Trideset godina kasnije: Kulturni provincijalizam kao tragedija Južnih Slovena
Tragedija koja se odvija na južnoslovenskom prostoru posljednjih 30-ak godina nije ograničena samo na fizičke i materijalne gubitke tokom ratova, a niti samo na njihove političke implikacije i posljedice u sadašnjosti. Ona duboko prožima tkivo društva, ostavljajući iza sebe trajne ožiljke na kulturnom identitetu Južnih Slovena.
Raspad Jugoslavije nije bio samo politički čin; to je proces koji je pokrenuo lavinu promjena u socijalnim, ekonomskim i kulturnim sferama života. Kulturni pečat jugoslovenskog prostora postao je žrtva rasparčavanja na „štoku“ malih, bijednih naroda istočne Evrope, kako je to opisao Ištvan Bibo. Ovaj proces nije rezultat samo ratova, već i posljedica destrukcije kulturnog pejsaža. Kulturna provincijalizacija nije izazvana isključivo načinom na koji se raspala Jugoslavija, već je posljedica njenog raspada kao takvog.
FILOZOFIJA PALANKE
Sada, suočeni s ovom dubokom krizom, moramo ustanoviti da nije riječ o krizi politike u uobičajenom smislu. Umjesto toga, suočeni smo s gubitkom kulturnog okvira što nas dovodi do konstatacije da na snazi uopšte nije kriza politike u užem smislu, već kriza kulture u širem. Neman antimodernog provincijalizma na štokavskom području nagovijestio je Radomir Konstantinovićjoš 1969. godine svojom filozofsko-esejističkom knjigom Filosofija palanke koja, premda se konkretno baveći srpskim palanačkim duhom, ukazuje na ono što će dobiti na institucionalizaciji i teorizaciji četvrt vijeka docnije u svim južnoslovenskim zemljama, odnosno među svim južnoslovenskim etnijama.
Kao što je Konstantinović pokazao u svom hermetički zatvorenom spisu čije čitanje zahtijeva ozbiljnu hermeneutiku, klica kulturnog provincijalizma, poput fantazme, prijetila je iz intelektualnog i kulturnog suterena i u doba najvećeg kulturnog napretka Južnih Slovena. Međutim, službena kultura, u sadejstvu sa akademijom i intelektualnim elitama, dakako i službenom politikom koja je bila naročite prosvjetiteljske naravi i progresivne provenijencije, bila je u stanju uspostaviti kulturni praxis koji je, nije zgoreg reći, mjerljiv.
Naime, zakonom velikih brojeva, na zajedničkom kulturno-političkom prostoru od 22 miliona stanovnika, sa pet ozbiljnjih univerzitetskih centara te 12 perifernih, dviju matica, nekolicinom akademija nauka i umjetnosti od kojih su pojedine imale višestoljenu tradiciju; svejugoslovenskim udruženjima i komorama pisaca, sociologa, filozofa, istoričara, antropologa, arheologa, lingvista, novinara, likovnih i scenskih umjetnika, itd.; sa preko stotinu izdavačkih preduzeća (6. najveće knjiško izdavaštvo u Evropi bilo je jugoslovensko); više desetina naučno-istraživačkih instituta i leksikografskih zavoda; naročito razvijenom enciklopedistikom, orijentalistikom i antropološkom lingvistikom; 79 profesionalnih pozorišta, 11 profesionalnih baleta i devet profesionalnih opera; sa preko 300 stručnih časopisa, nedeljnika i mjesečnika; 100 specijalizovanih magazina i biltena, 37 dnevnih novina itd., ne treba da čudi da su pisali pisci kakvi su Andrić, Selimović, Krleža, Crnjanski, Kiš, Pekić, Kulenović, Marinković, Sušić, Ćopić, David, Matvejević, Popa, Sijarić, Palavestra, Dizdar, Miljković, Desnica, i dr. – gotovo od reda savremenici ili pripadnici naslanjajućih generacija.
Ne treba, stoga, ni da čudi da je predmetna kultura formirala i kolumniste, esejiste i žurnaliste kakvi su bili Tirnanić, Tenžera, Antonić, Ivančić, Ivkošić, Radojčić i dr., koji su objavljivali u publikacijama kakve su bile Start, NIN, Mladina, Polet, Književne novine, Odjek, Život, Republika, Književna reč i dr.; ili filozofe kakvi su bili Kangrga, Foch, Petrović, Supek, Vranicki, Pejović, Šarčević, Finci i dr., u prvom redu praksisovce koji su objavljivali svoje filozofske oglede u dragocjenom Praxisu te na Korčulansku ljetnu školu dovodili svakog od značaja, dakle od Eriha Froma, preko Ernsta Bloha, do Jirgena Habermasa.
