Piše: Jusuf Trbić
U posljednje vrijeme čujemo često sintagmu građansko društvo, koja kod nas ima toliko različitih značenja, da se čini kako niko ne zna šta je to. U Bosni joj krajnje negativno značenje daju sljedbenici politika Milorada Dodika i Dragana Čovića, ali samo kad govore o državi BiH. Oni to onda svode na pravilo: jedan građanin-jedan glas, pa je za njih to sasvim prihvatljivo kad su u pitanju Srbija, Hrvatska, entitet RS i kantoni pod upravom HDZ –a, jer tu njihovi sljedbenici čine ubjedljivu većinu. Ali, kad govore o BiH, to pravilo je za njih pravi bauk, pa se nadmeću u negativnim komentarima, sve do potpuno besmislenih tvrdnji da se radi o uvođenju muslimanske države i šerijata. Logika je jasna: tamo gdje smo u većini, pravilo jedan građanin-jedan glas je obavezno, tamo gdje smo u manjini – ne može nikako, tu mora vladati konsenzus etničkih grupa, odnosno konstutitivnih naroda i njihovih predstavnika. Tamo gdje smo u većini, nema nikakve ravnopravnosti naroda, bez obzira na to šta kažu i državni i entitetski ustavi, ali tamo gdje smo u manjini, to je sasvim druga priča. Pa onda zgodno dođe da se, na talasu islamofobije, razbijači Bosne i dalje predstavljaju kao nekakvi zaštitnici Evrope pred muslimanskom najezdom, što su činili i u ratu protiv Bosne. Činjenica da to ima rasističku osnovu njih ni malo ne zabrinjava. A notorna je činjenica da građansko društvo, samo po sebi, isključuje vjersku državu bilo kojeg tipa, jer je sekularizam jedan od temelja zapadne civilizacije, pa onda nikako ne idu zajedno građansko društvo i vladavina religije.
Sjećam se jednog predratnog novinskog teksta koji je govorio o sastanku Karadžićevih sljedbenika na Palama. Govoreći o tome kako treba srušiti građanski ustav BiH, jedan od govornika je rekao da BiH ne može biti građansko društvo, jer bi to pretvorilo Srbe u manjinu, pa je zaključio: „Ovdje nema građana, ovdje smo svi Srbi“. Zbilja, ima li u ovoj državi građana?
Po dejtonskom Ustavu – ima. Građani su, uz pripadnike tri navodno konstitutivna naroda i Ostale, jedan od pet ključnih činilaca društva. U praksi . građana nema, ne mogu biti birani ni u jedno političko tijelo, nemaju nikakva prava i, praktično, ne postoje. I to usred Evrope u kojoj su sve države građanske i ni u jednoj nema nikakvih, a pogotovo ne konstitutivnih naroda, svaka ima samo jedan narod koji čine svi stanovnici države. Građanska država je najviše civilizacijsko dostignuće u savremenoj istoriji, to je ideja koja je srušila srednjovjekovni monarhistički sistem i pokrenula liberalnu demokratiju, kao društvo slobodnih građana, u kojem su svi jednaki pred zakonom, bez obzira na njihovu etničku, vjersku, rasnu, političku ili bilo koju drugu pripadnost. Građani, odnosno svi stanovnici države su nosioci suvereniteta, kao jedinstvena nacija, građani biraju slobodno svoju vlast sprečavajući etničke ili bilo kakve druge podjele, kao i vladavinu religije, sukobe društvenih grupa i svaki oblik nejednakosti. U takvom društvu postoje mehanizmi za zaštitu kolektivnih prava, ali temelj sistema je pojedinac, koji bira nosioce vlasti ne po njihovoj etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, već po idejama koje nudi i djelima kojima te ideje dokazuje. Građansko društvo – to je vladavina sloboda i prava, jednakost svih građana, nezavisnost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, sekularizam, odgovornost, poštovanje zakona i uvažavanje svih drugih i drugačijih. U takva društva odlaze, ako mogu, svi koji su siti naših etničkih i religijskih torova, podjela, mržnje i haosa koje donosi etnokratija. Odlaze tamo gdje mogu biti slobodni građani. Pa, zašto se onda bježi od građanskog društva u Bosni, kao od kuge?
