Dani kada je 1992. održan Referendum o nezavisnosti BiH najznačajniji su u historiji ove zemlje i ne mogu se ni sa kojim drugim datumom i događejem porediti
Da 29. februara i 1. marta 1992. godine nije organiziran i proveden referendum o nezavisnosti, Bosna i Hercegovina bi danas, kompletna ili najveći njen dio, bila autonomna pokrajina ili republika (srpska) u okviru države koja bi se, vrlo moguće, i dalje zvala Jugoslavija.
„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, glasilo je referendumsko pitanje, na koje su potvrdno odgovorili svi oni kojima je matična republika bila važnija od umiruće (krnje) savezne države.
Ustvari, Socijalistička federativna republika Jugoslavija je, kasnije će se doznati kada su isplivali mnogi dokumenti i planovi, desetljećima prije bila teški bolesnik, čak i onda kada je, paradoksalno, bilježila najveće uspjehe i uzlete na ekonomskom, društvenom, umjetničkom, sportskom, pa i političkom planu. Strani neprijatelji i domaći izdajnici su to dobro znali i na tome (često udruženo) radili, a prve dramatične najave „unutrašnje pometnje i eksplozije krize“ stigle su početkom 1978. godine, kada je, kako bilježe hroničari, „vrlo bolesni i stari“ predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito posjetio Sjedinjene Američke Države.
Kod nas se, što i nije čudno, jer su mediji i informacije bili pod punom kontrolom države i partije, o toj posjeti vrlo malo znalo, protesti emigracije u New Yorku i Washingtonu su prešućeni, a Jugoslavija i njen (doživotni) predsjednik su „odnijeli još jednu važnu diplomatsku pobjedu u najjačoj kapitalističkoj zemlji na svijetu“.
Zlehudo proročanstvo Brzezinskog iz 1978.
Samo nekoliko mjeseci kasnije je Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, „u zatvorenom krugu“ otkrio stav i očekivanja SAD-a nakon „nedjelje u kojoj je otišao Tito“, što je uključivalo urušavanje komunističkom sistema, demokratizaciju zemlje, sprečavanje širenja sovjetskog (ruskog) utjecaja (historija se ponavlja, zar ne?), pa i raspad Jugoslavije.
Kod nas se ovo zlehudo očekivanje Brzezinskog pojavilo tek 1987. (punih sedam godina nakon što je preminuo najveći sin naših naroda i narodnosti – ovdje ne trebaju navodnici, jer su uglavnom najveći kritičari Broza nakon njegove smrti bili oni koji su pod njegovom vlašću najviše hajrovali), kada je već bilo jasno da zemlja tone u sve veću krizu, da se iz ormara, trapova, zemunica… polako vade, pripremaju, čiste, podmazuju uniforme, oruđe i oružje, davno zaštekani „za svaki slučaj“. Potom su 1990. održani prvi slobodni i višestranački izbori („reformirani“ komunisti su sačuvali vlast u Srbiji i, zanimljivo, Sloveniji, ali pod drugim imenom i „pravcem djelovanja“), da bi SFR Jugoslavija definitivno preminula 15. januara 1992. godine.
Briselskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. decembra 1991. godine, na osnovu preporuka međunarodne Arbitražne komisije, kojom je predsjedavao nedavno preminuli Robert Badinter, konstatirana je disolucija SFRJ i tadašnje republike su pozvane da se do 23. decembra izjasne o nezavisnosti. Republike su dobile obećanja da će do 15. januara 1992. biti međunarodno priznate. Slovenija i Hrvatska su to i zvanično zatražile, pa su im države Evropske ekonomske zajednice, danas Evropske unije, priznale državnu nezavisnost u postojećim granicama i definitivno upokojile državu koja je do tada za zemlje Istoka bila Zapad, a za kapitalistički svijet jedna od light varijanti anahronog i „došlo je vrijeme da se uruši i nikad više ne ponovi“ komunističkog bloka.
Rat i agresija na suverenu BiH počeli u jesen 1991.
Bosna i Hercegovina za put nezavisnosti nije imala konsenzus, jer su predstavnici vlasti iz reda srpskog naroda ultimativno tražili ostanak u Jugoslaviji (uz Srbiju, Crnu Goru i razvlaštene autonomne pokrajine Vojvodinu i Kosovo). Dogovoren je i proveden referendum, na koji je izašlo ukupno 2.073.568 glasača, od čega je 99,7 posto njih bilo za nezavisnost, dok je vladajuća Srpska demokratska stranka pozvala bosanske Srbe na bojkot (mnogi su taj poziv odbili) te spriječila održavanje referenduma u pojedinim dijelovima zemlje. Početkom aprila su nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu priznale Sjedinjene Američke Države, zemlje Evropske ekonomske zajednice, brojne druge države širom svijeta, a 22. maja 1992. godine postala je punopravna članica Ujedinjenih naroda.