NOVOETABLIRANI MODELI I KOLEKTIVNO JA
Jedino kultura nastala na takvim temeljima mogla je iznjedriti relevantne pravce u umjetnosti: jugoslovensku avangardu u književnosti i lijepim umjetnostima, to jest škole nadrealizma te autohotnog jugoslovenskog zenitizma i pokrete poput collegium artisticuma u rojalističkoj Jugoslaviji, a zatim u socijalizmu Crni i Novi talas u filmu; Novi talas, Novi primitivizam i Neue Slowenische Kunst u muzici, ili pak Novi strip u crtačkim umjetnostima. S tim u vezi, često se prisjetim putopisa s crnogorskog primorja kojeg je ispisao veliki Zuko Džumhur, najveći putopisac među eruditima i najveći karikaturista među putopiscima, u kojem opisuje drugovanje sa Makom Dizdarom na jednoj od kotorskih plaža, uz porciju podgrijanih sendviča, te naveče s Miroslavom Krležom i Belom uz neki opskurni vojvođanski rizling i soda-vodu.
Značaj svakog društva ogleda se u njegovoj kulturnoj proizvodnji – najprije, idejâ i idiomâ. Rečena proizvodnja određivaće telos podruštvljavljanja i moderliraće svjetove života i njihove emanacije.
Tragedija Južnih Slovena nije samo derivat politikanstva novonastalih političkih nomenklatura, već je najprije rezultat novoetabliranih kulturnih modela koji formulišu kolektivno Ja. Rečeno, naravno, ne znači da je provincijalni diletantizam koji pretenduje na pijedestal novotarija. On postoji otkad je svijeta i vijeka. Naime, valja napomenuti da je beogradska Duga tokom osamdesetih redovno objavljivala feljtone koji su istraživali jugoslovensko podzemlje u zapadnoj Evropi na način na koji to danas čini groteskni Milomir Marić – novinar koji se profesionalno etablirao upravo u rečenoj redakciji.
Sredinom iste decenije, zagrebački Start iznenadio je svoje čitaoce objavivši krajnje začudan intervju s Draganom Marjanovićem, iscjeliteljem iz Velikog Mokrog Luga, koji je tvrdio da mu crvene cipele olakšavaju komunikaciju s demonima. Ne smije se, takođe, zaboraviti da je pisac Milovan Danojlić objavio izvrstan savremeni esej pod nazivom Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju, u kojem je prikazao lik i djelo nepriznatog pjesnika Dobrislava S. Radenovića, učitelja iz Peći, koji je bio čvrsto uvjeren da stvara izvanrednu književnost, no bio je ozlojeđen zbog tvrdoglavog odbijanja javnosti i kritike da mu priznaju to dostignuće.
Ovaj kaleidoskop neobičnih priča iz ondašnjeg vakta oslikava suterenske pojave koje će se izmigoljiti u predvečerje rata, docnije u ratu, a zatim i u poraću te zavladati usitnjenim i međusobno posvađanim te nadasve deintelektualizovanim, novonastalim kulturnim prostorima u Južnih Slovena, no u svakom od navedenih egzemplara, pored očite onovremene spisateljske simpatije prema obrađivanim ekscentricima, postojao je jasan ironijski otklon autorâ kao odraz kulture. Raspadom Jugoslavije i provincijalizacijom kulture, uz temeljni istorizam i arhaizam te etnički esencijalizam, doživjeli smo svojevrsnu inverziju izloženog: tko bi gori, eto je doli,: a tko doli, gori ustaje.
Da bismo to objasnili, moramo se ponovno vratiti logici velikih brojeva. Naime, sve bivše jugoslovenske republike, danas nezavisne države, a priori su potkapacitirane svojom veličinom, demografijom i samodopadnošću. Hoću reći, Jugoslavija da se nije raspala u bestijalnom ratu, već da je jugoslovenska disolucija sprovedena po džentlmenskom dogovoru republičkih vođstava kao u slučaju Čehoslovačke, provincijalizacija kulture opet bi bila nezaustavljiv proces, pa bi stoga svakakoizlučila tragiku naših dana.
