Bijelu haljinu mjesečina skida
Gorkim vidom blago uvija mi rane
Na dnu moje krvi tamnicu mi zida
Da u nju zatvorim nepokretne dane
I godine gole što živote gase
I svjetlosti prošle već zaboravljene
I sjećanja ledna koja traže da se
Zakopaju snovi od rose od pjene
U kamen duboko U let mrtvih ptica
Malim glasom dišu moje trule kosti
Obrise gube sva moja živa lica
Iz noći u kojoj niko san ne sanja
Stižu moje pjesme Moji tamni gosti
Što naglas sriču vještinu umiranja
(Jusuf Trbić)