Piše: Asim Mujkić
Prvi pokušaj opće građanske volje da se obračuna s nacionalizmom 6. aprila 1992. završio je porazom. Nažalost, do tada već su pale prve žrtve, a zgrada parlamenta je granatirana, pa je ova građanska, dubinski demokratska inicijativa, ugušena u začetku najbrutalnijom silom. Ono što pak nikad nije poraženo jeste ideja antifašizma koja je jedina u stanju da da odgovor na sudbinsko pitanje zajedničkog življenja. O tome treba da svjedoči 6. april, riječju, a pogotovo djelom, razvijajući politike zajedništva i solidarnosti.
Prođe nam još jedan šesti april „u neznanju“. Opuhan od svakog smisla, s mnoštvom protivrječnih poruka uronjenih u cijeli okean patetike. Tu prazninu već odavno ne može ispuniti Kemina Sarajevo ljubavi moja, ma koliko je često i glasno puštali.
Recentniji skandali vezani za Šestoaprilsku nagradu, diletantske, ali duboko maliciozne izjave tipa „dan oslobođenja od antifašizma“, preimenovane ulice prema zaslužnim fašističkim kolaboracionistima, populističke izjave i slikanja, efikasno zakriljuju suštinu ovog datuma koji je dva puta sudbonosno izronio na ulice ovog grada – 1945. i 1992. godine – manifestirajući opću volju stanovnika ovog grada i zemlje za slobodom. I 1945. i 1992. godine 6. april nije ništa drugo bio do poklič za slobodom, protiv dubinski fašističkih politika podjela na etnonacionalnoj osnovi.
Te 1992. godine narod se dva puta izjasnio protiv podjela – prvi put na referendumu, većinski izglasavši zemlju ravnopravnih građana i naroda, što je odmah nakon glasanja morao potvrditi masovnim demonstracijama tokom prvog pokušaja blokade grada i ujedno teritorijalne podjele na nacionalnoj osnovi, a drugi put 5. i 6. aprila na ulicama Sarajeva i okupacijom Skupštine RBiH, kada je krenula druga blokada koja je postepeno finalizirana do 2. maja.
Dakle, svi oni koji nas već trideset i više godina ubjeđuju da je prirodno stanje ove zemlje duboka podjela i vječna međuetnička mržnja na najdirektniji način su bili demantirani ovim iskrenim, dva puta jasno iskazanim odgovorom građana.
A da je razloga za brigu bilo – bilo je. Bili su već iskopani rovovi JNA i srpskih milicija i usmjerene topovske cijevi prema gradu s okolnih brda, a mastilo na tekstu Kutiljerovog plana kojeg su potpisale nacionalne vođe još se nije bilo ni osušilo. Taj plan podrazumijevao je transformaciju bosanskohercegovačke republike u neku vrstu tronacionalne savezne države: „Bosna i Hercegovina će biti država sastavljena od tri konstitutivne jedinice zasnovane na nacionalnom principu i uz uvažavanje ekonomskih, geografskih i drugih kriterija“.
Kutiljerov plan je predviđao labavu uniju tri etničke republike, suverene nacije-države koje, doduše, „neće ohrabrivati bilo kakav zahtjev za priključenjem dijela njene teritorije nekoj od susjednih država“.
Zdravko Grebo je tada upozorio da „ako se dozvoli formiranje konfederalnih jedinica na nacionalnom principu, čak i u okviru formalne cjelovitosti BiH, one će stalno biti trabanti i eksponenti onih politika koje žele dezintegraciju BiH“. Može se reći da tog 18. marta 1992. godine, s otvorenom podrškom međunarodne zajednice, po prvi put u historiji ove zemlje princip etničke teritorijalnosti biva uveden i legitimiziran „iznutra“, te će ostati kao default svih naknadnih pregovora i razmišljanja o statusu BiH u budućnosti.
Uslijedio je žestok, spontan odgovor građana protiv takvih, vrlo brzo će se pokazati, fašističkih ideja. Kao i 1. marta, tog 5. aprila 1992. masovnim građanskim demonstracijama otvoreno su se suprotstavili tom etnonacionalističkom pravcu u koji se njihova republika gurala.
Le Monde je ovako opisao te demonstracije:
“Muslimani, Srbi i Hrvati vijore jugoslovenske i bosanske zastave, nose slike Tita, traže obustavu sukoba i uklanjanje barikada. ‘Nećemo dozvoliti da nas podijele, viču oni uvjereni da će njihovo vjerovanje u susjedsko življenje biti jače od snage oružja“ (Oslobođenje, 10.4.1992.)
Na aprilskim demonstracijama građani su uspjeli zauzeti, doslovno okupirati zgrade vlade i parlamenta BiH gdje su ustanovili otvoreni forum, „svenarodni parlament“, odakle su uputili zahtjev nacionalistima da siđu s vlasti.
Desetak dana prije građanskog bunta bosanskohercegovački SDP je pozvao, piše Mustafa Čengić, „demokratske snage da se okupe oko građanskog fronta. Oni traže formiranje nove prelazne vlade, raspisivanje prijevremenih izbora i razoružanje nacioalnih i drugih paravojnih formacija. Osuđuju umiješanost Hrvatske i Srbije u sukobe BiH i ukazuju da se ‘smišljeno’ i koordinirano potpaljuje ratni požar po dobro poznatom scenariju: Republička skupština se ne sastaje, Vlada je nemoćna, a MUP paralisan. To je žalosna slika stvarnosti i još jedna pogubna posljedica politike nacionalnih stranaka“.