DANTE ALIGIJERI I NENINI HIĆAJI
Kada je godine 1964., u izdanju IP „Veselin Masleša“, objavljena studija Nerkeza Smailagića Politička vizija Dantea Aligijerija, stručna čitalačka publika imala je priliku otkriti, u svjetskim okvirima, kapitalno djelo koje je moglo biti objavljeno na bilo kojem od najeminentnijih univerziteta svijeta, a čiji je autor suvereno vladao izvorima i literaturom na pet stranih jezika, pokazujući izvanredan stepen erudicije te vodeći prvoklasne polemike sa najvećim autoritetima toga doba na njenim stranicama.
Godine 1972., u izdanju IP „Svjetlost“, Midhat Šamić objavio je Kako nastaje naučno djelo: uvođenje u metodologiju i tehniku naučnoistraživačkog rada, knjigu koja će docnije biti uvrštena u obaveznu literaturu dodiplomskih studija na svim društveno-humanističkim odsjecima Univerziteta Sorbona i Nanter. Ova dva primjera ističem jer su nastala unutar sarajevske akademske zajednice u kratkom razmaku od nekoliko godina, kako bih ukazao na stepen tadašnjeg razvoja bh. akademije koja ni po čemu nije zaostajala za Zapadom.
Međutim, usljed civilizacijskog ponora koji je nastupio u Bosni i Hercegovini 1990., takva djela postepeno su zaboravljena i proglašena za sumnjivu erudiciju, te su zamijenjena bljutavim korpusom nacionalne publicistike i udžbeničke skribomanije. Koga interesuje politička vizija Dantea Aligijerija kada može čitati o „tragu drevnih Bošnjana“ – najprodavanije knjige u knjižarama IP Svjetlost godine 2018. Zašto bi neki mladić, student II godine sociologije, učio kako napisati naučnoistraživački rad, kad se može napajati „zbirkom neninih hićaja“?
Štaviše, od njega se ne očekuje prethodno, jer je on tek mali šaraf na velikoj lokomotivi novokomponovane kulture koja za sebe drži da je „nacionalna“ i koja u neninim hićajama pronalazi esenciju. Stoga će izvjesna Vahida Šeremet, po struci inženjer agronomije i funkcionalno nepismena osoba, odlučivši da pred penziju, valjda, do nogu dotuče velikog Getea, godine 2013. objaviti grohotnog smijeha vrijednu „studiju“ o Hasanagici, ali i zavrijediti aplauze velikog dijela akademske zajednice zato što je stala na branik provincijalne duhovnosti i orijentalnog ethosa, čime je takođe zavrijedila promociju svoje „studije“ u organizaciji Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca u saradnji s Gazi Husrev-begovom bibliotekom.
S tim u vezi, ako je već islamska slika svijeta zauzela mjesto laičke akademije, za očekivati bi bilo da su naučne discipline kakve su orijentalistika, osmanistika i islamistika zadržale kvalitativne vrijednosti iz vremena Jugoslavije, no da li je to slučaj?
Do 1992. godine, bh. predstavnici iz predmetnih disciplina bili su priznati širom svijeta, no danas, osim rijetkih artefakata iz davno minule prošlosti, njihove discipline svedene su na marginalnu i umiruću pojavu. Orijentalistika i osmanistika u Bosni i Hercegovini nastale su paralelno s osnivanjem Zemaljskog muzeja oko 1888. godine, usvajajući visoke standarde koji su razvijeni na njemačkom govornom području.
Ova tradicija se nastavila kroz osnivanje orijentalistike na Beogradskom univerzitetu pod vođstvom Fehima Bajraktarevića, čiji učenik je bio Nedim Filipović, jedan od najznačajnijih orijentalista evropskog XX vijeka. Godine 1950. u Sarajevu su osnovani Odsjek za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu i Orijentalni institut kao njemu srodna istraživačka ustanova.
Ova institucija je iznjedrila svjetski priznate stručnjake poput Branislava Đurđeva, Hazima Šabanovića, Slobodana Ilića, Jasne Šamić i Hamida Hadžibegića, da bi od 1992., kako mi je govorio Nenad Filipović, orijentalista i Nedimov rođak, ona doživjela medresantizaciju. Dakle, jugoslovenski kozmopolitizam, u svakom pogledu i duž svih ovdašnjih meridijana, ustupio je mjesto kulturnoj provincijalizaciji onog časa kada je povraćena „narodna tradicija“ koja predstavlja ušećereni eufemizam za naivnu i sentimentalnu antikulturu folklorne vrste, odnosno kada je filosofija palanke, kako ju je Konstantinović izložio, ili pak bosanski um, onako kako je to Haverić učinio, sebe ugradila u duhovne temelje novonastalih država.