I sve to nije spriječilo brutalnu agresiju, kada je samo nastavljeno ono što je (kratko i gotovo bez vidljivijih ožiljaka) počelo u Sloveniji te nastavljeno okupacijom nekadašnje zajedničke Jugoslovenske narodne armije i srpskih paravojnih snaga gotovo trećine teritorije Hrvatske. Ustvari, rat je u Bosni i Hercegovini počeo znatno ranije u odnosu na datum kada je zvanično proglašen. Napad JNA na selo Ravno na jugu Hercegovine 1. oktobra 1991. godine, pripreme udara na Kupresu u septembru iste godine (žestoke borbe uslijedile su u martu 1992.), gomilanje srpskih snaga na gotovo cijeloj teritoriji Bosni i Hercegovini i žestoki napadi na Hrvatsku… bili su sve samo ne mir.
Nečovječno uništavanje Vukovara od augusta i potpuni slom odbrane u novembru, uz hiljade ubijenih, zarobljenih, protjeranih; vandalsko granatiranje Dubrovnika, uništavanje Starog grada i opsada od oktobra 1991. do maja 1992; zločini počinjeni u samozvanim srpskim autonomnim oblastima (SAO) u Kninskoj Krajini, zapadnoj i istočnoj Slavoniji te prijetnja da će okupirane teritorije dugo ostati pod srpskom kontrolom jedan su od razloga zašto je Zapad izvršio na pritisak na Hrvatsku (uključujući Katoličku crkvu) da „posavjetuje“ bosanske Hrvate da izađu na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, da ova (bivša) republika ne ostane u krnjoj Jugoslaviji (uz Srbiju i Crnu Goru) i postane suučesnik u zločinu.
Bijele trake na rukama i plahte na prozorima sve govore
O agresiji na Bosnu i Hercegovinu se gotovo sve zna; „nepoznanica“ je samo šta bi bilo da nije održan referendum o nezavisnosti. Da li bi agresija iz Srbije, uz učešće značajnog broja bosanskih Srba, bila tako britalna i nečovječna, da li bi bilo ubijeno 100.000 ljudi, više stotina hiljada ranjeno, a milioni protjerani i unesrećeni? Da li bi, da je Bosna i Hercegovina ostala u krnjoj Jugoslaviji, Muslimani (kasnije Bošnjaci) u Kozarcu i Prijedoru, gdje je ubijeno više od 3.000 ljudi, a deseci hiljada prošli kroz koncentracione logore Omarska, Manjača, Trnopolje, Keraterm… morali na rukavima nositi bijele trake, a na prozorima svojih kuća i stanova izvjesiti bijele plahte? Da li bi u selu Zecovi pripadnici Vojske Republike Srpske, policije i Kriznog štaba ubili više od 150 Bošnjaka, žena, djece, starih i nemoćnih ljudi?
Da je Bosna i Hercegovina ostala u zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, da li bi Sarajevo 44 mjeseca bilo pod opsadom, bez hrane, vode, električne energije, grijanja? Da li bi na glavni grad Bosne i Hercegovine svakog dana (a bilo ih je 1.425) padalo 329 granata ili ukupno 50.000 tona artiljerijskih projektila? Da li bi tokom opsade ubijen 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete? Da li bi Drina ponovo tekla krvava, prepuna tijela Bošnjaka ubijenih na višegradskoj ćupriji, uz stotine zatvorenih i živih zapaljenih u kućama, surovo pobijenih u Foči? Da li bi se desili teški zločini i hiljade pobijenih u Vlasenici, Bratuncu, Čajniču? Da li bi tadašnje vlasti i policija Crne Gore neljudski, protiv svih moralnih i zakonskih pravila, isporučivali bošnjačke izbjeglice koljačima kasnije presuđenih ratnih zločinaca?
Da li bi, da je Bosna i Hercegovina kojim slučajem ostala u tadašnjoj Saveznoj republici Jugoslaviji, u julu 1995. godine u Srebrenici bio počinjen genocid, kada su vojska i policija bosanskih Srba sistemski, organizirano, planski ubili (najmanje) 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka? I onda ih, poslije strijeljanja, ukopavala u masovne grobnice, pa ih iskopavala i ponovo ubacivala u sekundarne, čak i tercijarne jame, kako bi pokušali zavarati najveći zločin od svih zločina?