Unatoč beznađu i prvim oružanim sukobima ta izvorna – a ne neki njeni politikantski oblici koje imamo na sceni danas – građanska opcija koju su, ironično, otjelovljavali bivši komunisti, SDP, naravno, uz brojne intelektualce, umjetnike, vanstranački orijentirane građane, pokušala je okupiti i konsolidirati demokratske snage i zaustaviti tragični tok događaja.
Republička skupština i trg ispred nje postao je doslovno „stanak sve zemlje Bosne“ (ime skupštine srednjovijekovne Bosne, op.a.) uprkos snajperskim hicima i niskim nadlijetanjima jugoslavenskih vojnih aviona. Pobunjeni građani dolazili su, probijali se ili su se barem pokušali probiti iz svih dijelova zemlje prema Sarajevu u nadi da će masovnim skupom zaustaviti ratnu nacionalističku mašineriju.
Toliko o tezama o „neprirodnosti“, „artificijelnosti“ građanske opcije u bosanskohercegovačkim prilikama. Ljudi su stavljali glavu u torbu da bi iskazali svoju privrženost ideji zajedništva. Dubinsko, civilizacijskim vrijednostima vođeno opredjeljenje okupljenih građana, časno je ušlo u borbu ne samo da zaustavi rat koji je počinjao, nego i da sruši nacionalistički koncipiranu vlast.
Naravno, i u takvim okolnostima, „legitimni“ predstavnici naroda odlučili su zajednički djelovati i spriječiti da ovo okupljanje građanski orijentiranih pojedinaca dovede do skretanja s puta „dogovora naroda“, uključujući fizičko sprečavanje brojnih konvoja autobusa iz cijele BiH koji su krenuli prema glavnom gradu, proglašavajući proteste „pokušajem državnog udara“. Svaka sličnost s protestima iz 2014. i njegovim kvalifikacijama, kao i jedinstvenom odgovoru nacionalnih snaga u njihovim osudama – namjerna je.
Bila je to nepravedna borba koju je odlučilo ono što u civiliziranom svijetu nipošto ne smije odlučivati – upotreba sile i oružja. U svom intevjuu za televiziju Yutel tih dana Zdravko Grebo je rekao sljedeće:
„Ovo je bila posljednja prilika da se spriječi dekonstrukcija BiH. Što se tiče proceduralnog legitimiteta, izborna pobjeda koalicije koja sada vlada je zaista čista. Ti ljudi su pobijedili na izborima. Međutim, situacija u koju su doveli ovaj narod potire svaki legitimitet, ne samo što su nas doveli do ivice gladi… nego i zbog ratne psihoze i krvi koja se danas lije ulicama Sarajeva, zbog toga što niko neće jasno da kaže da ljudi koji idu u Lisabon i Brisel… nisu dobili mandat da prekrajaju ovu Republiku onako kako im padne na pamet i da sa svojih stranačkih pozicija crtaju neki novi Ustav BiH. Ono što oni danas rade jeste u najboljem slučaju dekonstrukcija BiH, ako nije ono što se iza brda valja, jeste njen totalni raspad koji se vjerovatno sprema ovim prethodnim radnjama. Za to niko od njih mandat nema. Ako se BiH podijeli etnički i teritorijalno, više nikada nećemo imati šansu da kao bosanskohercegovačko biračko tijelo odlučujemo o tim ljudima“.
Stvari su se dešavale upravo onako kako je to nagovijestio Grebo: BiH je po prvi put u svojoj povijesti postavljena na etnički kolosijek, i zaista, više nikada, nakon 6. aprila 1992., nije uspostavljeno bosanskohercegovačko biračko tijelo, pa time ni demos. Na sve načine spriječena je mogućnost nekog iskazivanja opće volje građanstva u budućnosti.
Demos je izbačen iz ustava, a svoju hegemoniju ustoličio je princip državne organizacije kojeg je možda ponajbolje izrazio Radovan Karadžić, a koji i danas odzvanja javnim diskursom dejtonske države:
„Danas Srbi ne mogu da žive sa drugim narodima. Prestonica Srpske Republike će biti Sarajevo, koje će biti podeljeno na muslimanski, srpski i hrvatski deo, pa ni jedna etnička grupa neće morati da živi ili radi zajedno sa drugima“.
U isto vrijeme kada Karadžić na stranicama beogradske Naše borbe daje ovu izjavu, 1995. godine, veliki srpski intelektualac Miladin Životić posjećuje opkoljeno Sarajevo i izjavljuje: „U Sarajevu se rešava sudbinsko pitanje našeg prostora, može li se živeti zajedno“.
Međutim, prvi pokušaj opće građanske volje iskazan na referendumu, ali i na ulici, da se obračuna s nacionalizmom, 6.4.1992. godine završio je porazom. Nažalost, do tada već su pale prve žrtve, a zgrada parlamenta je granatirana, pa je ova građanska, po naravi dubinski demokratska inicijativa, ugušena u začetku i to najbrutalnijom silom. Bio je to ipak, kako je pisalo sarajevsko Oslobođenje,„nenaoružani narod koji traži mir“ (Šarac, 1992), a „nenaoružani“ narod u toj konstelaciji nije imao velike šanse pred do zuba naoružanim narodom.
Ali, ono što pak nije bilo poraženo jeste ideja antifašizma koja je jedina u stanju da da odgovor na sudbinsko pitanje zajedničkog življenja. O tome treba riječju, a pogotovo djelom, razvijajući politike zajedništva i solidarnosti, da svjedoči 6. april.
(valterpostal.ba)