SUNOVRAT JUGOSLOVENSKE CIVILIZACIJE
A šta je to kulturni provincijalizam u formalističkom smislu? Njega, naime, karakterišu neuravnoteženost, netrpeljivost i skučenost najgore vrste: to je nerazumno ograničenje misli i običaja, a kakva god izvrsnost eventualno ostvarena, ona je tek usputna anomalija. Kulturni provincijalizam počiva na uobičajenom zlu negativne tačke gledišta: on je destruktivan; neliberalan, nadmen i netrpeljiv u svojim razumijevanjima i samorazumijevanjima te najčešće u svojim postupcima; i toliko je egocentričan da sebe doživljava jedinim prihvatljivim društvenim obrascem.
On nije autonoman, već je uslovljen jezikom idejâ koji je, kao komunikacijski sistem, nadređen običnom gramatičkom jeziku. Ovaj jezik uma toliko je raznolik u svojim prilagođavanjima razlikama da je kao i govorni jezik podložan redukcionizmu. Jezik je prepoznat kao izraz kolektivnog uma određene kulture. Kulturni provincijalizam mentalni je i društveni idiom lokalnih razlika i njenih predubjeđenja i predrasuda.
Takve običajne tradicije, samoizolovane i semiotički omeđene od drugih, ne mogu da se izdignu iznad sopstvenog osjećaja izvrsnosti kao što ne mogu izbjeći osobenosti govornog vernakulara svog mjesta i generacije. I kao narodni jezik datog vremena i mjesta, ovi mentalni sistemi adekvatni su svrsi za koju se koriste: da prostodušno izraze čovjeka, i da mu protumače univerzum onako kako on želi da mu univerzum bude protumačen. Svaki kulturni provincijalizam naime podrazumijeva podilaženje. On nije tu da razbukta kritičko mišljenje, da razdrma pretparačku naivnost ili da prosvijetli neprosvijećene. Sunovratom jugoslovenske civilizacije i provincijalizacijom njenih, sada već rastavljenih kultura, nastupio je kopernikanski obrat koji je svjetove života vratio u predmodernost. Upravo je predmoderni tribalizam oznaka ovdašnjih kultura.
Kosmopolitizam je, s druge strane, suprotstavljen provincijalizmu o kojem pišem. On pretenduje na izbornost, postavlja standarde za rasuđivanje koji prelaze sitne provincijalizme i urbanizme – potonji su naročito prisutni u našim glavnim gradovima, bilo da se pežorativno oslovljavaju s krug dvojke, bilo s FGR. Svaki kozmopolitizam, pa tako i jugoslovenski, pretpostavlja se, ima zadatak da traži velike, ljudske vrijednosti, da promišlja čovjeka uopšte, a ne da se usredsređuje na lokalno ili parohijalno.
Ipak, čak ni Henri Džejms, taj veliki pisac na razmeđi realizma i modernizma čija se beletristika bavila pitanjima provincijalnog nasuprot mondijalnog, nije bio u stanju da pruži zadovoljavajuće rješenje za problem nezahvalnog provincijalizma. Bio je potpuno nesretan u sopstvenoj zavičajnoj sredini, i pokazao je razboritost u tome. Ali tip kosmopolitizma koji je pokušao da pronađe postojao je samo u dijelovima – dijelovima koji se u velikoj mjeri mogu poistovjetiti sa Parizom i Londonom, koji su njemu bili toliko daleko, da ih je proglasio snovitim slikama božanskog.
Možda je naslov dragocjene Jezernikove etnološke studije Jugoslavija, zemlja snova upravo aluzija na to, naročito uzimajući u obzir Jezernikovo uzimanje transatlantske kulture kao nikad ispunjenog ideala nikada ostvarene jugoslovenske političke nacije. U tom slučaju, takođe, Džejmsov kosmopolitizam koji se mora smatrati protestom protiv goreg zla, treba poistovjetiti sa kulturnim jugoslovenstvom – protestom protiv još većeg.