DUBRAVKA STOJANOVIĆ ZA STAV: Protesti u Srbiji nemaju podršku Zapada, igraju na Vučića, što je strašno
Da li je moguće da čitav svijet nije uspio da prekine opsadu koja je trajala skoro četiri godine?! O Srebrenici kao zaštićenoj UN zoni da ne govorimo. Nažalost, politika međunarodne zajednice ne djeluje ljekovitije ni danas. Kako je moguće da Milorad Dodik radi to što radi ili da se na Kosovu dešava to što se dešava? Zato kažem – ne znam da li je nesposobna ili zlonamjerna. A još manje znam šta je od to dvoje gore!
Historičarka Dubravka Stojanović, profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, već decenijama vrlo hrabro ukazuje na opasnosti ideološko-zločinačkih politika koje već patološki dugo more susjednu nam Srbiju i koje su toliko prisutne da su skoro „poklopile“ čitav politički spektar. Rijetki su oni koji njeguju politiku dijaloga i kompromisa kada je riječ o zemljama u okruženju, a ako se tu i tamo pojave oni koji su spremni na pružanje ruke bivaju skrajnuti na rubove političke arene. Dubravka Stojanović na opasnosti dominantnih politika u Srbiji, ali i čitavom okruženju, ne ukazuje kao puki aktivista, već kao naučnik, kao neko ko je uspio doprijeti, fenomenološki, do same srži velikodržavnih ideja te ih u potpunosti demontirati.
Dubravka Stojanović nakratko je prekinula godišnji odmor kako bi za Stav progovorila o aktuelnim temama, a prije nego što smo joj postavili ključna pitanja o odnosima u regiji izrazila je želju da kaže nekoliko riječi o konceptualnoj izložbi „Lavirint 90-ih“, čija je koautorica, koja poziva posjetioce na promišljanje i suočavanje kako bi pronašli izlaz iz dekade ratnog raspada Jugoslavije čije su posljedice i danas žive. Postavka je otvorena u Prostoru Miljenko Dereta u Beogradu, a obići će naš glavni grad – Sarajevo, ali i Zagreb, Skoplje te Prištinu, nakon čega je u planu osnivanje i „Muzeja 90-ih“ kao regionalnog centra za pomirenje, obrazovanje i saradnju.
STOJANOVIĆ: Kako je to rekao Igor Štiks, jedan od mojih saradnika u pripremi i realizaciji izložbe, društva u državama nastalim raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije stalno se vrte oko istih tema, stalno udaramo u iste zidove, kao da se nalazimo u labirintu. Iste poruke koje smo slušali prije tri decenije i danas se mogu čuti, isti ili slični ljudi ih izgovaraju. Međutim, valja naglasiti da iz svakog labirinta postoji izlaz, pa i iz našeg, samo ga trebamo pronaći i to ne na individualnom nivou, već kolektivno, kao društva. Možda nam taj izlaz iz labirinta omogući da napravimo korak u neko ljepše sutra, da na 90-te gledamo kao na stravičnu prošlost koja nam neće biti prepreka da razvijamo naše potencijale, da te 90-te pospremimo u muzej koji ćemo moći proučavati i posjećivati. Važno nam je da ljudi u Bosni i Hercegovini znaju za ovu izložbu i ako dolaze do Beograda da navrate. Iako je prvobitno izložba trebala biti otvorena do 14. jula, produžili smo do septembra zbog velikog broja posjetilaca. I to mladih!
STAV: Voljeli bismo Vam odmah predočiti jednu tezu o kojoj se već dugo govori na ovim prostorima, a to je da postoje težnje da se čitava regija nastoji uspostaviti oko tri regionalna centra – Beograd, Zagreb i Tirana. Ako uzmete u obzir i historijski kontekst, „pije li ova teza vode“, tj. ima li smisla priča o ustrojavanju regije oko ovih gradova?
STOJANOVIĆ: Ono što sigurno možemo da kažemo to je da vlastima svih ovih država odgovaraju te tenzije. One od njih žive, hrane se njima. To je mnogo lakše nego da krenu u uvijek bolne i teške reforme. Tako da one same proizvode te nestabilnosti i to rade neprekidno, od trenutka kada su se ratovi završili. Tako da ovo stanje nije suštinski novo, ono samo metastazira. Mi ne znamo kakvi su planovi međunarodne zajednice, osim što ona po ko zna koji put izgleda suštinski nezainteresirano ili nesposobno. Ali, može da začudi velika podrška koju uživaju Aleksandar Vučić i Edi Rama, dvojica autokrata koji nikako ne bi trebalo da se uklapaju u sliku poželjnih vladara. Činjenica da čak ni izuzetno masovni protesti u Srbiji posljednja dva mjeseca ne uživaju podršku Zapada stvarno mogu ne samo da zabrinu nego i da ukažu da se i dalje igra na Vučićevu kartu, što je strašno.
STAV: Da li je „Otvoreni Balkan“ projekt napravljen s ciljem udovoljavanja interesima Beograda, Zagreba i Tirane?
STOJANOVIĆ: Nije dovoljno jasno šta je to. Za sada izgleda ovako kako ste Vi rekli, ali treba sačekati da vidimo šta se pod tim mislilo. U kojoj mjeri su tu sukobljene američka i evropska politika i šta će prevagnuti – to još nije do kraja jasno.
