjećaj zajedništva” koji se uvećava tako da gotovo izgleda kao da je prirodan. Na taj način se razvija “kulturna razlika” između “mi” i “Drugih” koja se razumijeva kao “etnicitet”. Veza i pripadanje individua pojedinim etničkim grupama je kompleksna i nije u potpunosti jasna. Etnička grupa nije sasvim homogena ni uniformna kako se ponekad smatra. Etničke grupe mogu nastajati uslijed migracija, konflikata, zajedničkog iskustva, događaja koji po nečemu zbližavaju grupu ljudi i tome slično.
Poznati rad o etnicitetu i etničkim odnosima Ethnicity: Theory and Experience objavili su 1975. godine N. Glazer i D. P. Moynihan, ali oni nisu napravili neku veliku definiciju etniciteta nego su jednostavno rekli da je to “odlika ili svojstvo etničke grupe” gdje se ubrajaju jezik, vjerovanja, običaji, povijesno iskustvo, zajedničko nasljeđe itd. što je, ustvari, vrlo blisko pojmu kulture.
Na to značenje upozoravaju Philippe Poutignat i Jocelyne Streiff-Fenart u knjizi Teorije o etnicitetu u kojoj su obuhvatili sve bitne akcente savremene rasprave o tome pitanju. Margaret E. Burgess
naglašava da dekadu 1970-ih obilježava revival interesa za stvari “etničkog” i obnova termina “etnicitet” (ethnicity) kreiran da opiše suštinu otkrivenog fenomena. To je postao vrlo tražen pojam ili fenomen na “akademskom tržištu”.
Pravna država
U demokratskoj pravnoj državi se ne bi trebali miješati građanski (nacionalni/državljanski) i etnički (narodni/pučki) sadržaji pod plaštom “izmirenja” oba momenta, kao da ima neki problem
što je građanin pripadnik neke narodne grupe i da odnekud ima porijeklo. (Naprimjer: Hercegnovljanin, starih Lavija trag). Pravljenjem problema se skriva potreba poštivanja poretka ili pravnog sistema države. Upravo u zloupotrebi background-a pojedinca ili grupe počinje mistifikacija i sporno miješanje sfera i zamućivanje stanja u poretku. Svaki građanin, naravno, ima svoju kulturno-povijesnu pozadinu i ona nikada ne može biti sporna. Bosanstvo nije smetnja etničkom identitetu! Etnopolitika pravi od toga problem jer gubi instrumente mistifikacija i manipulacija s građanima.
Ali, kada kulturna forma ili neki njezin dio pokušava stajati iznad pravno-političke sfere – onda nastupaju značajni problemi. Ovako bi trebalo pojmiti kompleksnost problema. Dakle, kada čovjek, neki građanin, izađe iz svoje kuće ili iz porodičnog doma, religijske institucije, kulturnog udruženja, folklorne sekcije i nečeg tome sličnog, na ulicu, među druge građane-državljane, on time stupa u javnu sferu gdje se nalaze brojni Drugi Građani XY sa svojim kulturno-povijesnim pozadinama. Kada bi svi oni, svi ti Drugi Građani XY, u javnoj sferi djelovali prema svojim instinktima, kulturno-povijesnim formama, navikama i identitetnim oznakama nastupio bi popriličan haos, nered ili potpuno anarhično stanje.
Zato se osmišljava način ponašanja u javnosti koji je jednako obavezujući i važeći za sve članove jednog društva. Duh vremena preferira individualizam. Ljudi smišljaju norme ponašanja i pravni sistem da bi uredili svoje odnose i osigurali da žive po utvrđenim pravilima. Naravno, taj skup pravila i pravni sistem danas podrazumijeva i prihvata da postoje razlike među ljudima, ali ne preferira jednu društvenu grupu nad drugom, nego pokušava biti što je moguće više nepristran, primjeren interesima većine građana, propisati okvir i sadržaj ponašanja državljana. Svi su pojedinci u društvu jednakovrijedni i ravnopravni na osnovu vladavine prava! To je politička filozofija Bosanaca par excellence.
Zato pravni sistem države nije puka kulturna forma, neka slučajna zgoda, mada je dio ljudske kulture, nego je izraz pravno- političkog odnošenja spram stvarnosti društvenog života ljudi u jednom povijesnom stanju.
Giddensovi akcenti
Ovdje treba podsjetiti na sociološku analizu Anthony Giddensa iz njegove knjige Sociology (VI edition, 2009) u kojoj se u jednom dijelu posebno obrađuje današnji problem etniciteta, etničkih
odnosa, etničkih identiteta, rase i migracija. Naravno, Giddens eklektički predstavlja sve ono što je rezultat društveno-znanstvenih istraživanja od 19. stoljeća, naprimjer, iskustvo Edward B.
Tylorove antropologije, Maxa Webera, Emila Durkheima, Talcotta Parsonsa, Ruth Benedict, Margaret Mead, Theodora W. Adorna, Karla W. Deutscha, Waltera W. Taylora, Franza Boasa, pa do Manuela S. Castellsa, Stevea Fentona, Stephena E. Cornella, Tariqa Madooda i mnogih drugih.
Etnicitet je po svome značenju potpuno socijalna koncepcija. Rezultat je društveno-povijesnog procesa grupa ljudi. U sociologiju i druge društvene znanosti pojam “etnicitet”, vrlo upotrebljiv u
analizama i objašnjenjima grupnih interakcija, “upada” 1970-ih godina i postaje nezaobilazan dio sociološke imaginacije, kako to kaže Steve Fenton.