Mogli bi se redati ovakvi i slični primjeri beščašća i zločina još dugo, jer je spirala zla bila preduga i zdravom razumu nepojmljiva.
Oni koji su ubijali u ratu, zločine bi činili i u miru
Oni koji su planirali, organizirali, realizirali, „opravdavali“, pokušali sakriti i „pojasniti“ ove teške zločine u ratu apsolutno su za to bili „sposobni“ i u miru, ili u vrijeme vanrednih situacija. Primjer? Evo samo jedan, a bilo ih je da im se broja ne zna: 27. februara 1993. godine naoružani pripadnici specijalne jedinice „Osvetnici” Vojske RS-a, pod komandom presuđenog ratnog zločinca Milana Lukića, izveli su u mjestu Štrpci iz voza na pruzi Beograd – Bar 18 Bošnjaka i jednog Hrvata, oteli ih, a zatim mučili i ubili. Posmrtni ostaci 16 putnika još nisu pronađeni. Treba li napomenuti da ratnih dejstava u ovom dijelu nikada nije bilo?
Da nije bilo referenduma o nezavisnosti, o Bosancima i Hercegovcima bi se odlučivalo u Beogradu, gdje su stolovali poznati pacifisti i humanisti Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj, Momir Bulatović, Borisav Jović, Veljko Kadijević i njegova miroljubiva generalska svita, koji su ljubav i dobrotu širili preko JNA, Arkanovih „Tigrova“, raznoraznih „pantera“, „(belih) orlova“, „vukova“ i ostalih plemenitih zvijeri, a punu podršku su imali u Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Jovanu Raškoviću, Milanu Martiću i imenjaku mu Babiću… čitavoj plejadi dobrohotnih i plemenitih ljudi, što su u prvoj polovini ‘90-ih godina i dokazali, a za ta dobra djela nagrađeni „titulom“ ratni zločinac i dugogodišnjim (čak i doživotnim) zatvorom.
Tako bi (ne računajući srpske dobrovoljce, koji su u krvave pohode na Hrvatsku krenuli naoružani ljubavlju i rodoljubljem prema „majčici“) Bošnjaci i poneki bosanski Hrvat, kako bi se zahvalili gore navedenim dobročiniteljima, „dobrovoljno“ javili da „oslobode od ustaša“ i popune praznine do davno projicirane linije Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, sve tamo gdje ima ijedan srpski grob; da konačno srpski Dubrovnik dođe u srpske ruke, da Dioklecijanova palača, kako joj samo ime kaže, ponovo bude srpska, da „skoknu“ malo i do Makedonije, ako se ova stara srpska zemlja odluči krenuti putem nezavisnosti.
Bosna i Hercegovina, jedna i jedina, sva vremena
Kraj ‘80-ih i početak ‘90-ih donijeli su veliki prasak u cijelom svijetu. Srušen je Berlinski zid, pala je „željezna zavjesa“, raspao se Varšavski (komunistički) blok, nestao je Sovjetski savez, Njemačka se ujedinila, Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka, Bugarska i Rumunija su polako počeli postojati Zapad na Istoku. I, da – definitivno je nestala Jugoslavija, a istu sudbina je, prema projekcijama velikih i moćnih, trebala imati i Bosna i Hercegovina, ali je o(p)stala, na iznenađenje i očaj onih koji su joj namijenili raspad i sve učinili da ubiju višestoljetnu i prkosnu zemlju.
Da nije bilo referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ne bi bilo ni Dejtonskog mirovnog sporazuma, dva entiteta i tri konstitutivna naroda (plus Brčko distrikt), ne bi bilo deset kantona, 150 ministarstava, desetaka hiljada uhljeba… Umjesto Bosne i Hercegovine, bila bi vjerovatno, ako bi je krojači iz Beograda spojili s okupiranim južnim dijelovima Hrvatske, uvećana „republika srpska krajina“.
I zato, hajde da budemo ozbiljni i odgovorni: 1. mart 1992. (i 29. februar, dakako) jedan je od najznačajnijih datuma Bosne i Hercegovine i ne može se ni sa kojim drugim danom / datumom porediti. Jedan i jedini, kao što je i država kojoj je „donio“ nezavisnost jedna i jedina, za sva vremena.
FUAD KOVAČEVIĆ