STAV: Već dugo kritički govorite o srbijanskoj mainstream politici, kako unutrašnjoj tako i onoj koja se ogleda u odnosu prema susjednim zemljama. Jednom prilikom ste rekli i to da je trenutno velika Srbija nemoguća, ali da vlasti u Srbiji rade na „većoj Srbiji“ koja podrazumijeva širenje na sjever Kosova te pripajanje bh. entiteta Republika srpska. Koliko je taj scenarij moguć danas?
STOJANOVIĆ: Na tome se radi ozbiljno i stalno. To se i otvoreno govori i piše, kaže se da ratovi nisu završeni, da su zamrznuti, da se čeka povoljniji međunarodni okvir da bi se završili i ciljevi ispunili. U toj bolesnoj nacionalističkoj politici kao da proširenje za jedan metar već čini pobjedu, jer je ona svedena samo na opsesiju teritorijama. Ta politika ne vodi računa o ljudima, kao što nije vodila o Srbima u Hrvatskoj, ni o Srbima južno od Ibra, oni je uopće ne zanimaju ma koliko god njihova usta bila puna brige za narod. Zato je ta politika tako strašno destruktivna jer ona uvijek ima još jedan metar koji bi da uzme. Dok god je to vladajuća paradigma političkog mišljenja konflikti neće stati, jer kada bi još bio onaj metar ovamo, onamo…
STAV: Otkako je počeo rat u Ukrajini postalo je jasno da je došlo i do promjene politike SAD-a u regiji Zapadnog Balkana. Kako sada stvari stoje, djeluje kao da je Aleksandar Vučić postao glavna preokupacija, skoro miljenik nekih američkih visokih izaslanika. Zašto bi to moglo biti tako?
STOJANOVIĆ: Oni vide da je najveći dio opozicije desno od samog Aleksandra Vučića, da ga kritizira kao političara koji pregovara o Kosovu, pa tu negdje i s pravom procjenjuju da im oni nisu dobri budući partneri. I, na kraju, oni već jedanaest godina uspijevaju da vjeruju Vučiću čija je svaka riječ neistina. Eh, tu već staje pamet.
STAV: Čemu generalno historijska težnja pojedinih država za etnički čistom teritorijom?
STOJANOVIĆ: To je „logika“ nacionalizma koji je u svojoj suštini nelogičan i kontradiktoran. Kako je pisala historičarka Olivera Milosavljević – što je veća država na Balkanu to je više etnički miješana, a što je država etnički čistija to je manja. Nema sretnog rješenja za nacionaliste. Eh, to nacionalizam, lišen svake logike, ne može da riješi tu svoju osnovnu zamku – jer on želi najveću moguću državu, a uz to i etnički čistu. Nacionalizam ne samo što ne podnosi „drugog“, nego u njemu vidi isključivo neprijatelja kojeg je sasvim legitimno fizički ukloniti i uništiti. I tako u dva koraka stižemo do masovnih zločina i genocida. Oni su neophodni da bi država bila što veća, što etnički čistija. Zbog toga zločini nisu eksces ili slučajno iskliznuće rata, već suština programa.
STAV: Kako trenutno gledate na ulogu međunarodne zajednice u zemljama regije? Je li ona zaista imala pozitivan historijski značaj?
STOJANOVIĆ: Ona je imala katastrofalnu ulogu i jedino ostaje pitanje da li je i tako od samog početka – nije razumjela razbijanje Jugoslavije, u svom antikomunizmu pozdravljala je nacionalizam, nije shvatila šta će se desiti i nije ni pokušala da spriječi ratove i zločine. A kada su počeli nije umjela, a ni htjela da ih zaustavi. Opsada Sarajeva je najbrutalniji dokaz svega toga. Da li je moguće da čitav svijet nije uspio da prekine opsadu koja je trajala skoro četiri godine?! O Srebrenici kao zaštićenoj UN zoni da ne govorimo. Nažalost, politika međunarodne zajednice ne djeluje ljekovitije ni danas. Kako je moguće da Milorad Dodik radi to što radi ili da se na Kosovu dešava to što se dešava? Zato kažem – ne znam da li je nesposobna ili zlonamjerna. A još manje znam šta je od to dvoje gore!
STAV: Je li konkretno BiH u mogućnosti „otrgnuti“ se od miješanja politike Beograda i Zagreba u unutrašnja pitanja?
STOJANOVIĆ: Naravno da jeste. Ali bi trebalo da nastane jedan, nazovimo ga, bosanski pokret koji bi bio ne samo iznad postojećih nacionalnih nego i njima direktno suprotstavljen. Koji bi bio nadnacionalan, borio se za jedinstvenu BiH u EU. Kako to zvuči jednostavno i logično kada se ovako kaže! Ali moramo da vjerujemo da je takav pokret moguć i da bi građani podržali takvu politiku. Bili bi to novi partizani, ali bez rata, jer partizani su pridobili ogromnu podršku ne samo boreći se protiv okupatora nego nudeći novu zajedničku državu, suprotstavljenu vječnom klanju zavađenih nacija. Vjerujem da je takav pokret i danas moguć.
STAV: Je li moguće (i na koji način) postići mir u regiji?
STOJANOVIĆ: Naravno da je moguće, samo su vrlo jake one društvene grupe u čijem je interesu konflikt. Ali, treba imati na umu da se ovdje radi i o zakonu spojenih sudova, pa bi suštinska promjena u jednoj zemlji snažno utjecala i na druge. Nacionalisti iz naših država divno sarađuju i odgovaraju jedni drugima. Neke vlasti koje ne bi bile zasnovane na etničkom principu bi im pomutile sreću i vjerujem da bi promjena barem u jednoj zemlji utjecala i na sve druge. A lično bih voljela da ta zemlja bude baš Bosna.
(stav.ba)