Piše: Jusuf Trbić
U današnjem vremenu sveopšteg beščašća sluđenim građanima nameće se zaborav svega što je u prošlosti bilo vrijedno. Pljuje se po antifašizmu, po herojstvu, po časti i čestitosti, po moralu, po svemu što normalnim ljudima u svijetu služi za ponos, a nameće se ono što je do juče bilo sramota. Jedna od priča koje to potvrđuju jeste i priča o profesoru Nikoli Mačkiću, čovjeku koji je u posljednjim trenucima života, u kragujevačkim Šumaricama 21. oktobra 1941. godine, prije streljanja, sa svojim razredom V b izgovorio rečenicu koju smo nekad čitali u udžbenicima: “Pucajte, ja i sad držim čas”.
Nikola Mačkić je rođen u Ključu 1905. godine, u svešteničkoj porodici, u Sarajevu je završio nižu gimnaziju i bogosloviju, a Teološki fakultet u Beogradu. Bio je izuzetno obrazovan, a rat ga je spriječio da odbrani doktorsku disertaciju. Radio je kao gimnazijski profesor u Tuzli i Bijeljini, a osim vjerske nastave predavao je i njemački jezik. Godinu i po dana prije početka rata, po zahtjevu Kulturno-prosvjetnog društva “Prosvjeta”, prebačen je na rad u ovu ustanovu u Sarajevu.
U Bijeljini je Nikola Mačkić ostavio dubok trag i u školi, i u kulturnom životu grada, kao progresivan, vrijedan i neobično sposoban čovjek. Bio je član uprave opštinskog ogranka “Prosvjete” i upravitelj njene biblioteke, a bio je izuzetno aktivan o formiranju seoskih knjižnica po Semberiji. Jedan je od pokretača lista “Glas Semberije, koji je vlast zabranila. Otvarao je seoske knjižnice po Semberiji, Bio je, uz Joakima Perendiju, Mihajla Bogdanovića i Vojislava Kecmanovića, jedan od osnivača i sekretar bijeljinske biblioteke “Filip Višnjić”. Uz to, bio je i urednik zadnjeg broja Prosvjetinog “Kalendara”. Bio je toliko omiljen, da mu je, prilikom odlaska iz Bijeljine, priređen nezaboravni svečani ispraćaj, na koji je došlo mnoštvo građana.
Drugi svjetski rat zatekao ga je u Sarajevu, na mjestu sekretara » Prosvjete«. Te 1941. godine streljan je njegov brat Slobodan, a roditelji odvedeni u logor. Nikola se spasio bijegom u Srbiju, a u Kragujevcu je u avgustu dobio posao u gimnaziji. Kad su snage Gestapoa, u pratnji Nedićeve policije i pripadnika Ljotićevih četnika, upale u školu, Nikola Mačkić je bio na času u VI razredu. Saznavši da ubice puštaju na jedna vrata nižeškolce, a one od V razreda navies, zajedno sa nastavnicima, hapse i odvode na glavnu kapiju, on je prisebno naredio šestoškolcima da promijene brojeve na kapama i da od broja VI naprave IV. Đaci su to u najvećoj brzini i učinili, izašli na sporedan izlaz sa drugovima nižih razreda na ulicu — u život. Sa ostalim đacima i cijelim nastavničkim zborom Mačkića su protjerali fašistički vojnici kroz Kragujevac i odveli u vojničke barake nedaleko od grada
Ni poslјednju noć nije posvetio sebi. Sokolio je i bodrio đake u šumaričkoj baraci. Sutradan je počelo masovno streljanje. U dva maha neki njemački oficir bio je volјan da Mačkića pusti kući (zato što je znao njemački i što je imao legitimaciju NDH.). Na to su ga nagovarali i njegovi đaci. Ali, on je rekao da može da ode, ali samo ako s njim idu i njegovi đaci. Kad su ih poveli na streljanje, zagrlio se sa svojim đacima i tako izašao pred streljački stroj, dostojanstven i pribran, i umro smrću čestitog čovjeka.
U Kragujevcu su četnici Dimitrija Ljotića i policija Milana Nedića privodili građane i đake kraguijevačke gimnazije, a Nijemci ih streljali. Iasto što su radili četnici u ofanzivi na Kozaru, kad su odvodili srpski živalj i predavali ih ustašama, a oni ih slali u Jasenovac. Danas su u Srbiji i bnosanskom entietu RS četnici proglašeni antifašistima, a u Srbiji se uporno pokušavaju rehabilitovati Nedić i Ljotić. Oni koji su Srbiju odveli na svjetliju stranu istorije, među pobjednike nad mrakom fašizma, brišu se iz knjiga i kolektivne memorije. Nije mnogo drugačija situacija ni u BiH.
Koliko znam, jedna manja ulica u Bijeljini još nosi ime Nikole Mačkića, ali novo vrijeme je odavno odnijelo u zaborav njegovo djelo. Bijeljina nema ulica Rodoljuba Čolakovića, Veljka Lukića Kurjaka, Đede Kecmanovića, Fadila Jahića Španca i drugih svijetlih likova iz herojskog vremena. Ali, zato su tu spomenik i trg Draže Mihajlovića, ulice četničkih koljača iz Drugog svjetskog rata i Ulica Arkanove garde. Mrak je prekrio istinu i ljudsku savjest.
Na sramotu svih nas.