Etnicitet se odnosi na kulturne običaje i izgled posebne zajednice ljudi po kojima se oni razlikuju jedni od drugih. Razlika je ono bitno, to jeste ono iz čega grupa crpi vlastitu posebnost i identitetne sadržaje. Članovi etničkih skupina sebe doživljavaju kao kulturno različite od drugih grupa. Naglašena “kulturna razlika” između bliskih društvenih grupa je često neprimjetna i minimalna, ali je “razlika” koja služi za oblikovanje grupne svijesti o posebnosti. Najčešće su elementi razlikovanja grupa: jezik, povijest, porijeklo (stvarno ili izmišljeno), vjerovanje, građenje, oblačenje (haljine, nošnja), rad i radne navike, ukrašavanje lica i tijela, važne ličnosti iz prošlosti, epohalni događaji grupe itd.
Ovdje je važno naglasiti da su etničke razlike naučene u procesu socijaliziranja. Nema ničeg urođenog u etničkoj pripadnosti – ona je posve društvena pojava koja se stvara i razvija tokom
vremena. U procesu socijalizacije ljudi asimiliraju stilove i oblike života, norme ponašanja, sadržaje vjerovanja, jezička očitovanja karakteristična za svoju zajednicu. Ljudi često vide u etnicitetu osnovni okvir individualnog i grupnog identiteta. U njemu se smišljeno oblikuje kontinuitet s dalekom prošlošću, u njemu se održava kulturna tradicija i običaji.
Naravno, etnicitet nije statičan i nepromjenljiv. On je vrlo fluidan i prilagodljiv okolnostima. Ali, ljudi kroz sisteme obrazovanja često dobijaju sporne informacije u koje počinju slijepo vjerovati i
primordijalistički gledati na etnicitet. Svi građani ili pripadnici neke društvene grupe nose taj atribut, odnosno u svome socijalnom biću pripadaju nekom etničkom određenju. Etnocentrizam je iskaz određenog etniciteta i u njemu se uvijek pokušava na osnovu vlastite kulture mjeriti druge kulture. Zatvorenost grupe omogućava proces u kojem grupa održava granicu koja je razdvaja od druge grupe.
Granica između grupa se oblikuje pomoću sredstava isključivanja (exclusionary devices), čime se zaoštrava podjela između grupa. U takva sredstva spadaju ograničenja ili zabrane brakova izvan
članova grupe, ograničenja ili smanjenja društvenog kontakta ili ekonomskih odnosa (trgovine) i fizičko odvajanje grupa (pravljenje geta ili “entiteta” uz tvrdnju da nije moguć zajednički život u
razlikama). Danas je u Bosni, nakon agresije i rata, gotovo provedeno razdvajanje građana po religijskoj i etničkoj pripadnosti.
U Podrinju i Hercegovini, naprimjer, došlo je do organiziranog i planskog progona bošnjačke narodne grupe od strane druge (srpske) etničke grupe. Jedna grupa zauzima prostor na kojem je živjela druga grupa i nastaje grupna zatvorenost koja koincidira s alokacijom resursa ili institucionalnim nejednakostima u raspodjeli materijalnih dobara.
Ergo, etnička grupa je društvena grupa ljudi koji se identificiraju međusobno na osnovu zajedničkih atributa (kulturnih oznaka ili karakteristika). Etnička pripadnost (etnicitet; engl. ethnicity; njem. Ethnizität) je, dakle, pripadanje društvenoj grupi koja ima zajedničku kulturnu tradiciju ili skup oznaka koje određuju njezin identitetni sadržaj.
Ovo je odgovor na pitanje – kako koristiti riječ “etnicitet”. Drugo pitanje koje je, primjerice, interesiralo Stevea Fentona, bilo je pitanje o okolnostima koje utiču na to da li će ljudi svoju etničku pripadnost (etnicitet) uopće učiniti relevantnom kategorijom društvenog djelovanja. Fenton zaključuje da ne može postojati teorija etniciteta, niti “etnicitet” može biti teorija ili se smatrati teorijom.
Može, međutim, postojati teorija o modernom društvenom svijetu (a theory of the modern social world). Etnicitet se, dakle, ne može odvojiti od društvenog i teorijskog mainstreama. “To je repozicioniranje interesa” – kaže S. Fenton – “za etničku pripadnost unutar centralnog domena sociološke imaginacije – strukturiranja modernog svijeta, klasnih formacija i klasnih kultura, kao i tenzija između privatnih života, kultura i kohezije društvenog i javnog života”.
Etnicizam, kao ideološka svijest koja pravi mit od etničke grupe ili etnije, skriva da se čovjek rodi “prirodan”, a da ga odmah u svoje ruke uzimaju “kulturni mehanizimi” (religija, “plemenski” običaji, sistem obrazovanja, zajednica) koji ga “kultiviraju” i prilagođavaju, može se reći – uštimavaju, prema nekom modelu koji prevladava u određenoj grupi. Zato je teško ljudima koji imaju karakter i jaku individualnu svijest kada se ne uklapaju u kriterije “plemena”, grupa ili kolektiva na Balkanu, tom tužnom mjestu bez svijesti o slobodi!
(nap.ba)