Koncepcija tri konstitutivna naroda i dva entiteta smišljena je još prije rata kao osnovno sredstvo razaranja Bosne. Oni koji dugo pamte sjetiće se zahtjeva Slobodana Miloševića i njegovog režima da o sudbini Jugoslavije odlučuju narodi, a ne republike, koje su ustavno definisane kao države. Razlog je bio jasan: mnogo Srba je živjelo u drugim republikama, pa je to, praktično, bio poziv na stvaranje Velike Srbije mirnim putem. Naravno, tome su se suprotstavila politička vođstva ostalih republika – osim BiH. Novi bosanski lideri, predvođeni Alijom Izetbegovićem, ne samo da su podržali takvu koncepciju, već su prvi, još 1990. godine, istupili sa zahtjevom da se sruši građanski ustav BiH i uspostavi sistem „dogovaranja naroda“, što je bio ne samo katastrofalan anticivilizacijski koncept, već je to otvorilo put jugoslovenskom, a pogotovo bosanskom paklu. Tu Izetbegovićevu političku koncepciju potvrdilo je usvajanje (uz podršku Izetbegovićeve SDA) poznate „Brionske deklaracije“ 1991. godine, u kojoj je, na prijedlog Miloševića i Veljka Kadijevića, navedeno da o sudbini Jugoslavije treba da odlučuju narodi, što je bilo uvođenje, na velika vrata, političkog predstavljanja etničkih grupa i etničke podjele, koja nam i danas svima kopa grob. Taj princip, očigledno pogibeljan i za demokratiju i za postojanje BiH i Bošnjaka, svesrdno su promovisali bošnjački političari od 1990. godine do danas. Kažu da je Ričard Holbruk, kad su ga pitali zašto u Dejtonski sporazum nije unio više građanskog društva, rekao: jer to niko nije tražio. A kad je on sam skrenuo pažnju Izetbegoviću da je, u zahtjevima tri strane, previše etničke podjele, dobio je odgovor da su narodi to tražili.
Dakle, što smo tražili, to smo i dobili.
A možemo li dobiti građansko društvo u Bosni? Teško, jer je čitava država ogrezla u sistemskoj korupciji, lopovluku, primitivizmu, u najcrnjem nacionalizmu, u kolektivizmu i plemenskom mišljenju, u strateškoj kretenizaciji stanovništva, putem školstva, politike i religijske prakse. Građansko društvo ne može se uvesti dekretom, ali može se polako, korak po korak, raditi na stvaranju njegovih temelja. Najjednostavnije je, za početak, ugraditi u Ustav i zakone presude Evropskog suda za ljudska prava, što je i jedna od obaveza BiH na evropskom putu. Treba shvatiti da je koncept konstitutivnih naroda, zapravo, alat za razbijanje Bosne, jer insistiranje na etničkoj podjeli vodi u propast. U svijetu važi: ako hoćete etničko, onda morate prihvatiti pravilo da svaki od naroda ima učešće u vlasti u skladu sa njegovim procentualnim učešćem u ukupnom stanovništvu, pa se onda ne može desiti da 10 posto Hrvata ima 42 posto entitetske i 33 posto državne vlasti. Mehanizmi za zaštitu kolektivnih prava, u okviru građanskog društva, učinili bi mnogo više za zaštitu etničkih grupa od svih nakaradnih koncepata „predstavnika naroda“, „nacionalnih interesa“ i samozvanih zaštitnika narodnih grupa.
Evropa traži od nas uspostavljanje građanskog društva, koje bi za nas i našu domovinu bilo spas. Hoćemo li se odazvati?